By Trenutno u svijetu postoji više od 7.000 jezika! Engleski, španjolski i mandarin kineski su vrlo rašireni jezici, drugi su među manjim zajednicama, pojedinim selima ili u plemenima. Oko 40% jezika je u opasnosti od izumiranja — govore ih sve manje ljudi, a često ih mlađe generacije više ne uče. Nažalost, i naš lijepi, hrvatski jezik nalazi se u toj grupi. Postoji realna opasnost da današnja, evidentna erozija našeg govora na najširoj razini, vodi naš jezik prema svome izumiranju. I ne samo to, erozija jezika ukazuje na eroziju cijele hrvatske nacije. Razlozi su višeznačni; slab porod Hrvata zbog siromaštva, zaostalosti, najkraći životni vijek u EU i razoreno zdravstvo. No, kapitalni razlog je bijeg mladih radnika i stručnjaka sa cijelim porodicama u inozemstvo zbog korupcije, kriminala i opće nepravde. Njihova djeca neće znati hrvatski jezik. Hrvatsku će zvati Kroejša (Croatia).
Puk govori sve lošije jer živi sve teže. Erozija jezika nije slučajna — ona je odraz društvene erozije. Eminentni lingvisti, sociolozi i psiholozi zaključili su odavno da jezik nije izolirana pojava i da je duboko povezan s društvom, načinom razmišljanja i kulturom trenutka. Tu treba biti oprezan — jezične promjene nisu nužno znak propasti. Jezik se u demokratskim državama stalno razvija, prilagođava i može se promijeniti i zbog kreativnosti, tehnologije pa i mode govora među mladima. Promjene ne moraju imati uvijek negativne konotacije. No, mi smo daleko od demokracije.
Nažalost, Hrvatska je na ”drugoj strani ulice”. Prebrz govor, poštapalice, gutanje riječi, nesigurnost u izrazu i potisnute emocije, znak su da puk gubi artikulaciju, a time i sposobnost otpora. Bahata i arogantna vlast u Hrvatskoj postigla je svoj cilj, debele bankovne račune i upisane skupe nekretnine. Mi šutimo! Nitko ne pita, odakle ti milijuni i silna imovina, ratnih profitera, privatizacijskih lopova, te ministara i dužnosnika hrvatske vlasti? Jesu li platili porez na to? Svi znamo da su to ukrali ili opljačkali od nas, ali šutimo. Znamo i da će njihovi potomci lagodno živjeti u bogatstvu, vjerojatno u inozemstvu, ali čuje se samo šutnja. Možemo se upitati, treba li nam jezik? Možda je odumiranje realan slijed trenutka?
Nasuprot tome, političari i Crkva njeguju usporen, glasan i relativno čist govor. Znaju moć riječi. Iako uz česti naglasci u pogrešnom slogu (Slovenija, program, Dalmacija…), njihov govor je razumljiv — jer žele biti shvaćeni. No, znaju koristiti jezik i kada ne žele nešto reći, Dobar primjer je dala jedna hrvatska ministrica. Ima dobar glas, čist jezik i dikciju, no nije poručila, baš ništa!: ”…mogla bih vam reći, zapravo, moram vam otvoreno reći i posebice naglasiti da izvjesna transparentnost u našoj komunikaciji i prijenosu kontinuiranih činjenica oporbi u svezi strukturiranja deluzija i dislociranja određenih insinuacija…” i tako dalje. Bez ikakve poruke, zaključka ili logičnog kraja, dobar i ”kultiviran” jezik je koristio da se ne kaže ništa.
A puk? Puk biva zbunjen, zagađen medijskim kaosom i preplavljen manipulacijama, dok se jezično i egzistencijalno guši. Prevladava strmoglavi pad standarda i sve nervozniji, brži govor pun nepotrebnih poštapalica; ovaj, zapravo, hajmo reći, u principu, jelda, jeli, na neki način, moramo reći ili najružnija poštapalica, ”ovoga”. To besmisleno, ”ovoga” već godinama slušamo na svakom koraku pa i u medijima. Često se gutaju zadnje riječi u rečenici i govor postaje nerazumljiv. Ta zloguka erozija hrvatskog jezika eskalira na emisijama radija i TV, ali i na predavanjima, tribinama ili predstavama u kazalištima. U govornim medijima, pravi i čisti hrvatski jezik koriste jedino čitači vijesti, a masu reportera i raznih suradnika, stranac koji je naučio hrvatski jezik, prečesto ne razumije. I ovdje imamo dobar primjer u TV emisiji, ”Direkt”. Voditeljica govori dobrim hrvatskim jezikom i umjerenim tempom dok čita vijesti. No, u svakom ”Direktu” je i intervju sa sugovornikom, a tada nastupa bombastična promjena. Voditeljica ispali mitraljeski rafal astronomski brzih riječi s progutanim i neprepoznatljivim krajevima rečenica. U TV studiju, a vjerojatno i u mnogim stanovima gledatelja nastaje stres. Nerazumljivim ”hrvatskim”, voditeljica vrijeđa gledatelje emisije. Iznenađeni sugovornik, ukoliko je ipak razumio što je ona htjela upitati, počinje također odgovarati ubrzano. Logično je isključiti TV prijemnik.
