Hrvatski branitelji su se gotovo goloruki borili na bojištima, krvarili u rovovima i davali svoje živote za slobodu, a u isto vrijeme drugi su u elegantnim odijelima iz udobnih ureda besramno krali i komadali državu. Upravo iz tog golemog gnjeva i povijesne nepravde proizašao je naslov “Nema zastare za ratno profiterstvo, odlučila Vlada”, lansiran 2011. kada je pod golemim pritiskom javnosti izglasan poznati Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva. Političari su se tada javno kleli da će ruka pravde stići sve one koji su se besramno obogatili na krvi, suzama i razaranju Hrvatske. Prema definiciji, ratno profiterstvo predstavlja stjecanje nerazmjerne imovinske koristi kroz pljačku u pretvorbi i privatizaciji, gospodarski kriminal, utaju poreza ili primanje mita, a sve to bezobzirnim iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti države. Ideja iza ukidanja zastare bila je moralna obveza da za ovakav sramotan oblik izdaje i kriminala rok trajanja ne smije postojati, dopuštajući državi da počinitelje progoni do kraja njihovih života.
Do apsurdne situacije da u Hrvatskoj pravno ne postoji niti jedan jedini ratni profiter došlo je zbog pogubnog spoja loše napisanog zakona, ustavne blokade i političkog privlačenja bodova koji je narodu prodao privid pravde. Narod je devedesetih bio okupiran obranom domovine, a pravosudni sustav stvorio je savršene pravne rupe kroz koje su svi optuženi išetali na slobodu oslobođeni ikakve krivnje. Ključni trenutak dogodio se 2015. kada je Ustavni sud Republike Hrvatske srušio prvu pravomoćnu presudu Ivi Sanaderu u slučaju banke Hypo i postavio strogo pravno pravilo: ako je za neko kazneno djelo nastupila zastara prije nego što su 2010. donesene ustavne promjene, ta se djela više ne mogu oživjeti niti progoniti. Budući da je većina gospodarskog kriminala i pljačke u privatizaciji počinjena u prvoj polovici devedesetih, za ta je djela po starim zakonima zastara nastupila rano, uglavnom do sredine dvijetisućitih. Kada je država 2011. konačno donijela Zakon o nezastarijevanju, za sve velike krivce već je bilo prekasno.
Danas, petnaestak godina kasnije, taj je zakon postao ništa više od običnog mrtvog slova na papiru, a gorka i poražavajuća stvarnost nažalost glasi da u Hrvatskoj nema niti jedne jedine pravomoćne osude za ratno profiterstvo. Bivši premijer Ivo Sanader bio je prvi i jedini pravomoćno osuđen u slučaju Hypo, no Ustavni sud je tu presudu srušio, a u ponovljenim postupcima nastupila je zastara. Visoki kazneni sud potvrdio je da Sanader nije ratni profiter jer se isplata od 3,6 milijuna kuna koju je uzeo od banke Hypo 1994. ne smatra “nerazmjernom koristi” koja bi ugrozila stabilnost države u ratu. Sudovi su praktički zaključili: da, uzeo je novac u ratu, ali nije uzeo dovoljno da bi to bilo ratno profiterstvo. Svi ostali krupni slučajevi, poput onog protiv mesnog moćnika Đure Gavrilovića ili bogataša Josipa Gucića, također su neslavno propali na sudovima. Time je zakon o nezastarijevanju praktički osakaćen i i učinjen potpuno uzaludnim, pretvorivši se u najobičniju političku predstavu i pravosudno ruglo.
Ono što najviše boli jest činjenica da se nesrazmjer imovine tih ljudi i danas može vrlo lako provjeriti i dokazati. Porezna uprava i državne institucije imaju sve alate da jednim klikom usporede njihove zakonite prihode s dvorcima, jahtama i tvrtkama koje posjeduju, no političke volje za to jednostavno nema. Reakcija javnosti na ovakav pravosudni slom s pravom je žestoka, a građani osjećaju duboku ogorčenost, beznađe i osjećaj da je država izdala vlastite ideale. Društvenim mrežama i javnim prostorom vlada komentar da je pravosuđe poslalo zastrašujuću poruku: “Ako kradeš, kradi na veliko i strpi se dvadeset godina, jer se u Hrvatskoj veliki kriminal na kraju isplati”. Udruge hrvatskih branitelja i sindikati godinama upozoravaju da je nekažnjavanje ratnih profitera teška uvreda za sve koji su goloruki išli u rovove, a istovremeno su podobni pojedinci za sitniš dobivali tvornice i pretvarali ih u privatna carstva. Građani opravdano ističu apsurd u kojem država malom čovjeku oduzima imovinu zbog sitnih dugova ili neplaćenih računa za režije, a milijunski iznosi oteti usred rata ostaju trajno i zakonito osigurani u rukama moćnika. Najveći profiteri danas posve zakonito uživaju u svojim vilama, tvrtkama i jahtama, a hrvatski narod je umjesto povijesne pravde dobio spoznaju da su ratni pljačkaši postali nedodirljiva i zaštićena skupina, dok je vjera u pravnu državu manje-više trajno uništena.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment