By Bilo bi realno, kad već nije normalno, da se prestanemo skanjivati i jasno i glasno izreknemo da nas je 45 godina – sasvim izravno – satirao udbaško-milicijski državni terorizam, a da mu je danas tek potrebno promijeniti ime i prezime,
Primjer zle rabote „in continuo“ jest “slučaj Vesne Balenović“.
Potpuno je nevjerojatno da se nad zviždačicom, sustav – ili bolje sistem – bestijalno i bespravno iživljava već 26 godina, sasvim precizno, od siječnja 2000.g.!
O nedodirljivoj „svetoj kravi“, ne Milki, več INI je, dakako, riječ!
Osim ove gadosti koja namjerno nije u fokusu, kad nam se slavi ili prosvjeduje, jako nas sekira kako ono što se odvija u Zagrebu, Splitu, Benkovcu, Vukovaru ili Gračacu, dakle, u granicama Republike Hrvatske, promatra i komentira netko iz Beograda ili Banja Luke, tko god to bio…
Pa, valjda se međunarodnim odnosima/poslovima Republike Hrvatske s drugim državama i/ili narodima, bavi državna administracija koju svi, bez pitanja, kroz poreze-prireze i ostale dadžbine, uredno plaćamo?!
…uključujući „špartanja“ kojekakvih likova Lijepom našom i lupetanja pritom, ne znajući, valjda, gdje se putnik-zlonamjernik nalazi, u čemu mu, nažalost, šutnjom pomaže i domaćin koji se, bit će, ne bi štel mešati?!
Kako bilo, stanje je neurotično jer znamo dobro tko pije, s obzirom da mi plaćamo ceh. Alarm je uključen i sve bi nas to trebalo sekirati jer nam doskora, kako stvari stoje, predstoji neki vid obračuna. Nalik na Španjolski građanski rat, s obzirom da je hrvatsko društvo slično podijeljeno kao ono španjolsko, tridesetih godina prošloga stoljeća i tisućljeća!
Nažalost, ali baš tako stoje stvari između neoorjunaške i hrvatske Hrvatske!
Sve što nam se događa silno me rastužuje jer smo mi, Hrvati, sposobni ostvariti baš sve, ali samo složni i ujedinjeni, baš kao 1991.g., a osim toga, nikad, osim tijekom zlosretnog razdoblja Drugoga svjetskog rata i marionetske države, ni nismo vodili neki „hrvatski građanski rat“.
O uspostavi iste, danima bi se moglo “drviti”, svatko iz svoje pozicije i sa svojim argumentima te sa sigurnošću da je u pravu, ali to je danas, u veljači 2026.g., sasvim promašena priča.
A, da je tome uistinu tako, svjedoči nedavni emocijama nabijen bučan doček rukometaša na Trgu Bana Jelačića te još nedavniji prijem futsalaša na Markovu trgu, ali bez galame, vike, pjesme, riječi i silne eruforije i, Bogu hvala, bez silnih okapanja i nesporazuma…
Gledam i slušam Prijatelje – Gorana Karana i Tomu Bralića – pa se pitam je li se to uistinu tako zbilo ili mi se snilo?!
Mislav Benčević
