By Ovoj sjajno napisanoj žalbi uvaženog odvjetnika Veljka Miljevića, koji je bez ikakve sumnje najbolji poznavatelj kaznenog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, nije potrebno nikakvo dodatno obrazloženje. Kako neslužbeno doznajem, Županijski sud u Sisku poništio je oslobađajuću presudu Josipu Manoliću i on je ponovo u svojstvu okrivljenika za tešku klevetu, protiv Tomislava Karamarka. Činjenica je da je ta kleveta znatno utjecala na političku karijeru Tomislava Karamarka, a njegovoj je obitelji nanijela neizbrisive duševne boli. Jer, kada nekoga neistinito proglasiš najmizernijom etiketom „udbaškog doušnika“, onda iza toga bez ikakve razumne sumnje ostaju trajne posljedice i duševne boli. Poništenje oslobađajuće presude Josipu Manolići svakako je satisfakcija Tomislavu Karamarku, iako stiže daleko prekasno. Ovo je ujedno i šamarčina onima koji su nasjeli na priču o Karamarku udbašu! Isto tako, svojevrsna satisfakcija je i rušenje spina o aferi „konzultantica“ u pravorijeku Ustavnog suda Republike Hrvatske, tako da ovog trenutka ne egzistiraju pravni i etički razlozi zbog kojih je Tomislav Karamarko bio prisiljen dati ostavku na sve političke dužnosti. Urotnički je srušen bez ikakve dvojbe!
Slijedi nastavak ove priče kada dobijem službeno obrazloženje o ukidanju oslobađajuće presude Josipu Manolići. Neka ga Bog poživi, da živ dočeka pravdu!
ODVJETNIČKO DRUŠTVO MILJEVIĆ I PARTNER!
Zagreb, Vlaška 7/1,
tel. 48 52 558 ; fax 01 48 52 559, mob. 098 351565,
Kazneni predmet:
Privatni tužitelj: TOMISLAV KARAMARKO iz Zagreba, Ulica kneza Mislava 9,
Okrivljenik: JOSIP MANOLIĆ iz Zagreba, Vladimira Nazora 57,
OIB: 09194673578
protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-950/15, od 2. ožujka 2018. g.,
podnosi sljedeću:
ŽALBU
Presudom Općinskog kaznenog .suda u Zagrebu, broj K-950/15, od 2. ožujka 2018. g.,
okr. Josip Manolić, na temelju cl. 453.. t. !3. ZKP/08, oslobođen je od optužbe da bi
počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda- klevetom – opisano po cl. 149. st. 1. i 2.
Kaznenog
zakona (dalje: KZ/11), a k3Znjivo po cl. 149. st. 2. KZ/11.
Na temelju članka 149. stavak 3. ZKP/08 privatni tužitelj Tomislav Karamarko je obvezan
naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP-a u
paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, te troškove nužnih izdataka okrivljenika i nužnih
izdataka i nagradu njegova branitelja, u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.
Pobijauća presuda je u cijelosti neosnovana.
Protiv pobijane presude privatni tužitelj Tomislav Karamarko podnosi žalbu zbog:
bitne povrede odredaba kaznenog postupka- cl. 468. st. 1.. toe. 11. ZKP/08, bitne povrede odredaba kaznenog postupka- cl. 468. st. 2. ZKP/08, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja – cl. 470. ZKP/08. II U odnosu na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz cl. 468. st. 1. t. 11: ZKP/08:
Suprotno tako iznijetom stavu Suda, utemeljenom primarno na iskazu svjedoka Ante Barišića,
iz dokaza izvedenih tijekom postupka nije dokazano da bi sporne činjenične tvrdnje
okrivljenika iznijete na štetu privatnog tužitelja u bilo kojem dijelu bile istinite, već je
potpunom i pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza valjalo zaključiti da su iste činjenične
tvrdnje u cijelosti dokazano neistinite……..
Budući da logika takvog načina dokazivanja činjenica privatnom tužitelju nalaže pribaviti sve dostupne iskustvene dokaze iz kojih bi proizlazilo nepostojanje činjenica za koje okrivljenik tvrdi da postoje, to je privatni tužitelj Tomislav Karamarko u ovom kaznenom postupku predložio saslušati svjedoke koji o tome imaju relevantna saznanja te od nadležnih institucija pribaviti javne isprave iz kojih bi proizlazila…….
Iz brojnosti tako predočenih i izvedenih materijalnih i personalnih dokaza te pravilnim
vrednovanjem sadržaja istih, kao nedvojben se nameće zaključak da je u ovom postupku
privatni tužitelj Tomislav Karamarko dokazao neistinitost činjenica za koje okrivljenik (inkriminiranim mu
činjeničnim tvrdnjama) iznosi da postoje.
Tako je 14. listopada 2016.g. Sud zaprimio dopis Hrvatskog državnog arhiva kojim isti
obavještava sud da su po službenoj dužnosti preuzeli dokumentaciju nastalu radom Službe
državne sigurnosti Sekretarijata za unutrašnje poslove SRH koji sadrži dvije cjeline, i to pod
nazivom dosjei osoba i povijesna grada, a u preuzetom gradivu da se ne nalaze potpisi
evidencije i dosjei suradnika i operativnih veza, odnosno nedostaju i nisu predani Hrvatskom
državnom arhivu dokumenti i evidencije o djelatnicima Službe i suradnicima Službe osim
nekoliko izvornih evidencija iz najranijih razdoblja 81945. do 1955.g.) dok za traženo
razdoblje od 1985. do 1990. podaci nisu poznati, slijedom čega je sud upućen da se obrati Sigurnosno obavještajnoj agenciji (SOA-i) (v. r.z. od 11. studenog 2016.g.).
Slijedom toga, Sud je od SOA-e zatražio podatak o tome da li je Tomislav Karamarko u
razdoblju do 1990. bio suradnik tadašnje službe SDS-a pa je 16. studenog 2016.g., Sud
zaprimio očitovanje SOA-e RH u kojem je navedeno da ,obavljenim provjerama kroz
raspoložive dokumentacijske fondove Sigurnosno-obavještajne agencije nije utvrđeno da je
Tomislav Karamarko u razdoblju do 1990. godine bio suradnik tadašnje Službe državne
sigurnosti Sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske; te da
,također nije utvrđeno daje u bilo kojem svojstvu sudjelovao u radu Službe ili bio uključen u
bilo kakvo postupanje s nekim od djelatnika Službe (v. r.z. 18. studenog 2016.g.).
Svjedok Smiljan Reljić, ispitan na raspravi od 29. siječnja 2018.g. iskazao je da zna i
okrivljenika i privatnog tužitelja od 1990-te godine od vremena kad je obnašao dužnost
predsjednika izvrsnog vijeća općine Drniš, a da je 1991.g. postao pomoćnik ministra unutarnjih poslova, a 1992.g. ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka. Pritom je izričito istaknuo kako nema nikakvog saznanja o tome da bi privatni tužitelj Tomislav Karamarko bio doušnik
UDBE, sto bi obnašajući navedenu dužnost morao znati. Dalje je naveo da je njegov
savjetnik u Službi za zaštitu ustavnog poretka bio Franjo Vugrinec (za vrijeme Jugoslavije
načelnik Centra SDS-a Grada Zagreba) s kojim je razgovarao o Tomislavu Karamarku,
obzirom da je privatni tužitelj 1993.g. obnašao dužnost načelnika PU zagrebačke, ali mu
Franjo Vugrinec nikada nije spomenuo da bi Tomislav Karamarko bio suradnik UDBE.
