Sve su aktualnije rasprave o životu u Hrvatskoj, osobito o tome tko danas živi u Hrvatskoj, kakva prava imaju građani koji u njoj žive, kako se razvija suživot različitih društvenih skupina te kako hrvatsko društvo promatra vlastiti identitet i budućnost. Jednako je aktualno i pitanje tko i na koji način upravlja državom. Upravo je taj drugi aspekt, pitanje vladanja, nažalost potisnuo nekadašnji ideal služenja narodu. U okolnostima u kojima Hrvatska, unatoč svim potencijalima, i dalje zaostaje za velikim dijelom Europske unije, osobito među državama koje su prošle tranziciju iz socijalističkog sustava, kritike upućene političkim elitama postaju sve glasnije i sve snažnije argumentirane. Krenimo stoga redom.
Tko sve živi u Hrvatskoj?
Prema Popisu stanovništva iz 2021. godine Hrvatska je imala 3.871.833 stanovnika. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku za sredinu 2024. godine taj je broj pao na 3.866.233 stanovnika, odnosno za dodatnih 5.600 stanovnika. Istodobno, službeni podaci pokazuju da se u Hrvatsku doselilo približno 49.000 osoba, dok ih je oko 55.000 odselilo. Riječ je o nastavku dugogodišnjeg demografskog trenda koji potvrđuje da Hrvatska i dalje gubi stanovništvo. Razloge takvih procesa trebali bi detaljno analizirati demografi i druge društvene struke. Problem iseljavanja ovom ćemo prilikom ostaviti po strani te se usmjeriti na pitanje strukture stanovništva i identiteta ljudi koji danas žive u Hrvatskoj. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, kao Hrvati izjasnilo se 91,6 % stanovnika, 3,2 % kao Srbi, dok ostatak čine Bošnjaci, Romi, Talijani i pripadnici drugih nacionalnih manjina. Međutim, posebno zanimljiv podatak odnosi se na 942 stanovnika koji su se izjasnili kao Jugoslaveni. Na prvi pogled riječ je o statistički zanemarivom broju. Međutim, politički, sociološki i simbolički gledano, taj podatak izaziva zanimanje jer otvara pitanje opstanka identiteta države koja ne postoji već više od tri desetljeća. Ako promatramo kretanje tog broja kroz vrijeme, vidljivo je da je riječ o fenomenu koji se ne može jednostavno objasniti. Godine 1981., usprkos činjenici da je Hrvatska tada bila sastavni dio Jugoslavije, kao Jugoslaveni izjasnilo se oko 379.000 stanovnika, odnosno 8,2 % ukupnog stanovništva Hrvatske. Deset godina kasnije, 1991. godine, taj je broj pao na približno 106.000 osoba ili 2,2 % stanovništva. Nakon Domovinskog rata uslijedio je gotovo potpuni nestanak tog identiteta pa je 2001. godine zabilježeno svega 176 Jugoslavena. Međutim, tijekom sljedećih desetljeća njihov broj ponovno raste te ih je 2011. godine bilo 331, a 2021. godine čak 942. Upravo zbog toga pojava Jugoslavena u suvremenoj Hrvatskoj djeluje poput svojevrsnog društvenog i političkog paradoksa, svojevrsnog „živućeg mrtvaca“ identitetske politike, pa ju je potrebno usporediti sa sličnim pojavama u drugim europskim državama.
Njemačka i Češka – sličnosti koje to zapravo nisu
U Njemačkoj se i danas određeni broj građana izjašnjava kao Ostdeutsche ili Ossis, odnosno Istočni Nijemci. Međutim, taj identitet uglavnom se tumači kao regionalna ili kulturna odrednica, slično kao što se u Hrvatskoj ljudi izjašnjavaju kao Dalmatinci, Slavonci, Istrijani ili Zagorci. Slična je situacija i u Češkoj. Iako se manji broj stanovnika i dalje identificira kao Čehoslovaci, riječ je o statistički zanemarivoj skupini koja ne nastupa kao politički čimbenik niti dovodi u pitanje češku državnost. Takvi građani smatraju se lojalnim građanima Češke Republike i njihovo identitetsko opredjeljenje uglavnom nema političke posljedice. Zbog toga oznake poput Ossi u Njemačkoj ili Čehoslovak u Češkoj ne izazivaju značajnije društvene reakcije. One predstavljaju oblik regionalnog ili povijesnog identiteta bez ozbiljnijih političkih konotacija.