JEZIK, OGLEDALO DRUŠTVA I STRESA
Kad se govor pojednostavljuje, zamućuje ili postaje pun poštapalica i nesuvislih fraza, to je signal šireg društvenog problema — pada obrazovne razine, nepovjerenja u institucije i rezignacije uz opće siromaštvo u materijalnom i kulturnom smislu.
Od ova četiri spomenuta elementa, najevidentnije je nepovjerenje u institucije, koje ”rade svoj posao” nečinjenjem i prečesto tolerancijom kriminala te amnestijom i abolicijom (oslobađanje od kaznenog postupka osoba za koje postoji osnovana sumnja da su počinitelji kaznenog djela). Tu su simboli stranačke pravde i uvjetne slobode; Gabrijela, Beroš, Banožić, Dečko, Rimac-Pleslić i dugi niz ostalih.
Pad obrazovne razine danas je veći nego jučer, a sutra će biti još veći zbog dva temeljna vektora. U prvom je planu korupcija u odabiru školskog sadržaja, tiskanja udžbenika i svih pratećih alata u obrazovanju. Milijunski koruptivni plijen može se pretpostaviti u planiranju, gradnji i adaptacijama škola i ostalih novih i starih prostora (igrališta, sportskih sala i ostaloga). Zatim slijedi neodgovornost vlade u svezi programskih smjernica, odnosno neodgovornost resornog ministra s njegovom nesposobnom, stranačkom birokracijom.
Obrazovanje kao sekundarno, zakazalo je ne samo u školama i fakultetima nego i u Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, najstarijoj visokoškolskoj ustanovi u području izvedbenih i audio-vizualnih umjetnosti u Republici. Taj nekadašnji ”oltar” hrvatskog jezika, danas odgaja glumce s ”purgerskim” naglascima i bez odgovornosti za svoj materinji jezik. Erozija jezika reflektira se na sve segmente općeg silaznog stanja Republike Hrvatske.
Rezignaciju možemo vezati s ludim cijenama prehrane, skupljim nego u EU s višestruko manjim primanjima te s galopirajućom inflacijom. Rezignacija je također kapitalni isječak javnog diskursa u društvima gdje dominira kriminal i nepravda. Javlja se cinizam i gubitak interesa za precizan govor, jer se doživljava da “nema smisla truditi se”. To može dovesti do usmenog izražavanja koje je površno, brzopleto i ponekad besadržajno ili nerazumljivo.
DRUŠTVO NA RUBU, JEZIK NA UMORU
Erozija jezika nije bezazlena, to je alat i simptom. Kad vlast koristi isprazne fraze, kad se kriminal umata u terminologiju birokracije, kad afere dobiju “formalne ishode” bez pravde, govor prestaje biti sredstvo otkrivanja istine i postaje sredstvo njezinog prikrivanja.
Kao dragovoljac ’91. i časnik Domovinskog rata, nisam podizao oružje da bih gledao kako se država za koju smo krvarili rasprodaje šaptom — korupcijom, stranačkim zapošljavanjem, pljačkama i političkim silovanjem istine. Nepravda je postala norma, a institucije dekor. Svakodnevni život hrvatskog čovjeka zatvoren je u krug nepotizma, straha i izdaje. Izjava “mogu što hoću” nije lapsus — to je premijerski manifest režima u nastanku. U toj rečenici sabire se sve što razara Hrvatsku: samovolja, bezakonje, nepravda i temeljna pljuska demokraciji. Ne mogu šutjeti, jer je moja dužnost i misija braniti Domovinu i ne šutjeti.
Jedini izlaz iz ove erozije hrvatskog društva i hrvatskog jezika, jest korjenita samokorekcija vladajućih struktura. To znači promjenu razmišljanja uvođenjem racionalnih prijedloga umjesto dosadašnje osobne pohlepe. AI je već dovoljno moćna da izradi racionalne prijedloge svih važnih odluka koje se predlažu poštenoj Vladi na usvajanje. Spomenuta osobna pohlepa bi se na taj način, konačno izbjegla.
Na kraju, pitanje: ”Gdje nestaje 11 milijarda eura koje se svake godine ostvare aferama, korupcijom i pljačkama u maloj i siromašnoj Republici Hrvatskoj”?
Saša Radović
Dragovoljac 91′, časnik Domovinskog rata
