By Nedavna ostavka britanskoga premijera Borisa Johnsona bila je udarna vijest ne samo u Velikoj Britaniji. Na parlamentarnim izborima 2019., pod njegovim vodstvom, Konzervativna stranka osvojila je većinu glasova dobivenih na popularnosti koju je Boris Johnson stekao zauzimanjem za provedbu Brexita.
Činilo se da će Johnson biti jedan od uspješnijih britanskih premijera. Pandemija korona virusa poremetila je normalno funkcioniranje u globalnim razmjerima pa tako i u Velikoj Britaniji. Prvi zadatak bio je suzbijanje pandemije te skrb o oboljelima. Jedan od načina za njezino suzbijanje bilo je uvođenje mjera reguliranih zakonom. Nakon što je zakon stupio na snagu, Boris Johnson je s nekoliko članova Vlade imao zabavu (party), ne pridržavajući se propisanih mjera. Tako je kršio zakon. Kad se za to doznalo, uslijedile su osude i napadi. Pokrenuta je i policijska istraga nakon koje su izrečene kazne sudionicima spomenute zabave. Nakon ove afere, Johnson nije imao izbora, nego se javno ispričati. Međutim, on je nastavio s neprihvatljivim ponašanjem pa su zastupnici njegove stranke u Parlamentu (The House of Commons) pokrenuli postupak o izglasavanju nepovjerenja s ishodom od 59 posto potpore. Time mu je stavljeno do znanja da nema više solidnu potporu za vođenje stranke, a samim time i države. Nije trebalo proći mnogo vremena da učini još jednu neprihvatljivu pogrešku imenujući jednoga sebi lojalnog dužnosnika na državnu funkciju, inače optuženog za seksualnu aferu. Ovo je bilo zadnje preko čega bi se moglo prijeći, pa su ključni ministri, a potom i ostali na državnim funkcijama dali ostavke, što je označilo kraj Borisa Johnsona kao britanskoga premijera.
Johnsonov slučaj i način kako je smijenjen, nije neka novost za Veliku Britaniju s obzirom na to da je takvo postupanje utkano u njihovu dugu demokratsku tradiciju koja sadrži mehanizme za kontrolu političke vlasti. Zastupnici u Parlamentu, iako ujedinjeni oko iste ideje i ciljeva, uz vodstvo predsjednika stranke, nemaju prema njemu obvezu jer je njihova prva obveza prema biračima u njihovoj izbornoj jedinici, a temelji se na obećanju danom u izbornoj kampanji. Zato su nesmetano mogli glasati za Johnsonov opoziv bez straha za posljedice.
Iz ovoga primjera se vidi kako, u skladu s razvijenim demokratskim standardima, funkcionira stranka, a time i država. Starogrčku ideju demokracije Velika Britanija, unatoč tome što je bila monarhija, nesmetano je razvijala i usavršavala stoljećima budući je bila samostalna, i uz to kolonijalna sila koja je vladala velikim dijelom svijeta. Stoga nije bez razloga dobila naziv moderne kolijevke demokracije. I kolonijalni status i razvoj demokracije bili su uvijek podređeni jednom cilju – britanskim nacionalnim interesima.
Hrvatska se, naravno, ne može mjeriti s britanskom demokratskom praksom, ali joj može poslužiti kao putokaz za mijenjanje i poboljšanje postojećeg demokratskog ustroja. Svakako bi bilo preporučljivo svim hrvatskim političarima da gledaju izravne TV prijenose rasprava u britanskom parlamentu (The House of Commons), iz kojih bi mogli puno naučiti. Analizirajući primjere iz hrvatske stranačke demokratske prakse postaje nam jasno zašto pomaci u rješavanju problema ne idu u željenom smjeru.
