By Zovi me imenom
Svatko je od nas bio dijete, osmoškolac, srednjoškolac, a netko i student. Često smo se kao razigrana djeca veselili i uživali u igri s prijateljima. Bilo nam je drago da smo bili prihvaćeni u nogometnoj ekipi svojih vršnjaka ili nekoj drugoj đačkoj ekipi. Jedni smo duge zvali imenom, rijetko prezimenom. Djeca su domišljata pa su dulja imena ili prezimena skraćivala i stvarala skraćenice na koje smo se odazivali. Tako su nekoga tko se zvao Željko zvali Žec, ime Tomislav pretvarali u Tom. Djevojčice su ime Suzana pretvarale u Suzi. I nitko se nije ljutio, nitko nikome prigovarao ni zahtijevao da ga zovu punim imenom. Ali kad nas je netko zvao samo prezimenom, i to uvijek, nije nam bilo drago. Prezime je nekako u mladenačkom komuniciranju uvijek bilo u drugom planu. Odrastanjem smo počeli shvaćati da nema ništa ljepšeg od pamćenja kako smo nekoga zvali skraćenicom njegova imena. Kad smo se kasnije prisjećali tih druženja, kako bismo jedni druge podsjetili na neku osobu, opet smo se trebali prisjetiti tko je bio Žec, tko Suzi, tko Snješka, a tko Tom.
Nekulturno pisanje bez imalo poštovanja
Mene osobno već neko vrijeme smeta kada netko od novinara piše: Bozanić je izjavio, Kolinda je obećala, Milanović se susreo itd. Takvo novinarsko pisanje, pogotovo ako se u cijelome tekstu spominje samo prezime, nekulturno je i bez imalo poštovanja prema dotičnoj osobi. To može biti učinjeno namjeno ili nenamjerno. Čini mi se da to vrijeđa osobu o kojoj se piše. Staviti u naslov teksta samo „Bozanić je posjetio pučku kuhinju i ručao sa siromašnima“ nekulturno je, bez imalo poštovanja prema njegovoj funkciji, službi u Crkvi u Hrvata. A ako se i dalje u tekstu tako piše, to je sramota i za novinara-autora i za urednika. „Kolinda je obećala nositi kolače Bandiću u Remetinec“. Ni Bozanić ni Kolinda ni Bandić nisu djeca. Nisu ni beskućnici. I da jesu djeca i beskućnici, zvati ih samo prezimenom bilo bi nekulturno. Zašto? Ako već mala djeca vole da ih zovemo imenom ili nadimkom, onda je red da ljude koji imaju neku službu ili funkciju u društvu zovemo i o njima pišemo spominjući tu službu. Tako treba pisati: zagrebački Nadbiskup, Kardinal, ili samo nadbiskup Josip Bozanić. Ne bi trebalo pisati „Kolinda je obećala“, nego „predsjednica RH je obećala“ ili „predsjednica Kolinda je obećala“. Gradonačelnik Milan Bandić svojevremeno je jednoj novinarki rekao: „Ja sam za vas gradonačelnik“. Zar jedan gradonačelnik treba poučavati novinarku što je on i kako ga treba zvati? Sramota! Užas! Do koje u niske razine neki novinari srozali novinarsku profesiju! U svakom poslu, pa tako i u novinarskom, mora postojati barem minimalno poštovanje prema osobi s kojom želimo razgovarati, o kojoj želimo pisati. Ako je netko od naših sugovornika magistrirao, jasno je da ispred njegova imena i prezimena treba napisati „mr“. Ako je doktorirao, „dr“. Utrku za senzacionalnim naslovnicama ponekad mogu tolerirati, jer je ona ponekad nužnost. Ali smatram da na naslovnici nijedne tiskovine ne bi smjelo pisati samo prezime američkog predsjednika Trumpa, i određena senzacija. Novinar ima pravo na to da mu se neka osoba ne sviđa, ima se pravo ne slagati s nekim predsjednikom, predsjednicom, gradonačelnikom, biskupom, ali novinar, kao javna osoba, mora imati dozu poštovanja prema toj osobi i njezinu dostojanstvu. Novinari koji svojim pisanjem nastoje omalovažiti neku osobu, njezin položaj i dostojanstvo, poseban su soj ljudi. Ne shvaćaju da su oni javne osobe, osobe koje javno djeluju, da ih ljudi po njihovu pisanju/izvješćivanju procjenjuju, da im se često rugaju, da govore kako su nepismeni, kako su završili eto onaj „petparački studij“ novinarstva, koji ih nije naučio osnovama pristojnosti, ako to već nisu naučili u obitelji. Zamislite da je, ne daj Bože, Tito još na vlasti. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da bi ti isti novinari svaki tekst i svako izvješće o njemu počinjali ovako: „Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i vrhovni zapovjednik oružanih snaga maršal Josip Broz Tito danas je posjetio…“. Tako je to nekada bilo, i to svaki put, bezbroj puta dnevno. A kada je netko u to vrijeme pao u političku nemilost, u svijetu medija zavladala bi opća hajka na tu osobu – blaćenje, huškanje, presuda prije suda i bez suda. S novinarima kakve imamo, tako bi bilo i danas. Nitko se od njih ne bi usudio reći: „Tito je danas posjetio…“ Jer su znali da bi odmah bili pozvani na odgovornost, najvjerojatnije i ostali bez posla ili doživjeli još goru sudbinu. Danas, hvala Bogu, novinari imaju slobodu. No, čini se da se nisu oslobodili svoga primitivizma, svoje indoktriniranosti, zbog koje misle da svi moraju misliti kao oni i da imaju pravo omalovažavati i blatiti sve one koji misle drukčije ili suprotno.
