By Promatrajući silna geopolitička i lokalna događanja uviđam da unatoč tome što o problematici hrvatske demografije već dugo govore poznati hrvatski znanstvenici i demografi poput Stjepana Šterca, Marina Strmote, Tade Jurića, Anđelka Akrapa i drugih, situacija je i dalje poražavajuća te unatoč Ministarstvu demografije koje je predstavljeno kao jedna od ključnih pregovaračkih točaka Domovinskog pokreta prilikom ulaska u vlast (da ne govorim o drugim točkama…), mjere do sada bile su vrlo skromne. Tado Jurić tako objašnjava kako će u Hrvatskoj do 2050. godine živjeti 2,1 milijun Hrvata i 2,2 milijuna ljudi iz trećih zemalja (ukoliko ne dođe do drastične promjene). Određeni pokazatelji govore da će se slična situacija, relativno u brojevima određene države, događati diljem Europe, poglavito u urbanim sredinama, a pogledamo li što se već godinama događa diljem zapadne Europe, jasno je kako i Hrvatska ide u tom istom smjeru, prvenstveno radi izdajničkih politika koje se vode zadnjih 25 i više godina. Prije desetak godina negdje sam naletio na podatak da je navodno CIA predvidjela, ako se to tako može nazvati, da će do 2050. godine u Europi doći do vjerskog rata. Pogledamo li koliki porast kriminala imaju države u kojima je najveći priljev imigranata posljednjih 10 i više godina te kakva je sigurnosna situacija u nizu europskih gradova gdje su domaći ljudi doslovno morali iseliti se radi nemogućnosti održavanja normalnog života u sredinama gdje su odrastale generacije, vidimo da ono što dolazi nikako neće biti bolje od trenutnog stanja. Naravno, kriminal o kojem pričamo je onaj najteže vrste kaznenih djela, ubojstva, silovanja, teške tjelesne ozljede, razbojništva i tome slično. Posebno je potrebno istaknuti kako su upravo silovanja u određenim dijelovima svijeta i religijama odakle često dolaze mnogi imigranti, uobičajena pojava. Bitno je također istaknuti kako većina srednjostrujaških medija u Hrvatskoj nisu hrvatski mediji te rade protiv interesa hrvatskog naroda. Poželjno bi bilo da im svjesni Hrvati ne daju čitanost te im tako srozavaju legitimitet. Većina tih medija je u srpskom, austrijskom, njemačkom i vlasništvu drugih interesnih grupa koje tim putem provode propagandno djelovanje protiv svih nas, konzervativnih i tradicionalnih Hrvata. Na primjer, vjerojatno se mnogi i ne sjećaju kako je ne tako davno imigrant doslovno zaklao starijeg Hrvata u tramvaju u Zagrebu. U Hrvatskoj su silovanja također značajno porasla u zadnjih par godina pa smo tako imali niz primjera u Zagrebu, Zadru, Puli i drugim hrvatskim gradovima. Međutim, o tome, naravno, ne pišu ti isti mediji (osim ako je počinitelj Hrvat, naravno). Za vrijeme osmanskih pohoda i agresije na Hrvatsku, Hrvati su znali s čime se suočavaju te su svoju djecu odgajali u duhu vremena, tradicije i važnosti očuvanja hrvatskog naroda i identiteta koji očito trenutno izumire. Danas se pak kroz prizmu liberalizma, 21. stoljeća, leptira, cvijeća i naravno, duginih boja događa to da se naš hrvatski identitet napada drugim sredstvima, perfidnim metodama koje mnogi ne vide dok nažalost ne bude prekasno. Stoga, vrijeme je da se vratimo korijenima i učimo naše najmlađe o važnosti ostajanja u svojoj grupi i očuvanju hrvatske kulture i identiteta. Počevši od davanja imena djetetu do učenja o hrvatskoj povijesti i kulturi.