Premda smo prije 30 godina prešli na demokratski način upravljanja sa svim pripadajućim i demokraciji svojstvenim elementima (višestranačje, sloboda izražavanja, izborni zakon, neovisno sudstvo, neovisni mediji, pravo na prosvjed…), još zaostajemo glede demokratskih standarda ne samo za Velikom Britanijom, kao kolijevkom moderne parlamentarne demokracije, nego i za drugim demokratskim zemljama. Praktički, hrvatska demokracija može se okarakterizirati kao imitacija i improvizacija demokracije pa nije čudo da imamo, kao rezultat, apsurde. Iako svi navedeni elementi udovoljavaju demokratskim standardima koje smo uveli, kao uvjet za članstvo u EU, još se suočavamo sa zaprekama koje treba korigirati i otkloniti.
Jedna od zapreka je odredba u Ustavu RH gdje se, kao ni u jedanom ustavu u EU, navode 22 nacionalne manjine i prava koja imaju. Druga zapreka je izborni zakon koji, kao nigdje u demokratski uređenim zemljama, nacionalnim manjinama jamči 8 zastupničkih mjesta bez obzira na to koliko glasova dobili u svojim izbornim jedinicama.
Dovoljno je da se javi samo jedan kandidat i glasa sam za sebe i time će steći jednaka prava da u Hrvatskom saboru odlučuje o važnim pitanjima kao i zastupnik koji je dobio nakoliko tisuća glasova. Jedan od apsurda koji je moguć samo u Hrvatskoj. Ustvari, nacionalne manjine mogu glasati po općem izbornom zakonu i po zakonu za nacionalne manjine, što je diskriminirajuće prema većinskom narodu. Bilo bi dobro da znamo jesu li autori Ustava i izbornog zakona to pisali iz neznanja, namjerno ili pod nekim pritiskom.
Kako stvari stoje, jedini je način da i mi, kao većinski narod, imamo zagarantirana zastupnička mjesta u Saboru – da se izjasnimo manjinom i tako izjednačimo u pravima s nacionalnim manjinama.
Referendum koji je Udruga u ime obitelji (UIO) pokrenula za promjenu izbornog zakona prije nekoliko godina, nije uspio jer našim elitama ne odgovara sređeno stanje. One su manipulacijama o broju registriranih birača spriječile referendum. Više im odgovara nesređeno stanje, jer ih mogućnost manipuliranja oslobađa i od odgovornosti.
Neosporno je da je Tuđmanov HDZ državotvorna stranka kojoj pripadaju zasluge u stvaranju neovisne Hrvatske. Poslije Tuđmanove smrti, kad je počeo proces detuđmanizacije, stranku su vodili nedorasli, nesposobni i anacionalni političari. Pokušaj Tomislava Karamarka da zaustavi taj proces, nažalost, nije uspio. Poslije Karamarka dolazi Andrej Plenković iz Bruxellesa i preuzima vodstvo stranke, što je većina Hrvata pozdravila vjerujući da je to najbolji izbor. Njegova dugogodišnja diplomatska karijera išla mu je u prilog jer je imao priliku – tako se mislilo – za stjecanje znanja i iskustva koje će primijeniti u vođenju stranke, a time i Hrvatske.
Postavši predsjednikom HDZ-a, prvo što je izjavio jest da stranka ne može biti talac jednog čovjeka, što je zvučalo kao pozitivan zaokret u vođenju stranke. Nije prošlo mnogo vremena da se vidi najavljeni zaokret, zapravo resetiranje na ”tvorničke postavke”, tj. povratak na Savez komunista Hrvatske (SKH) – postaje generalni sekretar HDZ-a.
To mu nije bilo teško s obzirom na njegovo ideološko-političko formiranje tijekom školovanja u bivšem režimu i potporu bivših članova SKH, kojih je znatan broj, nakon što su 90-ih prešli u HDZ. S naslijeđenim SKH-mentalitetom jednostavno su prihvatili novi-stari način vođenja stranke slijedeći odluke generalnog sekretara, ne dovodeći u pitanje partijsku liniju i, istodobno, čuvajući uhljebničku poziciju.