Zašto je hrvatski slučaj drukčiji?
Položaj jugoslavenskog identiteta u Hrvatskoj ne može se promatrati kroz istu prizmu kao u Njemačkoj ili Češkoj. Razlog tome nije broj osoba koje se tako izjašnjavaju, nego povijesno iskustvo hrvatskog društva.
Prvi razlog leži u činjenici da je raspad Jugoslavije bio neposredno povezan s Domovinskim ratom, krvavim sukobom iz kojeg je nastala samostalna i međunarodno priznata Republika Hrvatska. Za velik broj hrvatskih građana Jugoslavija nije samo bivša država nego i politički okvir iz kojega je Hrvatska izašla kroz rat i velike ljudske žrtve.
Drugi razlog proizlazi iz činjenice da ni više od tri desetljeća nakon osamostaljenja Hrvatska nije uspostavila širi društveni konsenzus o vlastitoj novijoj povijesti. Odnosno, obaveza svake države je nakon rata napisati svoju povijest, a Hrvatska to nije uradila. Posljedica toga su različita, često suprotstavljena tumačenja jugoslavenskog razdoblja, Domovinskog rata i samoga procesa stvaranja hrvatske države.
Zbog toga osoba koja se danas u Hrvatskoj izjasni kao Jugoslaven može biti različito interpretirana. Može biti shvaćena kao osoba koja izražava određeni kulturni identitet, iako je takvo tumačenje u praksi relativno rijetko pa je samo teoretsko. Može biti percipirana kao osoba nostalgična za bivšom državom, što je često. Može predstavljati kritiku nacionalnih podjela nastalih nakon raspada Jugoslavije, što je također često. Konačno, prema mišljenju dijela javnosti, takvo se izjašnjavanje može tumačiti i kao odbacivanje hrvatske državnosti i vrijednosti na kojima je moderna Hrvatska nastala. Nijedno od tih tumačenja ne mora nužno biti točno u svakom pojedinačnom slučaju. Međutim, sva ona postoje u hrvatskom javnom prostoru i upravo zato pojam Jugoslaven u Hrvatskoj izaziva znatno snažnije reakcije nego usporedivi identiteti u drugim europskim državama.
Treći razlog leži u činjenici da je sjećanje na Domovinski rat i dalje duboko prisutno u kolektivnoj svijesti hrvatskog društva. Žrtve rata, proces stvaranja države i iskustvo obrane nacionalne neovisnosti za velik dio građana nisu samo povijesne činjenice nego temeljni elementi nacionalnog identiteta.
Zbog toga teret političkih i ratnih prijepora koji prati pojam Jugoslaven, u Hrvatskoj nije usporediv s pojmovima Čehoslovak u Češkoj ili Ossi u Njemačkoj.
Upravo se na toj točki otvara jedno od najosjetljivijih društvenih pitanja suvremene Hrvatske. Naime, uz dio građana koji se identificiraju s jugoslavenskim nasljeđem pojavljuju se i različite udruge, inicijative pa i političke organizacije koje gotovo svaki naglašeni oblik hrvatskog nacionalnog identiteta nastoje prikazati kroz prizmu ustaštva ili ekstremizma. Kao reakcija na takve pojave razvija se suprotna percepcija prema kojoj dio javnosti takve skupine doživljava kao suvremeni oblik političkog djelovanja koji mnogi nazivaju novorođeni jugo-komunističkim fašizmom.
