Postoji trenutak u životu naroda kada se povijest prestane ponašati kao daleka sila i postane nešto što stoji pred vratima — tiho, ali neumoljivo. Tog 3. kolovoza 1995., u jednom kafiću na Peščenici, ja sam osjetio upravo to: da povijest čeka da je netko pozove unutra.
Bio sam tada član Mladeži HDZ-a, okružen ljudima koji nisu imali nikakvu formalnu moć:
vojni zapovjednik, studentica teologije, predstavnik građana i ja. Četvero ljudi koji, prema svim pravilima političke fizike, nisu trebali imati nikakav utjecaj na tijek događaja.
A ipak, upravo smo mi izrekli ono što nitko drugi nije htio izgovoriti.
„Netko mora. A to smo mi.“
Ta rečenica nije bila hrabrost. Bila je nužnost.
Država kao konstrukcija bez daha
U hrvatskoj političkoj kulturi postoji duboko ukorijenjena pretpostavka da se sve važno događa „gore“ — u kabinetima, u uredima, u strukturama koje nose pečate i potpise. Ali
te večeri, dok smo analizirali stanje u zemlji, postalo mi je jasno da je država — barem u
tom trenutku — bila konstrukcija bez daha.
Institucije su postojale. Hijerarhije su postojale. Titule su postojale.
Ali inicijativa nije.
Država je čekala. A povijest ne čeka.
Inicijativa odozdo kao politička hereza
Kad sam predložio vojno rješavanje situacije na jugu Hrvatske, nastala je tišina. Ne zato
što je ideja bila radikalna, nego zato što je bila — nepristojna. U političkoj kulturi koja je navikla da se odluke spuštaju odozgo, inicijativa odozdo uvijek izgleda kao prijetnja.
Ali mi nismo imali luksuz čekanja. Pregovori su bili iscrpljeni. Pobunjenici nisu prihvaćali Ustav Republike Hrvatske. Država je bila u raskoraku između želje za mirom i straha od odluke.
U takvom vakuumu, inicijativa odozdo nije bila hrabrost — bila je jedina preostala logika.
Granice moći i granice odgovornosti
Često se govori da moć pripada onima koji imaju funkciju. Ali te večeri shvatio sam nešto drugo: moć pripada onome tko preuzme odgovornost.
Mi nismo imali činove, nismo imali ovlasti, nismo imali političku težinu. Ali imali smo
nešto što institucije u tom trenutku nisu imale — volju da djelujemo.
Vojni zapovjednik prenio je našu ideju prema vrhu. I tu se dogodilo ono što je ključno za
razumijevanje političke moći: država je prihvatila inicijativu koju sama nije imala snage izreći.
To nije umanjivanje ničijih zasluga. To je samo priznanje da ponekad povijest pokreću oni koji nisu u protokolu.
Šutnja kao politički mehanizam
Kad sam 2021. prvi put javno ispričao ovu priču, očekivao sam reakcije. Ne slaganje — reakcije. Pitanja. Osporavanja. Analize.
Umjesto toga, dogodilo se ono što najbolje opisuje hrvatsku političku kulturu: šutnja.
Šutnja nije slučajna. Šutnja je mehanizam. Šutnja je način da se neugodna pitanja ne moraju postaviti.
Jer ako se prihvati mogućnost da je inicijativa došla izvan institucija, onda se mora prihvatiti i mogućnost da institucije nisu bile dovoljno hrabre.
A to je misao koju politička kultura ne može probaviti.
Povijest kao sukob između naroda i struktura
Oluja je u službenom narativu trijumf države. Ali iz moje perspektive, ona je i nešto
drugo: trenutak u kojem su građani preuzeli ulogu koju država nije imala snage odigrati.
To ne umanjuje ulogu vojske. Ne umanjuje ulogu predsjednika. Ne umanjuje ničiju žrtvu.
Ali otvara pitanje koje je politički najopasnije: što se događa kad narod vidi jasnije od institucija?
Odgovor je jednostavan i neugodan: tada povijest pokreću oni koji nisu u protokolu.
Zašto ovo pišem danas
Ne pišem da bih prepisao povijest. Ne pišem da bih sebi pripisao zasluge koje ne pripadaju pojedincu. Pišem zato što vjerujem da politička kultura može sazrjeti samo ako se suoči s vlastitim sjenama.
A jedna od tih sjena je i ova: da ponekad hrabrost dolazi odozdo, a ne odozgo. Da ponekad inicijativa dolazi iz obične sobe, a ne iz kabineta. Da ponekad povijest pokreću
ljudi koji nemaju funkciju — ali imaju savjest.
Ako je to istina, onda je vrijeme da se prestanemo bojati te istine.
Jer moć nije privilegij funkcije. Moć je čin odgovornosti.
A odgovornost se ne dodjeljuje — ona se preuzima.
Završna napomena
Ne očekujem da svi povjeruju mojoj priči. Ne očekujem ni da je prihvate bez zadrške, bez pitanja, bez sumnje. Povijest nije dogma — ona je prostor borbe između onoga što se dogodilo i onoga što smo spremni priznati.
Ali jedno znam: šutnja nikada nije izgradila bolju državu.
Zato ovu priču ne nudim kao istinu koja traži pokornost, nego kao izazov koji traži razmišljanje. Ako je istina da je inicijativa došla odozdo, onda moramo preispitati način na koji razumijemo moć. Ako nije — onda se moramo zapitati zašto nam je takva priča uopće moguća.
U oba slučaja, suočavamo se s istim pitanjem: što očekujemo od države, a što smo spremni učiniti sami?
Možda je najveća lekcija Oluje upravo ta — da povijest ne pripada samo institucijama, nego i ljudima koji se usude djelovati kad institucije zastanu. A ako je tako, onda je vrijeme da prestanemo bježati od te misli.
Jer narod koji se boji vlastite hrabrosti nikada neće imati snažnu državu. A država koja se boji hrabrosti svojih građana nikada neće biti slobodna.
U Zagrebu, 19.6.2026.
Božidar Štefić
Leave a Comment