By Nakon održanih izbora u Bosni i Hercegovini što se tiče Hrvata kao jednog od tri konstitutivnog naroda u susjednoj državi prema kojemu Republika Hrvatska ima ustavnu obvezu da štiti njegove interese može se bez ustručavanja zaključiti da su oni opet prevareni. Pri tome najveću odgovornost snosi međunarodna, zajednice prije svega njezin Visoki predstavnik Christian Schmidt, ali jednako tako politika Zagreba prema susjednoj državi.
Ključni ishod izbora o kojima još uvijek nisu objavljeni konačni službeni rezultati leži s hrvatske pozicije u jednom nepovoljnom i dva povoljna ishoda. Naravno, nepovoljna je činjenica da je Željko Komšić na prijevaru ponovo izabran u Predsjedništvo države kao peredstavnik Hrvata i to bošnjaćkim glasovima. Dva povoljna ishoda gledajući s hrvatske pozicije su uvjerljiv poraz dosadašnjeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića te izbor Željke Cvijanović koja će predstavljati Srbe u predsjedništvu susjedne države, ali i još uvijek upitna pobjeda Milorada Dodika za predsjednika Republike Srpske.
Sama činjenica da je Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt na temelju svojih tzv. Bonnskih ovlasti tek nakon zatvaranja biračkih mjesta objavio neke kozmetske promjene izbornog zakona koje osiguravaju bolju poziciju Hrvata u Domu naroda u Federeaciji BiH ukazuje na svojstvenu nemoć međunarodne zajednice da iako ima široke ovlasti čini ustupke bilo Bošnjacima bilo Srbima ali uvijek na štetu Hrvata. Pod bošnjačkim pritiskom čak ni te male promjene Chistian Schmidt nije se usudio nametnuti prije održaanja izbora. Iako su i premijer Andrej Plenković i čelnik Hrvata u susjednoj državi Dragan Čović požurili pohvaliti te promjene, ostaje činjenica da Visoki predstavnik nije imao hrabrosti čak ni nakon i ovih nepravednih izbora promijeniti izbornu proceduru koja omogućava Željku Komšiću da na temelju bošnjačkih glasova lažno predstavlja Hrvate u tročlanom Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.
Budući da političke igre u Bosni i Hercegovini i oko nje traju praktički od samog potpisivanja Daytonskog sporazuma i da su separatističke namjere Republike Srpske i unitarističke namjere Bošnjaka koji se pod plaštom građanske opcije bore za muslimanski preustroj susjedne države važno je promotriti ne samo položaj Hrvata u takvim okolnostima nego i teške promašaje politike Zagreba prema ugroženom hrvatskom korpusu u njoj. Naravno radi se i o nejedinstvu odlučujućih faktora u međunarodnoj zajednici kad je u pitanju Bosna i Hercegovina. U svjetlu ovog izbornog ishoda postavlja se nekoliko ključnih pitanja na globalnoj i lokalnoj razini.
Prije svega treba dijagnosticirati položaj Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini u odnosu na pojedine države u Europskoj uniji koje preko Visokog predstavnika kontroliraju procese, ali u tom ozračju ponašanje službenog Zagreba u zaštiti hrvatskih interesa u njoj. Premijer Plenković se pohvalio kako je i njegovim lobiranjem američka strana bila uključena u proces promjena što ih je uveo Christian Schmidt, što je govoreći o njegovom angažmanu upitno, jer su nakon kupnje francuskog “rafala” i odabira Francuske kao strateškog partnera Hrvatske u posljednje vrijeme zahlađeni odnosi Zagreba i Washingtona. To se odrazilo u tome da SAD već dvije godine nemaju veleposlanika u Hrvatskoj, te u tome da za vrijeme boravka na zasjedanju Opće skupštine UN-a hrvatski premijer nije ostvario nikakav susret s američkom administracijom kako je to dosad bilo uobičajeno. Uostalom treba podsjetiti da su SAD imale glavnu ulogu u uspostavi ovakve Bosne i Hercegovine nakon što je Hrvatska vojska a ne Armija BiH zaustavila velikosrpsku agresiju i potpisan Daytonski sporazum, kojega jedino Andrej Plenković i Gordan Grlić iz svojeg sluganstva Parizu nazivaju Pariško-daytonski sporazum. U tom pogledu bez obzira na njegov rječnik predsjednik Zoran Milanović je u pravu kad optužuje Andreja Plenkovića da nije iskoristio naše članstvo u EU i NATO-u za pritisak na bošnjačku stranu radi zaštite interesa hrvatskog naroda u BiH.
Definitivno je očito da Sjedinjene Američke Države i Europska unija, a posebice neke njezine glavne članice ne vode istu politiku prema Bosni i hercegovini, što se odražava i u političkoj terminologiji, jer je za Europsku uniju ona dio Zapadnog Balkana, a za SAD dio Jugoistočne Europe, koja obuhvaća podrućje od Austrije do Moldavije. Pa čak i u unutarnjem ustrojstvu Bosne i hercegovine zaboravlja se da je ona podijeljena na tri entiteta, a ne na dva, jer je treći entitet “Distrikt Brčko” pod određenom kontrolom Amerikanaca. On je nastao odlukom Međunarodnog arbitražnog suda 8. ožujka 2000. godine a njegova strateška važnost je u tome što je ukinut zemaljski koridor koji je povezivao Republiku Srbiju s Republikom Srpskom što je bilo uspostavljeno Daytonskim sporazumom. Dok Europa i njezine institucije vode dvojbenu politiku prema Bosni i Hercegovini, kao nastavak takve politike pri raspadeu jugoslavije, SAD se kao glavni garant mira u Bosni Hercegovini čvrsto drži Daytonskog sporazuma. To znači da nema ni govora o stvaranju trećeg “hrvatskog” entiteta jer po američkim procjenama to bi dovelo do nove nestabilnosti na području bivše Jugoslavije, sa širim geostrateškim implikacijama za američku politiku u svijetu, Budući da Bosna i Hercegovina nema nafte a niti velikih američkih investicija strateški interes Washingtona u njoj je da se sačuva mir, što garantira bez obzira na svoje manjkavosti Daytonski sporazum. Službeni Zagreb tu može učiniti mnogo više za zaštitu Hrvata koristeći svoje članstvo u EU i NATO-u i pritiskom na bošnjačku stranu u Federaciji BiH, a ne šurovanjem Zorana Milanovića, Andreja Plenkovića i Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom i njegovim secesionističkim ambicijama uz podršku Rusije.
Vjekoslav Krsnik