Da se nije riješio SKH-mentaliteta i istodobno očitovao anacionalni karakter, Plenković je, nakon prvih izbora, pokazao prekidom s nedoraslim Mostom, sklopivši koaliciju s četničkim SDSS-om, što je bio dar s neba za Milorada Pupovca. U znak zahvale Pupovac darovatelja proglašava ’’suhim zlatom’’ i dolazi u poziciju da ucjenjuje tražeći mnoge ustupke o kojima se uporno šuti. Riječ je o financiranju programā Srpskog narodnog vjeća (SNV), koji preko svojih igrača (tzv. trećeg ešalona), u državnim agencijama, omogućuje da Pupovac i njegovi dobivaju novac za provedbu svojih ideja, među kojima je i obilježavanje izmišljenih četničko-partizanskih godišnjica kao što je navodno antifašističko slavlje u Srbu, gdje su na tom širem području 1941. izvršili genocid nad Hrvatima. A za nedavnu 81. G odišnjicu čak je zabranjen prosvjed protiv obilježavanja, Draženu Kelemincu, hrvatskom branitelju, koji je to činio zadnjih nekoliko Godina. To je samo jedna od posljedica HDZ-četničke koalicije.
Iako se o svemu zna, o tome se u HDZ-u ne raspravlja. Nema propitivanja, nema pobune od strane članstva na odluke koje donosi Plenković jer je to ’’vjerodostojno’’, potkrijepljeno deklarativnim pozivanjem na predsjednika Franju Tuđmana. Prošlogodišnji lokalni izbori pokazali su pravu sliku Andreja Plenkovića kada je za župana, kao HDZ-ova kandidata u vukovarsko-srijemskoj županiji, postavio izvjesnog Damira Dekanića, što je rezultat dogovora s koalicijskim partnerom, četničkim SDSS-om. I Dekanić postaje župan zahvaljujući glasovima iz četničkih uporišta: Trpinje, Negoslavaca, Bobote… Koji apsurd, koje poniženje!? Dakle, nitko od HDZ-ovaca ne zna ili se ne sjeća kako su 90-ih prolazili oni zarobljeni branitelji kojima su četnici pronašli HDZ-ovu iskaznicu. O sudbini tih braniteljā može im nešto više reći Stipo Mlinarić-Ćipe, zastupnik Domovinskoga pokreta, branitelj i zatočenik srbijanskih konc-logora. A stanje u Vukovarsko-srijemskoj županiji najbolje se ocrtava u Borovu Selu, na godišnjicu pogibije 12-orice hrvatskih redarstvenika, 2. svibnja, kada mještani spuste rolete na prozorima, stavljajući do znanja da otvoreno podržavaju četnički zločin. Osim toga, načelnik tog sela proglašava Oluju-95 zločinačkom akcijom odnosno etničkim čišćenjem. I ne samo to, na otvoreni poziv predsjednika Milanovića da se nađu na kavi, on jednostavno ignorira prkoseći da uopće ne prizna Hrvatsku. S druge strane, premijer Plenković je prije dvije godine ponudio Ukrajini i tamošnjim pobunjenim Rusima i rusofilnim Ukrajincima naš model mirne reintegracije. S obzirom na stanje u Podunavlju i reakcije načelnika i mještanā Borova Sela, riječ je o mirnoj dezintegraciji, a ne integraciji.
Jedan aspekt o kojem se malo ili nikako ne raspravlja jest način kako zastupnici, ne samo HDZ-ovi, obavljaju funkciju na koju su izabrani.
I letimičnim praćenjem saborskih sjednica uočava se odsutnost zastupnika i/ili korištenje mobitela za vrijeme sjednice, ukratko nezainteresiranost. Neki provedu cijeli mandat a da se nikad ne jave za raspravu. To im omogućuje izborni sustav za razliku od britanskoga gdje se kandidati za parlament u izbornim kampanjama izravno obraćaju biračima iznoseći, u skladu sa stranačkom politikom, program koji će realizirati.