Istaknuo je također da je mogao pristupati dokumentima SDS-a pa tako i imati uvid i u popis
suradnika UDBE i dosjeima, ali se u tim dokumentima privatni tužitelj nigdje nije spominjao, a
da je, s obzirom na funkciju koju je privatni tužitelj tada obnašao, služba nad njim
(privatnim tužiteljem, op. V. M.) obavila sigurnosnu provjeru. Zaključno, svjedok je
istaknuo da bi mu, s obzirom na poziciju koju je kasnije obavljao, sve da je i bilo kakve
naznake da je Tomislav Karamarko bio zaveden u Službi SDS-a u tom svojstvu, kao
ravnatelju SZUP-a, to moralo biti poznato.
Svjedok Ljubomir Ljubišić, ispitan na raspravi dana 16. veljače 2018.g., iskazao je da je od
- do 1987. radio kao operativac Službe državne sigurnosti Prvog odsjeka po
nacionalizmu, a daje nakon smjene vlasti upoznao Josipa Boljkovca s kojim je i kasnije ostao
u dobrim odnosima. Svjedok je naveo da je, uz Božu Kovačevića i Darka Starčevića, upravo
od Josip a Boljkovca dobio zadatak da provjeri Tomislava Karamarka u smislu njegove
suradnje sa Službom državne sigurnosti te je iskazao da nisu našli nikakav podatak ili
dokaz koji bi potvrdio njegovu suradnju a o ćemu su izvijestili sada pokojnog Josipa
Boljkovca. Posebice upitan da se očituje o navodima okrivljenika iznijetim u spornom intervjuu, svjedok je istaknuo da ,sve sto znam za Tomislava Karamarka jest da smo dobili zadatak da se s njim pokusa razgovarati, ali koliko je meni poznato taj razgovor nije rezultirao suradnjom (str. 5 odl. 1 r.z. od 16.2.2018.).
Svjedok Božo Kovačević, višekratno ispitan: 1. rujna 2017., 30. listopada 2017. i 17.
studenog 2017., u bitnome je iskazao:
– da je od 1.9.1979. do 01.5.1992.g. radio u Službi državne sigurnosti SDS RSUP SRH kao
službena osoba, a daje od 1982.g. do 1990.g. bio načelnik I. Odjela Centra SDS Zagreb;
– da je iz medija saznao za tvrdnje Josipa Manolića i Ante Barišića da je Tomislav Karamarko
bio doušnik UDBE no potvrđuje da te informacije nisu točne, jer da bi on to, s obzirom na
funkciju koju je obavljao sigurno znao;
– da je kao načelnik I. Odjela bio nadređen Anti Barišiću te da tvrdnje okrivljenika i Ante
Barišića o tome da je privatni tužitelj bio doušnik UDBE nisu točne, a da su sve tvrdnje koje
je svjedok Ante Barišić iznio o privatnom tužitelju netočne i proizvoljne i da on ,voli ljude
proglašavati doušnicima UDBE, te je konačno iscrpno, okolnosno i uvjerljivo pobio sve navode svjedoka Ante Barišića…..
I svjedok Stjepan Mesić, ispitan na prijedlog obrane na raspravi 29. siječnja 2018.g., je na
pitanje ima li kakvih saznanja o tome da bi privatni tužitelj radio za UDBU krajem 80-tih,
iskazao da je tek njegov osobni zaključak, jer da se on (Stipe Mesić) prethodno
javljao na 150 natječaja za zaposlenje a da je privatni tužitelj posao dobio, a on nije….. što ne predstavlja nikakvo uporište istinitosti inkriminiranih činjeničnih tvrdnji okrivljenika, već upućuje tek na osobni dojam svjedoka o navodnim razlozima onodobnog zaposlenja privatnog tužitelja, napose ako se uzme u obzir Činjenica da je isti svjedok zaključno iskazao da za nikoga, pa ni za privatnog tužitelja nije tražio niti dobio ikakav dokument iz kojeg hi proizlazilo da je suradnik UDBE, sto dodatno svjedoci o proizvoljnoj prirodi inkriminiranih činjeničnih tvrdnji okrivljenika, sve s ciljem da se naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja.