Bez obzira prihvaća li se takva terminologija ili ne, činjenica je da upravo sukob tih dvaju pogleda na hrvatsku prošlost i sadašnjost predstavlja jednu od najdubljih društvenih podjela u suvremenoj Hrvatskoj. Upravo zbog toga postavlja se pitanje tko bi trebao rješavati ovakve društvene prijepore i zašto oni desetljećima ostaju neriješeni. Odgovor je jednostavan, to bi trebala biti državna politika. Međutim, hrvatska politička scena prema tim pitanjima uglavnom se ponaša kao da je riječ o sporednim temama ili prolaznim društvenim sukobima, premda se radi o jednom od ključnih društvenopolitičkih pitanja suvremene Hrvatske koje se, izravno ili neizravno, reflektira na gotovo sve segmente djelovanja države.
Upravo se zato nameće pitanje zašto politika šuti.
Jedan od mogućih odgovora nudi prof. dr. sc. Darko Tipurić u svojoj knjizi „Državna poduzeća, između ideologije, politike i učinkovitosti“, u kojoj koristi pojam morokracije. Pojednostavljeno rečeno, morokracija označava vladavinu nesposobnih, odnosno politički sustav koji nije sposoban rješavati ključne probleme društva jer je sastavljen od uhljeba. Takav sustav prirodno proizvodi nove razine nesposobnosti, jer nesposobni biraju sebi slične, stvarajući lanac političke podobnosti koji dugoročno nagriza učinkovitost države. Nije teško u takvom opisu prepoznati određene obrasce koji podsjećaju na mehanizme političkog kadroviranja karakteristične za bivši sustav SFRJ. Upravo zbog toga mnogima nije nepoznata rečenica koja posljednjih godina kruži društvenim mrežama: „Nakon puno muke Hrvatska je uspjela izići iz Jugoslavije, još samo da Jugoslavija iziđe iz Hrvatske i počnemo živjeti.“ Bez obzira slažemo li se s tom formulacijom ili ne, ona otvara jedno važno pitanje: zašto je dopušteno da danas u hrvatskom društvu postoje strukture, obrasci ponašanja i politički mehanizmi koji otežavaju normalno funkcioniranje države te usporavaju oblikovanje Hrvatske sukladno vrijednostima na kojima je Hrvatska nastala tijekom Domovinskog rata?
Razmišljajući o tom pitanju, teško se ne prisjetiti riječi pok. Ante Paradžika koji je, neposredno prije nego što je pod još uvijek kontroverznim okolnostima izgubio život, kritizirajući tadašnju vlast zbog njene nedovoljne odlučnosti u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, na jednom javnom skupu izjavio: „Ma recite mi i pokažite ijednog ministra koji nije bio Udbaš ili nije radio za tajne službe Jugoslavije!“ Od te izjave prošlo je više od trideset i pet godina. Promijenili su se politički sustavi, generacije političara i međunarodni položaj Hrvatske, ali pitanje odnosa prema nasljeđu bivšeg režima i dalje ostaje otvoreno. Upravo zato mnogi smatraju da Hrvatska nikada nije do kraja riješila problem tranzicije iz komunističkog sustava u potpuno demokratsko građansko europsko društvo.
Tu se dolazi do pojma lustracije i njene provedbe.
Dok su sve države srednje i istočne Europe provele lustraciju kao i različite oblike institucionalnog suočavanja s nasljeđem bivših represivnih struktura, Hrvatska takav proces nikada nije sustavno otvorila. Zagovornici lustracije upravo u toj činjenici vide jedan od ključnih razloga zbog kojih se određeni politički i društveni problemi desetljećima ponavljaju bez stvarnog rješenja. Stoga ostaje pitanje: može li Hrvatska dugoročno riješiti svoje razvojne, političke i društvene probleme bez ozbiljnog suočavanja s vlastitom prošlošću? Ako se prihvati teza da ne može, tada se ponovno vraćamo na temeljno pitanje ovoga teksta, tko i kako danas vlada Hrvatskom?