A proces u kojem se bira nasljednik Borisa Johnsona također zaslužuje da ga se spomene. Naime, poslije Johnsonove smjene više zastupnika Konzervativne stranke istaknulo je svoju kandidaturu da bi na kraju, prema izbornom procesu, ostalo dvoje kandidata: Liz Truss, ministrica vanjskih poslova u Johnsonovoj vladi, i Rishi Sunak, ministar financija. S osvrtom na naš izborni sustav, treba istaknuti da je Rishi Sunak porijeklom Indijac, dakle nacionalna manjina, ali koji se kao i svi ostali zastupnici morao izboriti za glasove birača. Nema privilegij na zagarantirano mjesto u parlamentu kao naše nacionalne manjine. Njegova obveza kao i svih ostalih je ispunjenje obećanja danih u izbornoj kampanji u skladu sa stranačkom politikom koja isključivo služi britanskim državnim interesima
U hrvatskom izbornom procesu umjesto izravnog suočavanja s biračima stranački kandidati dijele letke koji sadrže programe odnosno obećanja koja kane ispuniti. Na kraju izborne kampanje održavaju se TV debate u kojima sudjeluju stranke koje su prešli izborni prag. Mahom su to debate iz kojih birači ne mogu dobiti pravu sliku o budućim zastupnicima i koji, kad se domognu Sabora, postaju nedostupni biračima. Koliko je poznato, ne postoji zakonska obveza kao u Velikoj Britaniji i drugim zemljama da zastupnici u Hrvatskom saboru budu dostupni biračima za trajanja mandata.
Drugi aspekt o kojem se također malo ili nikako ne raspravlja jest broj zastupnika u Hrvatskom saboru. Kao podsjetnik, sve demokratski sređene zemlje vode računa da broj zastupnika bude primjeren, izbalansiran, tj. da svaki zastupnik može učinkovito predstavljati određeni broj birača odnosno stanovnika. I tu nam Velika Britanija može poslužiti kao primjer da jedan zastupnik predstavlja 75.000 birača.
Budući da je financiranje iz državnog proračuna, strogo se pazi na utrošeni novac, nema razbacivanja novčanim izdatcima i brojem zastupnika. Vodi se računa da plaće budu primjerene, tj. da zastupnici mogu obavljati posao kako treba. A bruto društveni proizvod (BDP) jedan je od kriterija koji utječe na broj zastupnika. U sljedećoj tablici Hrvatska se može usporediti s nekim od zemalja, na osnovi podataka dostupnih na www.cia.gov.
Broj Bruto nacionalni Bruto nacionalni Broj zastupnika
stanovnika dohodak (BDP) dohodak per capita u parlamentu
(mlrd. US $) (mlrd. US $)
Hrvatska 4.188.853 107.1 26.500 151
UK 67.791.400 2.797.0 41.600 650
SAD 337.341.954 19.846 60.200 535
Njemačka 84.316.622 4.238 50.900 736
Francuska 68.305.148 2.832 42.000 577
Italija 61.095.551 2.322 39.000 630
Kanada 38.232.593 1.742 45.900 338
Danska 5.920.767 326.2 55.900 179
Finska 5.601.547 261.4 47.300 200
Švedska 10.483.647 524.7 50.700 349
Norveška 5.553.840 342.0 63.600 169
Mađarska 9.699.577 302.3 31.000 199
Slovačka 5.431.252 165.5 30.300 150
Singapur 5.921.231 531.0 93.400 104
Izrael 8.914.885 353.4 38.300 120
U usporedbi s drugim, bogatijim zemljama, Hrvatska ima, reklo bi se, najbolji omjer između broja zastupnika odnosno broja stanovnika. Na jednog zastupnika dolazi oko 30.000 stanovnika, čime se ni jedna od navedenih zemalja u tabeli ne može pohvaliti. Drugim riječima, Hrvatska ima ’’najviši standard’’ što se tiče zastupljenosti u parlamentu.To znači da se svaki zastupnik puno lakše može posvetiti rješavanju problema svojih birača nego oni, primjerice, u Velikoj Britaniji gdje na jednog zastupnika dolazi oko 104.000 stanovnika, u Njemačkoj 115.000, u Francuskoj 118.000… Uzimajući u obzir broj stanovnika, BDP i druge aspekte demokratskog funkcioniranja (regionalni ustroj, tj. izborne jedinice) Hrvatski sabor ne bi smio premašiti 100 zastupnika o čemu se trebaju izjasniti stručnjaci za Ustav, demografi, političke stranke i drugi.
preuzeto sa portala : HRVATSKO NEBO.ORG
Ante Periša
