By Žrnovo svoje vrijednosti i bogatstvo ima u ponajvećem teritoriju na otoku Korčuli te ga, uz ogroman ljudski potencijal, možemo svrstati u mjesto sa najljepšim i najviše urbaniziranih uvala na Jadranskim otocima.
U Žrnovu su rođena tri velikana hrvatske povijesti; Jakov Baničević, Vinko Paletin i Petar Šegedin. Ali teško je nabrojiti sve učene ljude, uglednike, znanstvenike, umjetnike, zanatlije, svećenike, političare, medijske djelatnike i sportaše rođene u ovome mjestu ili su po jednome roditelju bili Žrnovci. Na otoku Korčuli i Županiji su daleko najviše sudjelovali u političkom životu, a njihov doprinos u kulturi i javnome djelovanju je nemjerljiv.
Žrnovo se može u zadnjih trideset godina pohvaliti izdavačkom djelatnošću svojih pjesnika i književnika nadmašujući veće sredine i gradove u tom segmentu kulturnog stvaralaštva.
Sve to je proizašlo iz drevne potrebe Žrnovaca da učenost, školstvo i znanje u ovome mjestu, poput cijele Dalmacije i Hrvatske, bude uvijek na najvišoj, zavidnoj razini i kvaliteti.
Glazbena i kazališna djelatnost uz renoviranje pučkog kazališta obitelji Pavlović, te nekadašnje djelovanje amaterskog dramskog društva “Mi Kuneji” je svima u pamćenju, a nezaobilazna su i dva folklorna društva Moštra u “Prvome selu”i Bratska sloga u Postrani.
Dugo bi trebalo pisati za sve vrijednosti i poticaje koje je javni život, kultura i sport otoka Korčule dobila iz ovoga mjesta, ali grad Korčula može posebno biti zahvalan ovim vrijednim mještanima koji slobodno možemo reći na poseban, i snažan način žive svoje mjesto, grad i Hrvatsku.
U meni je sklonost tom temperamentu i domoljubnom zanosu Žrnovaca od mladih dana bila vidljiva i zahvalan sam svim Žrnovcima koji su mi pomagali u brojnim djelatnostima i pri osnivanju zadnje udruge koju smo u Korčuli osnivali – Foto klub Korčula. A tu je uvijek bio važan onaj Živi Kristov karakter. Reći i učiniti.
Nije mi namjera Korčulane dijeliti na fetive i one iz okolnih mjesta jer u poslu i ljubavi prema otoku i gradu su za mene svi Korčulani. Ali taj duh predanosti i ozbiljnosti u aktivnostima za javno dobro na otocima je uvijek bio presudan i prepoznatljiv kod Žrnovaca.
No Žrnovo je nažalost, kao i druga mjesta u bližoj povijesti na otoku, doživjelo puzajući komunizam što se poput lopova ušuljao među korčulanske kršćane privlačeći na prijevaru i po automatizmu iskrene i predane domoljube koji su dolaskom talijanske fašističke čizme pohrlili braniti svoju rodnu grudu. Ta svjetska masonska pošast i lažljivi zov komunizma posijao je gotovo u svakome kutku svijeta protubožji nauk da bi se ljude i obitelji razdvojilo, posvađalo i uvelo u ideološke okvire koji nikada u povijesti na Korčuli nisu postojali. Na Korčuli se živjelo jednostavno u vjeri, radu i ljubavi prema otoku i Domovini. Ali ta je trulež komunizma sobom dovela lažljivu ideologiju s iluzijom života usuprot običajnoj i tradicijskoj predaji što je na otočki duh ostavilo dalekosežne negativne posljedice podjela, svađa i čak netrpeljivosti.
Tako su nažalost i Korčulani naše ondašnje općine na slobodnim izborima prije više od dvadeset godina izabrali ljevičare SDP-a, a u tri mandata bivšeg komunistu gradonačelnika Žrnovca Mirka Duhovića koji nije mogao ne biti izdanak te negativne selekcije u javnome i političkome životu grada.
I ovdje ću odmah prvi put reći da sam s Mirkom bio prijatelj i to je bilo do prvoga mandata kada je otpočeo bespravno na „Zakerjan“ (šetnica na gradskim zidinama) ostavljati kandelabre javne rasvjete. Tada sam pozvao u Korčulu Državnog inspektora Ministarstva kulture i HRT s novinarkom S. Bukovac koja je tu devastaciju došla snimati za emisiju „Pola ure kulture.“ Na žalost ta protuzakonito postavljena rasvjeta stoji još i danas iza grada i nije uklonjena.