Čak i kada bi se pitanje lustracije privremeno ostavilo po strani, odgovor se ponovno vraća na Tipurićev koncept morokracije u Hrvatskoj. Problem tada više nije samo nasljeđe bivšeg sustava, nego širenje obrasca političke neodgovornosti u kojemu nesposobnost prerasta u ravnodušnost prema državi i društvu. Kada se promatraju brojni politički, ideološki i društveni sukobi koji se odvijaju unutar Hrvatske, a na koje institucije često ne reagiraju, stvara se dojam da je u dijelu političkih struktura prevladalo načelo: važno je sačuvati položaj, a sve ostalo postaje sporedno.
No kako je do toga uopće došlo?
Odgovor na to pitanje ne nalazi se samo u sadašnjosti nego i u samim počecima stvaranja hrvatske države. Ovaj problem nije nastao jučer. Njegovi korijeni sežu u razdoblje raspada Jugoslavije i početka Domovinskog rata. To je bilo vrijeme kada je Hrvatska stvarala državu praktički bez institucija, bez ozbiljne vojske i često bez osnovnih sredstava za obranu.
Sjećam se vremena kada je na položajima 4. gardijske brigade iznad Novigrada jedna puška ostajala u rovu, dok su se branitelji smjenjivali ostavljajući je sljedećem dragovoljcu koji je dolazio na položaj. Bila su to vremena u kojima se, uz otvoreni rat, vodila i oštra borba različitih struktura i interesa, između hrvatskih domoljuba koji su stvarali državu i onih koji su ostajali vezani uz stare, ali još uvijek snažne jugoslavenske centre moći.
Sredinom 1991. godine i sam sam bio uhićen kao pripadnik 4. gardijske brigade, a djelovao sam po nalogu generala Ive Jelića. Tijekom psihološki iznimno teškog ispitivanja svjedočio sam trenutku kada je inspektoru tajne službe JNA koji me je ispitivao stigao telefaks iz Splita u kojem sam označen kao pripadnik ZNG-a. Dokument su potpisivali ljudi s kojima sam prije rata svakodnevno radio i ispijao kavu. Ja sam uz Božju pomoć ipak ostao živ, a oni i nadalje žive u Splitu i djeluju prema svom obrascu kulture i morala, i tu završava cijela priča,,, zaštićeni su. Za takve događaje ne može se kriviti tadašnja hrvatska država. Bila je mlada, nedovoljno organizirana i suočena s golemim izazovima. Međutim, ostaje činjenica da su se u njezinim strukturama nalazili ljudi različitih političkih i obavještajnih pozadina, pripadnici tajnih službi „svake vele“, kako bi rekao naš narod. Pritom bi bilo pogrešno sve bivše pripadnike Udbe ili drugih tajnih službi promatrati kao jedinstvenu negativnu skupinu. Mnogi od njih dali su značajan doprinos obrani i stvaranju Hrvatske. Međutim, jednako je tako činjenica da su neki djelovali protiv hrvatskih interesa, a prema mišljenju dijela javnosti, takvi obrasci djelovanja nisu u potpunosti nestali ni danas. Posebno su vrijedni poštovanja oni rijetki pojedinci koji su javno priznali vlastite pogreške i progovorili o mehanizmima bivšeg sustava, pokajali se u suzama i rekli „kajem se, ubijao sam ja Udbu, oprostite mi, nisam znao što radim“. Međutim, ostaje otvoreno pitanje šta sa onima koji su danas i nadalje dio struktura koje Hrvatsku ne prihvaćaju kao konačan politički okvir te koje bi je željele preoblikovati prema modelima koji podsjećaju na nekadašnju SFRJ.