Tiskovine i portali ovisni o vlasnicima i oglašivačima
Možda nam se ponekad čini da su stvarno neke tiskovine ili portali neovisni, kako piše u njihovim podnaslovima kao određena krilatica ( neovisni, slobodni, ili nešto drugo). Ali oni su ovisni o vlasnicima i oglašivačima. Nekima su vlasnici ili „ debeli sponzori“ pojedine stranke, neki stranački političari. Urednici pak su posebna priča: nedodirljivi od novinara, te tako svojom osobnošću i osobnim gardom potiho, bez puno pompe dopuštaju da se o nekima piše sa omalovažavanjem, ponižavajuće. Jer čudno je da nekoliko urednika jednog portala ili tiskovine ne vidi da je riječ o nekulturnim naslovima koji nemaju nimalo poštovanja prema određenim javnim osobama. Tako su neke tiskovine i portali postali zapravo „ bilteni „ društvene, političke i financijske moći.
Što zapravo novinari rade: odgajaju, zabavljaju ili ponižavaju?
Veliko i doista teško pitanje. Svakako, mediji imaju veliku moć u izgradnji ili razgradnji društvene scene. Kako? Svojim stilom pisanja, svojim stajalištima, beskompromisnim kritizerstvom, (ne)kulturom. Dakako, to ovisi o ciljevima koje u glavi imaju njihovi urednici, a preko urednika neka stranka ili politička opcija. Je li cilj odgojiti buduće naraštaje, stvarati poštovanja prema osobama koje su se dale na raspolaganje, stvaranje općeg dobra? Možda je cilj zabavljati čitatelje bizarnim događajima iz života javnih osoba, „zvijezda“ glume, sporta? A možda je cilj „javnim novinarskim linčem“ za tjedan ili manje dana do temelja poniziti neku javnu osobu, slomiti je, odbaciti, uništiti. Ako novinar misli da može pisati bez ikakve etike, onda je promašio profesiju. Jer tako prvo srozava sama sebe. Koliko novinar treba biti nekulturan i besraman da ispred zagrebačke katedrale, poslije sv. Mise, zaustavi nekog političara i postavlja mu pitanja o nekoj političkoj intrigi?! Zar činjenica da je Božić, ili Uskrs, tom novinaru ne znači ništa? Zar glad za informacijom može biti jača od poštivanja svetkovine, dostojanstva toga blagdana i vjernika koji to gledaju i slušaju? Kamo sve to vodi? Na što sliče česta novinarska naguravanja pred javnim osobama da dođu do informacije?
Što je poniženje
Poniženje je umanjivanje nečijeg značaja, ugleda i dostojanstva. Nitko ne bi smio pisati s ciljem da neku osobo ponizi, da joj umanji ljudskosti, moralnost. To bi bio pravi put. Ako to nije put, onda pripadamo „Civilizaciji koja ponizuje mnoge da bi digla izabrane“, kako je zapisao Amos Bronson Alcot. Stvaramo li u Hrvatskoj pomalo civilizaciju koja ponižava svoje javne osobe, velikane iz naše povijesti, kulture, Crkve? Neki se često ponašaju prema onoj uzrečici: „Najbolji je susjedni župnik“. Ne znamo cijeniti ono što imamo, dok to ne izgubimo. Malo je danas onih koji odgajaju, pišu, rezoniraju da je svaki čovjek i dobar i grješan. Nitko nije tako grješan da ne bi u sebi imao barem zrnce dobrote. Ako smo vođeni tom logikom, vrlo ćemo se lako složiti s pokojnim Ottom Reisingerom i njegovom izjave da novinari trebaju odgajati, a ne zabavljati i ponižavati ljude. Na kraju krajeva, Isus je rekao: „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati “. To osobito vrijedi za novinare, kojima je dana velika moć samim time što su novinari i mogu utjecati na događaje i stanje u društvu. To se osobito odnosi na novinare koji su katolici. Ako je Bog nekome dao dar pisanja, novinarski duh, od njega će Bog tražiti da položi račun – kako je taj dar iskoristio, za destrukciju i ponižavanje ili za poštivanje svakog ljudskog bića i njegova dostojanstva. Teško je u osobnoj duhovnosti doći do spoznaje do kakve je došao E. Hemingway: „Može nas se ponižavati, ali nas se ne može poniziti“.
Molitva za poniznost
Nauči me da šutim na upućene prigovore. Nauči me da slušam sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi. Daj mi novo srce, jer se moje tako često ponaša grubo i prije nego što ga uspijem smiriti.
– Isuse blaga i ponizna Srca, sačuvaj me od oholosti: bilo bi to najgore zlo koje bi me moglo snaći. Volim biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna, negoli se vidjeti pun samozadovoljstva, uzdignut iznad drugih. Daj da želim ostati malen, slab i nemoćan.
– Isuse, daj da moje uši tako rado ne slušaju upućena mi priznanja; da moje srce ostane zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima; da se moja misao ne vraća neprestano na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale. Neka mi nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, postanu slatki, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, gorke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje imam podnijeti. Daj da ljubim biti nepriznat.
– Kada ipak dođe čas kada ću biti sretan da sam zaboravljen od svih, vidjeti da nitko ne sanja o meni, osim da me prezire kao zadnji otpadak? Vjerujem da će doći čas kada ću po Tvojoj milosti spoznati da je istina samo ova: da sam ništa i da ne zaslužujem ništa.
Vladimir Trkmić
