Dugo godina prešućivana i zatirana povijest otoka Korčule, ali i cijele Hrvatske, sve glasnije izlazi na vidjelo. Dok se desetljećima gradio mit o bezgrešnosti i poštenju partizanskog pokreta, prešućivale su se jame, oteta imovina i mučka ubojstva nedužnih civila i svećenstva.
Na Korčuli se dobro zna: zločine i ulaske u kuće ovdašnjih Židova i imućnijih građana nisu činile ustaše i domobrani, već povratnici iz šume i lokalni organizatori, koji su nakon rata preuzeli vlast. Oni su bili provodili surove likvidacija, trpanja neistomišljenika u otočke jame, ali i na zloglasnu Daksu nadomak Dubrovnika.
Danas, kada se te činjenice javno izgovore, lokalni antifašisti one koji tragaju za istinom nazivaju “umovima lišenim čovječnosti”. No, za svakoga tko traži čistu povijesnu istinu, takve uvrede mogu dolaziti samo od onih koji se boje suočavanja s prošlošću.
Otete vile i zagrebački ‘osloboditelji’
tome kako se stvarao novi poredak na otoku svjedoči i crtica Alenka Radovića, koji opisuje ljetni susret i šetnju od Korčule prema trajektnom pristaništu Dominče:
„Susreo sam starog prijatelja koji me pitao znam li išta o povijesti onih lijepih vila ispod puta, napominjući kako se puno ljepše vide s mora. Priznao sam da ne znam mnogo, na što mi je on odgovorio da je to sve pokradeno – i vile Židova i kulaka prisvojili su tadašnji komunisti. Ako je to tako bilo, hoće li lopovi ikada biti razvlašteni?“
Na ovo se nadovezao poznati korčulanski likovni umjetnik Abel Brčić, podsjećajući da Korčula nije bila iznimka:
„Dobro pitanje, a tek što je sa Zagrebom? Tamo su ‘osloboditelji’ obilato honorirani otimanjem stanova, vila i svega što su opljačkati stigli. U tim nekretninama i danas žive njihovi nasljednici. A stvarni vlasnici? Oni su završili na Križnom putu, u Maceljskoj šumi, Bleiburgu, Teznom… ili u jednoj od 120 masovnih grobnica u Zagrebu i okolici.“
Brojke koje ne lažu: Okrutnost bez presedana u Europi
O kakvom je režimu uistinu bilo riječ Brčić piše kako to najbolje svjedoče neumoljivi brojčani pokazatelji i količina mržnje usmjerena prema Katoličkoj crkvi i njezinim službenicima. Tijekom Drugog svjetskog rata ubijena su 632 svećenika i bogoslova te 31 časna sestra. No, pravi se teror nastavio u miru – komunističke službe OZNA, UDBA i Partija nakon završetka rata ubile su još 263 svećenika.
Da bismo shvatili razmjere ovog zločina, dovoljno ga je usporediti s ostatkom komunističke Europe:
Poljska: 187 ubijenih svećenika
Istočna Njemačka: 187 ubijenih svećenika
Češka: 20 ubijenih svećenika
Slovačka: 14 ubijenih svećenika
Mađarska: 10 ubijenih svećenika
Komunističke su vlasti na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine ubile dvostruko više svećenika nego sve ostale europske komunističke zemlje zajedno!
Pokušaj opravdavanja ovakvih zločina potpuno je sulud. Jame ne lažu, stotine tisuća ubijenih ne lažu, kao što nije laž ni živo zazidavanje žrtava iza mnogostrukih betonskih pregrada u rudnicima. Nisu laž ni svjedočanstva o tenkovskim rovovima u koje su bagerima zatrpavali slojeve ljudskih tijela i zemlje, dok je krv prskala uokolo pod težinom tenkova koji su gazili leševe da ih stane što više.
Istina postupno, kroz svakodnevne ekshumacije, pobjeđuje mitove. Huda Jama, Orsula i Daksa, ali i Bultina u blizini Lumbarde bolne su činjenice. Podsjetimo, na Daksi je mučki ubijen i padre Petar Perica, autor najljepših katoličkih pjesama “Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata” i “Do nebesa nek’ se ori”.
Slučaj fra Bernardina Sokola: More nije dalo šutjeti
Jedan od najpotresnijih simbola korčulanskog stradanja jest sudbina fra Bernardina Sokola. Ubijen je i bačen u more kako bi se prikrila izdaja samih komunista. Naime, nedužni korčulanski domoljubi prokazani su i stradali umjesto partizanskih kolega koji su uspjeli pobjeći ili su nakon davanja informacija egzekutorima pušteni na slobodu. Popis ubijenih ostavio je partizan, a ne svećenik kojemu se zločin pokušao prišiti.
No, more nije dalo da se šuti. Izbacilo je tijelo mučki ubijenog fra Bernardina na plažu u Orebiću kako bi se istina saznala. Dokumentarni film o njegovu životu i stradanju napokon skida veo tajne s onoga što su ubojice mislile prekriti šutnjom i lažima.
Kao što zaključuje korčulanski odvjetnik Danko Urban: „Već odavno nisam pročitao ništa sramnije od objave ovih korčulanskih antifašista.“
Na što samo mogu dodati da nakon svega ovoga, oni i dalje očekuju da im se tolerira… Osuda bez optužnice i suđenja, te vrijeđanje svih nas, i Korčule i Hrvatske, bez ikakvih dokaza.
Kuda i kamo nas misle voditi oni koji danas negiraju ove zločine, koji ne poštuju Hrvatsku i krvavu žrtvu utkanu u njezinu državnost? Vrijeme je za priznavanje žrtava, osudu komunističkih zločina i prihvaćanje povijesne istine.
A o istini žrtvovanog Bernardina Sokola i nedužnih korčulanskih domoljuba, koji su prokazani umjesto kolega komunista svjedoči i današnja projekcija filma o fra Bernardinu Sokolu u kino dvorani Centra za kulturu u Korčuli, s početkom u 19:00 sati.
Svjetlost vječna svjetlila fra Bernardinu Sokolu i svim nedužnim žrtvama.
Bog i Hrvati!
Marko Mujan
Leave a Comment