By Poštovane kolegice i kolege,
postoje trenuci u životu jedne države kada više nije dovoljno baviti se samo povodima, nego se mora govoriti o posljedicama. Kada dnevni događaji, simboli i sukobi preuzmu sav javni prostor, a temeljne vrijednosti počnu kliziti u stranu, tada je odgovornost politike da se zaustavi i vrati smisao.
Jučer smo svjedočili situaciji u kojoj je narušena autonomija lokalne samouprave. To nije tehničko pitanje organizacije jednog događaja. To je pitanje poštivanja demokratskih odnosa, povjerenja među institucijama i same ideje da država nije centralna sila koja odlučuje umjesto svih drugih, nego zajednica u kojoj se vlast dijeli, surađuje i uvažava. Žalosno je kada se u trenucima društvenih napetosti poseže za rješenjima koja dodatno produbljuju nepovjerenje, umjesto da ga smiruju.
Istodobno, sve više osjećam da je pravi problem dublji od jednog dočeka. To je osjećaj umora u društvu. Osjećaj da se stalno vrtimo oko istih prijepora, dok stvarni život stoji.
Jučer me, na putu prema aerodromu, vozio taksist. Običan, stariji čovjek. I pita me: “Kako ćemo mi živjeti od mirovina? Kako će nam djeca ikada moći kupiti stan? Zašto se stalno vraćamo na teme prošlosti, umjesto da rješavamo ono od čega se živi?”
Sličnu zabrinutost izrekao je i bivši hrvatski rukometni reprezentativac Drago Vuković, kada je rekao da mu je cijela situacija tužna i da ne vidi koliko je budućnost njegove djece u Hrvatskoj svijetla. To nije rekao političar već čovjek koji je godinama nosio hrvatski dres i zna što znači ponos i odgovornost.
I zato danas nije ključno tko je u nekoj raspravi pobijedio, nego što smo kao društvo iz nje naučili.
Hrvatska nije zemlja koja je svijetu dala mržnju. Hrvatska je zemlja koja je svijetu dala znanje, ideje i stvaralaštvo. Zemlja kravate kao simbola europske kulture. Zemlja Fausta Vrančića i padobrana. Zemlja Ruđera Boškovića, Ivane Brlić-Mažuranić, Vladimira Preloga i Nikole Tesle. To su ljudi i ideje po kojima smo prepoznatljivi u svijetu i na što trebamo biti ponosni.
A danas, 30 godina nakon stvaranja samostalne Republike Hrvatske, suočavamo se s tihom, ali dubokom krizom. U posljednja tri desetljeća izgubili smo milijun ljudi. Mladi odlaze. Djeca se rađaju sve rjeđe. Stanovanje postaje nedostižno, a sigurnost starosti sve neizvjesnija.
Istodobno, svijet ulazi u razdoblje umjetne inteligencije, automatizacije i temeljnih promjena načina rada i života. Male zemlje u takvom svijetu nemaju luksuz rasipanja energije. Njihov jedini kapital su znanje, sposobnosti ljudi i institucije koje rade.
Hrvatska je mala i krhka zemlja. I upravo zato mora biti pametna.
Ne možemo opstati ako stalno tražimo identitet u sukobima i simbolima. Ne možemo graditi budućnost ako energiju trošimo na rovove, umjesto na razvoj. Države koje uspijevaju nisu one koje najviše viču, nego one koje najbolje ulažu u obrazovanje, znanost, povjerenje i odgovornost.
Pitam vas: kad bi Hrvatska sutra bila stvarno ugrožena, bismo li se dijelili ili bismo svi zajedno branili ovu zemlju? Jesmo li zaboravili koliko nas je koštalo da dođemo do vlastite države i koliko je odgovornosti potrebno da bi ona opstala?
Vrijednosti na kojima ova država počiva isključuju svaki oblik fašizma, netolerancije i gaženja ljudskih prava.
Domoljublje u 21. stoljeću nije povik ni mržnja. Domoljublje je odgovornost. Domoljublje je znanje i poštivanje zakona i Ustava. Domoljublje je kad se institucije ne koriste za očuvanje vlasti, nego za zaštitu građana. Domoljublje je država u kojoj ljudi vide budućnost, a ne razlog za odlazak.
Građani imaju slobodu izražavanja, ali država i javne institucije nemaju slobodu normalizirati fašističke pozdrave.
Ako želimo da Hrvatska opstane u svijetu koji se ubrzano mijenja, moramo prestati tražiti smisao u prošlim sukobima i početi ga graditi u budućnosti – u znanju, sposobnostima i društvu koje zna zašto postoji.
Jer zemlja koja se zatvori u prošlost ne ide prema jačanju i opstanku. Ide prema nestajanju.
A Hrvatska zaslužuje više.
Čestitke našim rukometašima na dvije osvojene medalje u posljednje dvije godine. Vjerujem da nas i dogodine na svjetskom prvenstvu mogu ponovno učiniti ponosnima.
Do tada, birajmo Hrvatsku znanja, slobode i dostojanstva. Odbacimo svaku mržnju i isključivanje. Hrvatska može biti zemlja u kojoj ljudi vide budućnost, a ne razlog za odlazak. To nije pitanje povika, nego izbora.
Ja biram uređenu Hrvatsku u kojoj pravila vrijede jednako za sve, bez povlaštenih i bez izuzetaka.
|
Marijana Puljak Saborska zastupnica Stranka Centar |