Tome u prilog govori i sadržaj iskaza svjedoka Krunoslava Olujica, ispitanog na prijedlog
obrane na raspravi od 16. veljače 2018.g., koji je iskazao daje privatnog tužitelja kao UDBA
sa spominjao pokojni Šime Đodan,a da je isto za njega govorio i pokojni Josip Boljkovac, a
kada je to Boljkovac govorio za Tomislava Karamarka, Manolić bi mu na to rekao : sad mi
nešto govoriš o njemu kao udbašu, a ti si ga meni predložio za sefa kabineta; što
ponovno ukazuje da privatni tužitelj nije bio suradnik UDBE, jer u tom slučaju svakako ne hi
ni postao sef Kabineta predsjednika Sabora, op. V. M.)!
Konačno, kljucni svjedok obrane – Ante Barišić, u to vrijeme zaposlen kao operativac Službe u
centru SDS-a u Zagrebu, u iskazu s rasprave od 25. travnja 2017.g. nije ponudio niti jedan
dokaz o tome da je privatni tužitelj bio suradnik UDBE, štoviše na str. 2. odl. 3. cit. r.z.
iskazuje kako , u dokumentaciji o grupnoj obradi nema direktne tvrdnje da je privatni
tužitelj doušnik UDBE, ali da se to može iščitati iz sadržaja dokumentacije koja se nalazi u arhivima. U pogledu te dokumentacije, isti je svjedok iskazao da iz sadržaja informacije broj 1499 proizlazi da su u toku informativni razgovori s određenim osobama, između ostalog i s Tomislavom Karamarkom u cilju
angažiranja za suradnju, te da su razgovori s tim osobama u tijeku, dok da je iz slijedeće
informacije, broj 414 (koja se direktno veze na informaciju broj 1499), vidljivo da su
informativni razgovori obavljeni, ali da se Tomislav Karamarko vise nigdje ne spominje, pa
ističe da upravo ta činjenica, sto se on dalje ne spominje u slijedećoj informaciji…ukazuje na to da je surađivao s UDBOM. (??).
Konačno, iz cjeline njegova iskaza vidljivo je da isti svjedok, osim osobnog animoziteta prema privatnom tužitelju, ukupnost svojih saznanja crpi tek iz priča sada pokojnih osoba.
Međutim, u pobijanoj je presudi ostalo nejasno kako je Sud takvu proturječnu i nelogičnu
tvrdnju svjedoka Ante Barišića – ,da upravo ta činjenica, sto se on dalje ne spominje u
slijedećoj informaciji..• ukazuje na to da je surađivao s UDBOM (?!) prihvatio kao
uvjerljivu i istinitu, te na istoj u odlučujućem dijelu utemeljio pobijanu oslobađajuću
presudu jer isti navod ne može predstavljati logičan i uvjerljiv temelj za ikakav valjani
zaključak- a kamoli za zaključak o postojanju precizno određene činjenice, u konkretnom
slučaju, činjenice da bi privatni tužitelj bio suradnik SDS-a SUP-a SRH , napose
pokraj gore cit. sadržaja javnih isprava nadležnih državnih tijela (HDA, SOA) te suglasnih
iskaza svjedoka Bože Kovačeviće, Smiljana Reljića, Ljubomira Ljubišića, pa i iz pravilnog
vrednovanja gore cit. sadržaja iskaza svjedoka Stjepana Mesića i Krunoslava Olujica.
U tom smislu je neprihvatljiv i zaključak Suda da bi kao ,osobito vjerodostojan i
uvjerljiv (?) valjalo ,izdvojiti iskaz svjedoka Ante Barišića…..