Upravo se na toj točki ponovno susreću pojmovi morokracije, lustracije i pitanja stvarne političke moći u Hrvatskoj. Jer bez jasnog odgovora na pitanje tko donosi odluke i u čijem interesu djeluju državne institucije, teško je očekivati rješavanje problema koji opterećuju hrvatsko društvo još od samih početaka hrvatske državne neovisnosti.
Ako se želi razumjeti zašto pitanje Jugoslavije, lustracije i odnosa prema hrvatskoj državi i danas izaziva snažne društvene prijepore, tada je nemoguće zaobići povijesno iskustvo hrvatskog naroda tijekom 20. stoljeća. Naime, zagovornici teze o „dobroj staroj Jugoslaviji“ često zanemaruju činjenicu da velik dio hrvatske javnosti jugoslavensko razdoblje ne promatra kroz diskutabilnu prizmu socijalne sigurnosti ili gospodarskog razvoja, nego prije svega kroz iskustvo političke represije, progona i ograničavanja hrvatskih nacionalnih prava. Kako zaboraviti Bleiburg i Križni put? Kako zanemariti desetljeća šutnje o masovnim likvidacijama koje su uslijedile nakon završetka Drugoga svjetskog rata? Kako objasniti činjenicu da se o tim događajima desetljećima nije smjelo javno govoriti? S tim u svezi posebno je zanimljivo svjedočanstvo britanskog vojnika Michaela Palaicha, koji je svjedočio događajima u Bleiburgu i o njima kasnije govorio u jednom intervjuu, koji navodim izvorno:
Michael: „Bože, bilo je svega. Muškarci i žene. Bebe u naručju.“
Novinar: „Koliko ljudi procjenjujete da je prešlo most pred vašim očima?“
Michael: „Oko 300.000.“
Novinar: „Kako su ih Titovi oficiri tjerali da idu dalje?“
Michael: „Bičem.“
Novinar: „Jeste li svjedočili da su partizani koristili bič?“
Michael: „Bože, na stotinu puta.“
Novinar: „I što su radili? Objasnite.“
Michael: „Koristili su nagaiku (kozački bič s čeličnim vrhom) preko lica. To ih tjera da se kreću.“
Novinar: „Što bi to učinilo licu osobe kad ga pogodi?”
Michael: „Rasjekao bi ih.“
Novinar: „Kako su reagirali ljudi koji su pogođeni?“
Michael: „Pali bi i umrli.“
Novinar: „Sjećate li se koliko brzo nakon prelaska mosta su ubijeni?“
Michael: „24 sata. Tito je klao. Tito nije imao vremena za ljude koji mu stoje na putu. Da, zaboga, poklali su ih. Kao stoku na klaonici. Bili smo posramljeni. I još uvijek jesmo.“
Novinar: „Hvala vam puno što ste mi dozvolili da vas intervjuiram. Zaista to cijenim.“
Michael: „Sramimo se toga.“
Novinar: „U redu, hvala Vam.“
Michael: „Sramimo se jedne stvari. Da nismo imali muda reći – odjebite.“
Bleiburg se dogodio u svibnju 1945. godine. Međutim, desetljećima nakon toga o njemu se u Jugoslaviji nije smjelo govoriti. Mnogi su za te događaje prvi put ozbiljnije čuli tek tijekom Domovinskog rata. U međuvremenu su diljem Hrvatske i susjednih država bivše SFRJ otkrivane brojne masovne grobnice, jame i stratišta povezana s poratnim likvidacijama, a istraživanja tih događaja i danas traju. Upravo zato odnos prema komunističkim zločinima ostaje jedno od najosjetljivijih pitanja suvremene Hrvatske, a koji traži biti riješen.