Možda zato Hrvati i ne prosvjeduju na uobičajan europski način, budući da smo svjesni da je situacija znatno bolja nego što će uskoro biti pa se jednostavno pripremamo na ono što dolazi i uživamo u ovome što imamo sada. S druge strane, koliko često prosvjedi kao takvi uopće donose rezultate. Vlasti uglavnom ne slušaju bilo naroda niti reagiraju na javne pritiske ukoliko određena grupacija ne raspolaže s ozbiljnim brojevima, a ako se s istima raspolaže tada ih treba značajnije i smislenije oživotvoriti, recimo referendumom. Znatno više uspjeha doživili bi da jednostavno izdvojimo par bitnih stavki oko koje možemo okupiti pola milijuna ljudi voljnih izdvojiti vrijeme i doći potpisati zatražene zahtjeve. Na primjer, vraćanje kvota i provjera za pridošle migrante, učvršćivanje granice radi onemogućavanja prolaza ilegalcima preko brda i dolina, napuštanje Dublinskog sporazuma, vraćanja kune i monetarne suverenosti, garancija mogućnosti korištenja gotovine, zabrana seksualizacije djece i provođenja ,,woke’’ ludila, zabrana financiranja iz državnog proračuna bilo kakvih ,,kulturnih’’ aktivnosti svima onima koji na neki način pljuvaju po Hrvatskoj, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i hrvatskim vrijednostima općenito, a poglavito onima koji su ratovali protiv Hrvatske. Poništavanje svih onih bespravnih ugovora poput nelegitimne prodaje upravljačkih prava INA-e. Naime, nedavno preminuli predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske Radovan Dobronić navodno je više puta tražio sastanak s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske Andrejom Plenkovićem kako bi pružio stručne pravne savjete na koji način se hrvatska strateška tvrtka INA može vratiti u hrvatske ruke bez ijedne plaćene kune. Jednom je prigodom za jedan medij u Hrvatskoj, u kontekstu odbijanja tužbe Ive Sanadera o davanju mita od 10 milijuna eura od Ustavnog suda rekao sljedeće: ,,Hrvatska sada, nogometnim rječnikom rečeno, ima prazan gol, golman je izvučen izvan šesnaesterca, a hrvatska vlada kao da ne želi zabiti gol i INA-u vratiti u hrvatsko vlasništvo.’’ Tu je nadalje i pitanje što uopće radi SPC u Hrvatskoj i po kojem pravnom osnovu oni uopće polažu pravo na imovinu Hrvatske pravoslavne crkve. Vrijedi spomenuti i pitanje politike prema Bosni i Hercegovini te potreba o snažnijem čuvanju hrvatskih interesa u drugoj Domovini Hrvata. Mogućih zahtjeva oko kojih bi trebali moći okupiti barem pola milijuna Hrvatica i Hrvata uistinu je popriličan broj. Da smo izlazili s jednim zahtjevom godišnje i radili na okupljanju potpisa za isti, Hrvatska bi danas znatno drugačije izgledala ma koja god da je ekipa na vlasti. Pritisak i puki brojevi ispunili bi zahtjeve hrvatskog naroda, ma koliko god Kuščevića pronađu, ostvarili bi političku pobjedu bez 76 ruku u Saboru za niz gore navedenih zahtjeva.
Nacionalna sigurnost Hrvatske također je tema od značaja kojoj se ne predaje previše važnosti, a kada dođe do šire nestabilnosti, tada će se ljudi čuditi i pitati kako je to moguće u 21. stoljeću. Samoodrživost u hrani, energentima, obrani, kibernetičkoj sigurnosti te obnova i širenje kapaciteta vojnih objekata i skrovišta trebala bi biti jedna od prioritetnih politika svake vlasti u Hrvatskoj. Sreća da je NATO (Trump) podigao potraživanja za obranu pa ćemo ipak djelomično napuniti skladišta vojnom opremom, a što nisam siguran da bi bio slučaj da geopolitičke prilike ne zahtijevaju određene izdatke po tom pitanju. Državu Hrvatsku trebalo bi biti relativno jednostavno osigurati uzevši u obzir broj stanovnika, prirodna bogatstva te određene zemljopisne predispozicije, međutim, politički smjerovi zadani u ,,neformalnim grupama gremija koji donose stvarne političke odluke’’ koje se očito ,,samo tehnički provode preko izvršne vlasti i Vlade i na kraju zakonski uređuju’’, kako je to lijepo objasnio Vladimir Šeks u izbornoj noći 2016. godine, neće se promijeniti ukoliko mi sami nismo u stanju zbiti redove po određenim ključnim pitanjima koji se tiču svih nas zajedno. Konačno, promjene kreću umrežavanjem istomišljenika, čovjek po čovjek, domoljub po domoljub pa stoga, krenimo u tom smjeru.
Hrvatstvo živi!
Vlaho Modrinić