Bivši je gradonačelnik Duhović u svojem lošem upravljanju gradom zaslužan da je Korčulanski arhiv neprimjereno smješten u Žrnovu umjesto u zgradi „Mediteranske plovidbe“ u Korčuli, kamo i pripada. Nakon toga slijedi još veća devastacija i šteta Korčuli s izgradnjom Robnog centra Tommy na samom ulazu grada u predjelu “Potok.“ Unatoč mojim i ostalim prosvjedima da se taj centar sagradi nešto dalje, na mjestu sadašnjeg Centra Plodine, korčulanska gradska jezgra je doživjela devastaciju morske vizure nezapamćenu u svojoj povijesti. Uz ta dva ogromna, i za ugled grada velika propusta Duhović je u svom prvom mandatu nepotrebno požurio prodati dvije vrijedne korčulanske nekretnine (zgradu bivšeg „Socijalnog“ i skladište u luci Uš) kako bi otkupio dio nekretnina vezanih za kuću Marka Pola. A sve se moglo uz višestruko manji trošak postići tužbom za neistinitu uknjižbu koju je provela komunistička gradska vlast nakon Drugog svjetskog rata protuzakonito.
Prije kuće Marka Pola bivši je gradonačelnik u svome prvome mandatu napravio nedopustivu grešku dozvolivši postav Moreške u kuli ulaza u grad „Revelinu.“ Taj povijesno i muzeološki neistiniti postav je lakrdija, koja do dana današnjega nije uklonjen a izložene su i moje dvije fotografije, protuzakonito uvećane a da nisam upitan za dopuštenje, te za to kazneno djelo nisam dobio naknadu.
Pored te tri ogromne greške bivšeg gradonačelnika Duhovića dolazi i ona po meni ponajveća a to je obilaznica rodnog mu mjesta Žrnova, koje je u svojoj mahnitoj ideji podijelio na dva dijela. Odmah smo se mi Korčulani uključili u prosvjede gdje je sudjelovala i novinarka HRT-a Branka Šeparović a sve je došla snimiti i Državna televizija HRT – Centar Dubrovnik. No za žrnovsku tugu nije bilo razumijevanja i danas je to najtragičnija i najlošija obilaznica na otoku, a vjerojatno i na jadranskim otocima.
Na kraju da ne zaboravim, moje višegodišnje sučeljavanje s tom neokomunističkom korčulanskom bratijom je bilo oko uvođenja katamarana za Split za kojeg se vjerovali ili ne drug M. Duhović zalagao da ide TRI PUTA tjedno. Dok sam ja kao novinar pisao u Dubrovačkome vjesniku kako je za Korčulu i istočni dio otoka prevažno za putnički i poslovni segment da ide svakodnevno i da mu se doda katamaran za Dubrovnik. A ne moram navoditi koliko sam bio protiv da se u tu rutu uključi i ova pogubna, koje se ne možemo riješiti za Prigradicu koja razara korčulanski turizam i cjelokupnu ponudu grada, Lumbarde i ostalih okolnih mjesta predugim putovanjem iz Splita.
I na koncu poštujući ova sada moderna sučeljavanja, tu sam u dijelu teksta ispisao moja glavna desetljetna sučeljavanja s korčulanskim ljevičarima i Mirkom Duhovićem i ondašnjim zastupnikom u Državnome Saboru Tončijem Žuvelom, koji su kao i ovi sada na odlasku odmah ukazivali da im kršćanska tradicija i vrsna kulturna i graditeljska baštine grada Korčule nije važna i da o njoj nemaju baš blage veze.
Najsmješnije i najdrskije je što nam se ti poraženi i odsluženi političari Žuvela i Duhović dan danas nude da ih biramo zajedno sa svojim učenicima. Od lošeg učitelja loš učenik.
Tako i danas poručujem da je gradonačelnica na odlasku mogla i ukloniti svoja (ne)djela na „Puntinu“ i na trgu ispred crkve Sv. Justine, a novci su bačeni uzalud, ali koga od tih ljevičara briga.
Kada je prije petsto godina Korčula bila napadnuta od Osmanskih gusara Uluz Alija u pomoć su priskočili „Kumpanjoli“ okolnih mjesta među kojima je bilo najviše Žrnovaca – njih trideset.
Neka živi Žrnovo, najljepše mjesto na Hrvatskim otocima i vrelo učenih ljudi te vrijednih zanatlija u korčulanskoj i hrvatskoj povijesti.
Smiljan Strihić