Dodatni problem predstavlja činjenica da se i danas mogu vidjeti javni pokušaji rehabilitacije pojedinih simbola i ideoloških obilježja bivšega komunističkog sustava. Manji dio hrvatske javnosti to doživljava kao legitimno političko ili ideološko izražavanje, dok drugi veći dio u tome vidi vrijeđanje uspomene na žrtve komunističkog režima i vrijednosti na kojima je nastala moderna hrvatska država. Takve podjele posebno dolaze do izražaja kada se u javnom prostoru pojavljuju simboli pod kojima je vođena agresija na Hrvatsku tijekom Domovinskog rata. Za velik broj hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji ti simboli nisu tek povijesna obilježja, nego podsjetnik na rat, stradanja i obranu državne neovisnosti. Pritom se često postavlja pitanje zašto hrvatske institucije ne uspijevaju uspostaviti jasne i dugoročno održive kriterije prema kojima bi se rješavali takvi društveni sukobi. Umjesto smirivanja prijepora i izgradnje društvenog konsenzusa, Hrvatska već desetljećima ostaje zarobljena u istim ideološkim sukobima. Posljedica je društvo koje djeluje duboko podijeljeno oko pitanja vlastite prošlosti, identiteta i budućnosti.
Upravo zbog toga dio javnosti smatra da hrvatska država pokazuje određenu nemoć kada je riječ o zaštiti vlastitih temeljnih vrijednosti. Prema tom stajalištu, izostanak odlučne reakcije institucija ohrabruje skupine koje Hrvatsku ne doživljavaju kao konačni politički okvir ili koje nastoje relativizirati okolnosti njezina nastanka. Međutim, jednako je važno naglasiti da odgovor na takve pojave ne može biti nova društvena isključivost nego jasno definiranje nacionalnog i ustavnog okvira države. Unatoč dugogodišnjoj šutnji velikog dijela političke scene, hrvatski građani svoje stavove izražavaju na različite načine. Masovna okupljanja na koncertima, obilježavanja vjerskih blagdana, komemoracije vezane uz Domovinski rat, nacionalna vjerska okupljanja, te brojni drugi javni događaji pokazuju da u hrvatskom društvu postoji snažna potreba za očuvanjem nacionalnog identiteta i vrijednosti koje su obilježile stvaranje države. Primjerice, koncerti Marka Perkovića Thompsona, okupljanja braniteljskih udruga, vjerske manifestacije i brojni drugi događaji privlače stotine tisuća ljudi. Bez obzira na različita politička tumačenja tih okupljanja, ona predstavljaju važan pokazatelj raspoloženja značajnog dijela hrvatskog društva. S druge strane, postoje i političke i ideološke skupine koje zagovaraju drukčije viđenje hrvatske prošlosti i budućnosti. Njihov utjecaj brojčano je miniran, ali su prisutne u javnom prostoru i sudjeluju u oblikovanju političkih rasprava.
U središtu tog sukoba zapravo se nalazi pitanje, kakvu Hrvatsku građani žele.
Za autora ovoga teksta odgovor je jasan: Hrvatska je politički i državotvorno rođena 1991. godine. Sve što joj je prethodilo predmet je povijesnih istraživanja, znanstvenih rasprava i historiografskih analiza, ali ne može predstavljati zamjenu za suvremenu hrvatsku državu niti za političku volju građana izraženu tijekom stvaranja neovisne Hrvatske.
U Hrvatskoj danas dominantno žive građani koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju državu i žele njezin razvoj. Istodobno, postoje i pojedinci te interesne skupine koje, prema mišljenju dijela javnosti, i dalje djeluju iz pozicija jugoslavenskog političkog nasljeđa ili kroz ideološke obrasce koji Hrvatsku promatraju s izrazitom rezervom ili otvorenim neprihvaćanjem.
Zbog toga se pitanje lustracije ponovno vraća u središte rasprave.
Zagovornici lustracije smatraju da Hrvatska bez ozbiljnog suočavanja s nasljeđem bivšega režima neće uspjeti ostvariti dugoročnu društvenu stabilnost. Prema njihovu mišljenju, među ključnim problemima nalaze se pojedinci koji su sudjelovali u represivnim strukturama bivšeg sustava ili su izravno povezani s djelovanjem protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a koji su i dalje prisutni u pojedinim društvenim i političkim strukturama. Bez obzira na različite poglede na lustraciju, jedno je pitanje teško izbjeći: može li država ostvariti unutarnji mir i puni razvoj ako desetljećima izbjegava raspravu o problemima koji je opterećuju još od samoga početka njezine neovisnosti?
