By Puno sam toga tijekom školovanja, studija i odrastanja pročitao o časnoj hrvatskoj povijesti, onoj pradavnoj bez puno izravnih pisanih tragova, ali svakako o onoj koja je uslijedila nakon gubitka hrvatske krune, nespretnim i nesretnim Qualiterom, pradavne 1102.g. Ono što nam je najbliže, a što se zbivalo u posljednjih 100-tinjak godina, preciznije od konca Habsburške monarhije, uistinu je nevjerojatno i nejasno, kao iz nekoga zamršenog scenarija tete Agathe i sivih moždanih ćelija njenoga Poirota. Naime, sve inačice koje su uslijedile, svaka s idejom hrvatske puške na hrvatskom ramenu i hrvatskom lisnicom u hrvatskomu džepu – od Gaja, Radića i Karađorđevića, preko Mussolinija, Hitlera i Pavelića, do Krleže, Savke, Mike i Broza te, u konačnici, do Franje, Karamarka i Andrejčeka, nažalost, nikad nije urodila plodom na duge staze tj. nezastranjenjem neke fele…
Budući da se, uz silne izazove, nikad nisam bavio politikom, osim što ju često komentiram, relaksira me činjenica da nikome ništa ne dugujem jer nikada nisam bio član nijedne političke stranke-partije, u ovih svojih pola stoljeća i koju godinu preko. Naime, hrvatska vlast hrvatskoga naroda u hrvatskoj državi valjda bi bila konkluzija koja slijedi nakon onih čuvenih premisa o pušci i lisnici, ali je neodgovoreno pitanje koji je rok „izvođenja radova“ i hoćemo li mi, danas živući, itekako emotivno i stvarno povezani s uspostavom ove naše, novovjeke Hrvatske, dočekati „taj dan“?!
I eto, mjesec prosinac, Ljeto Gospodnje 2025., a mi, poput pačića malih, na samomu početku. Ispod simbola Grada heroja gledamo manje ili više poznata lica i slušamo svima poznate rečenice kojima nam jedna dama, ne baš poznata i poznati tercet, daju do znanja da sve dosad nije bilo ozbiljno te da tek sad kreće ono pravo hrvatsko liderstvo hrvatske države s hrvatskom puškom i hrvatskom lisnicom, a valjda i sa stanom i autom, kupljenim na kredit, podignut u nekoj od starih kraljevsko-vojvodsko-obiteljskih bankarskih ustanova?!
Ok. Znači, Paradžik, Prkačin, braća Veselica, Gotovac, Čičak, Blago Zadro, Đuro Perica i imenjak mu Brodarac, Merčep, Glavaš, Hebrang, Pašalić, Bruno Bušić i prezimenjak mu i rođak Zvonko, Škoro, Jonjić, Bruna, Karolina, Mislav Kolakušić, Penava i Ćipe, Grmoja, prof. Jurčević, Marija i Nino i brojni drugi koji nemaju dres s amblemom, kao i oni čije se mudre besjede više ne broje jer su pokojni, nisu ozbiljno mislili ili ih mi nismo znali ozbiljno slušati?
…mislim si ja tak nekak, gledajući neki dan vijesti iz Grada heroja, ali ne brinite, slutim da puuuuuno vijesti na tu temu slijedi na Z1, za razliku od N1…