Nasuprot tome, naprijed iznijet bitni sadržaji izvedenih dokaza nesporno svjedoči o tome da je privatni tužitelj tijekom dokaznog postupka dokazao da su inkriminirane činjenične tvrdnje okrivljenog u cijelosti neistinite što je potkrijepio i personalnim dokazima (ponajprije izjavom čelnika koji je rukovodio
akcijom u kojoj je privatni tužitelj navodno zbog veza sa sitnim kriminalom bio vrbovan kao
doušnik UDBE, izjavom čelnog čovjeka SZUP-a koji je vršio provjere nad dužnosnicima
Konačno, svijest i volja okrivljenika Josipa Manolića da inkriminiranim činjeničnim tvrdnjama
povrijedi čast i ugled privatnog tužitelja Tomislava Karamarka, objektivno proizlaze iz činjenice da su iste tvrdnje iznijete kao intervju u tjedniku ,Nacional od – lipnja 2015.g., te su iste tvrdnje prenijeli svi
mediji u RH, te su notorno danima predstavljale udarnu vijest kako u elektronskim tako i u
tiskanim medijima RH. Dodatno, članak u kojem su iste tvrdnje iznijete najavljen je na
naslovnici cit. tjednika pod naslovom (tiskanim velikim slovima) ,EKSKLUZIVNO: Josip
Manolić: ,, KAMARKO JE BIO DOUŠNIK UDBE; te je bio izložen na svim prodajnim
mjestima punih sedam dana (u trgovinama, kioscima, aerodromima, autobusnim kolodvorima,
kioscima u bolnicama, poštama), sve do izlaska novog broja Nacionala.
Posebice, okrivljenikovoj svijesti da nanosi štetu časti i ugledu privatnog tužitelja, nesporno
svjedoči činjenica da je cit. tvrdnje izjavio u vrijeme početka predizborne kampanje za
parlamentarne izbore u RH, dok je privatni tužitelj obnašao dužnost predsjednika, u to
vrijeme najveće oporbene stranke, HDZ-a. Također, tome svjedoci i činjenica da okrivljeni
vrlo dobra zna da UDBA ne postoji još od 1966.g. ada se sinonim, doušnik upotrebljava za
izuzetno nečasnu aktivnost. Doušnik, potkazivač, denuncijant ili cinker je osoba koja je
spremna vlastima predati informacije o ponašanju ljudi sa kojima je blisko povezana i koji u
nju ne sumnjaju.
Utoliko se navod Suda kojim prihvaća okrivljenikovu tvrdnju da je htio ,samo da iznese
određene povijesne činjenice s obzirom da gaje na davanje intervjua potaknuo prethodno dani
intervju privatnog tužitelja u kojem je ovaj zazivao lustraciju (str. 11 in fine pobijane
presude) ne može prihvatiti kao valjan, jer – niti je okrivljenik iznio i dokazao ikakve
,povijesne, a kamoli relevantne činjenice, niti se motivacija istog za davanje spornog
intervjua ikako maze držati časnom i primjerenom, već najblaže rečeno – tek zlonamjernim
temeljem očite difamacije privatnog tužitelja, na najjavniji mogući način.
Slijedom navedenog, naprijed opisane manjkavosti i proturječja u obrazlaganju
utvrđenja odlučnih činjenica za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom
predmetu – posebice u pogledu utvrđenja neistinitosti inkriminiranih činjeničnih tvrdnji
okrivljenika te njegove nesporne namjere da iznošenjem istih našteti časti i ugledu privatnog
tužitelja – svjedoče da je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu pogrešno i
nepotpuno utvrđeno u smislu cl. 470. ZKP/08, a i da pobijana presuda u naznačenom
dijelu u kojem se iznose zaključci o utvrđenju odlučnih činjenica ima takvih nedostataka,
proturječnosti i nelogičnosti da se ne može ispitati pa je utoliko i lišena valjanih i
razumljivih razloga, cime je dodatno ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog
postupka iz cl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.
Slijedom svega navedenog, privatni tužitelj predlaže nadležnom Županijskom sudu
ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.
.
U Zagrebu, dana 15. lipnja 2018. g. Tomislav Karamarko, po:
ODVJETNIKU VELJKU MILJEVIĆU
Kazimir Mikašek-Kazo