Time se ponovno vraćamo na temeljnu temu ovoga teksta, pitanje tko danas živi u Hrvatskoj i tko Hrvatskom doista upravlja.
Mnoga istraživanja, kao i svakodnevno iskustvo građana, upućuju na zaključak da pojava koju prof. dr. sc. Darko Tipurić naziva morokracijom nije tek teorijski koncept nego realan problem hrvatskog društva. Istodobno, riječ je o pojavi koja je dugoročno neprihvatljiva za državu koja želi razvoj, stabilnost i gospodarski napredak. Pritom treba biti potpuno jasan. Ovo nije kritika usmjerena isključivo prema HDZ-u. Ovo je kritika ukupne hrvatske političke scene koja se već desetljećima iscrpljuje u površnim podjelama na više nepostojeće lijeve i desne, dok se zanemaruju pitanja koja su doista važna za budućnost države. Mnogo je važnije razlikovati one koji Hrvatsku prihvaćaju kao svoju državu i žele njezin razvoj od onih koji je ne prihvaćaju ili joj osporavaju temeljne vrijednosti na kojima je nastala. Jednako je važno razlikovati odgovorne građane koji poštuju državu u kojoj žive i rade od onih koji državne institucije doživljavaju isključivo kao sredstvo ostvarivanja vlastitih interesa.
Velika većina hrvatskih građana voli svoju državu. To je država za koju su mnogi ginuli, stradavali i žrtvovali zdravlje kako bi Hrvatska prvi put u svojoj povijesti postala međunarodno priznata i samostalna država. Upravo zato Hrvatsku treba promatrati kao političku činjenicu nastalu 1991. godine, neovisno o različitim povijesnim interpretacijama razdoblja koja su joj prethodila.
Naravno, Hrvatska danas nije bez problema. Naprotiv. Suočena je s ozbiljnim demografskim, gospodarskim i političkim izazovima. Međutim, to je naša država i na nama je odgovornost da je razvijamo, jačamo i učinimo poželjnim mjestom za život budućih generacija.
Tu dolazimo do područja ekonomije.
Prema rezultatima mojih najnovijih istraživanja, Hrvatska je tijekom tranzicijskog razdoblja izgubila približno 45 % domaćega poduzetničkog vlasništva koje je prešlo pod nadzor stranoga kapitala. Posljedica toga jest gospodarski sustav koji nije organiziran kao jedinstvena nacionalna vlasnička struktura, nego kao svojevrsni dualni model. U takvom modelu strani kapital dominantno kontrolira nadzorne sektore gospodarstva (financijski sustav, energetiku, trgovinu i retail, telekomunikacije, transport, distribucijske mreže i farmaceutsku distribuciju). S druge strane, domaći kapital pretežito je prisutan u realnoj proizvodnji i sektorima vezanima uz imovinu. Takva struktura otvara ozbiljna pitanja o dugoročnoj održivosti hrvatskoga gospodarskog razvoja. Ako ključni mehanizmi financiranja, distribucije i upravljanja više nisu pod nacionalnim nadzorom, dok domaće poduzetništvo nema dovoljno snažnu financijsku osnovu za razvoj, tada je legitimno postaviti pitanje u kojem će se smjeru Hrvatska razvijati tijekom sljedećih desetljeća.
Dodatni problem predstavlja činjenica da je hrvatski gospodarski model gotovo u potpunosti otvoren stranom kapitalu. Strana ulaganja sama po sebi nisu problem. Problem nastaje onda kada država nema vlastitu razvojnu strategiju pa gospodarski rast postaje ovisan o interesima investitora koji prirodno prvenstveno štite vlastite interese. Upravo se na tom mjestu ponovno pojavljuje pitanje morokracije. Ako se razvoj države temelji gotovo isključivo na očekivanju da će netko drugi riješiti njezine probleme, tada se opravdano postavlja pitanje razumiju li oni koji donose odluke dugoročne posljedice takve politike. S tim u vezi vrijedi se prisjetiti govora Margaret Thatcher iz 1976. godine, poznatog pod nazivom Speech to Conservative Central Council („The Historic Choice“), u kojem je rekla: „Zemlje nisu automatski bogate proporcionalno svojim resursima. Kad bi to bilo tako, prijatelji moji, ako biste napravili tablicu zemalja proporcionalno prirodnim resursima koje posjeduju, najbolji primjer bi gotovo sigurno bila Rusija. Ima sve: naftu, plin, dijamante, platinu, zlato, srebro, stare industrijske metale, prekrasno, stojeće drvo, predivno bogato tlo. Ali zemlje nisu bogate proporcionalno svojim prirodnim resursima. Bogate su zemlje čije vlade imaju politike koje potiču centralnu kreativnost, inicijativu i poduzetništvo čovjeka te prepoznaju njegovu želju da bude bolji za svoju obitelj. Doista, sve je očitije da je čovjekov najveći resurs sam čovjek. Tako su Japan, Švicarska, Hong Kong, Singapur i Tajvan, koji nemaju prirodne resurse, među najprosperitetnijim zemljama na svijetu.“
Tom citatu teško je išta dodati. U njemu je sažeta temeljna razvojna istina: budućnost države ne određuju prvenstveno prirodna bogatstva nego kvaliteta institucija, sposobnost političkog vodstva i prostor koji se daje poduzetništvu, kreativnosti i radu građana. Zato se kritika iznesena u ovom tekstu ne odnosi samo na jednu političku stranku, HDZ. Ona se odnosi na cjelokupnu hrvatsku političku klasu koja već desetljećima ne uspijeva ponuditi dugoročni razvojni model sposoban zaustaviti demografsku krizu, osnažiti domaće gospodarstvo i dovršiti proces nacionalne konsolidacije.
Istodobno, potrebno je priznati i političku realnost.
Promatrajući stanje hrvatske političke oporbe, teško je pronaći ozbiljnu alternativu koja bi u ovom trenutku bila sposobna preuzeti odgovornost za vođenje države. Velik dio oporbenih stranaka ne uspijeva, a nema niti kapacitete za uvjerljivo upravljanje niti lokalnim sredinama, a kamoli ponuditi i provesti održivu strategiju za razvoj Hrvatske. Zbog toga današnji hrvatski parlamentarni sustav u praksi pokazuje obilježja političkog modela u kojem jedna dominantna stranka dugoročno određuje smjer države. Pitanje stoga više nije hoće li HDZ ostati ključni politički čimbenik, nego kada će unutar same hrvatske politike doći do ozbiljnog zaokreta prema razvoju, odgovornosti i učinkovitosti. Drugim riječima, ključno pitanje nije tko će sutra zamijeniti HDZ, nego kada će hrvatska politika, predvođena onima koji imaju stvarnu moć odlučivanja, pronaći snagu da prekine obrasce morokracije, dovrši proces nacionalne i društvene konsolidacije i pokrene razvoj koji odgovara potencijalima Hrvatske. Kako se čini, to se pitanje i nadalje odnosi na HDZ, jer oporba ni po čemu HDZ-u ne može parirati pa budućnost Hrvatske i potrebite promjene treba tražiti unutar političkog sustava HDZ-a.
Hrvatska po svojim ljudima, prirodnim bogatstvima i geostrateškom položaju zaslužuje mnogo više nego što danas ostvaruje. Pitanje je samo hoće li to napokon prepoznati oni koji njome upravljaju.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Negdje u Dalmaciji, 20. lipnja 2026.
Leave a Comment