By O Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) kod nas se može pisati i objavljivati manje-više samo negativno. Tko više pljuje i bljuje po ovoj državi dobije i veći prostor u pojedinim medijima, a ne zaobilaze ga ni bogate nagrade i priznanja.
Nu, što se u NDH događalo u prosvjeti, odnosno kakav je bio kulturni život od 1941.-1945.?
I je li ga uopće bilo?
O tome znamo relativno malo, pa ćemo podsjetiti i na ovaj segment tadašnjeg kulturnog života koji je bio iznimno bogat!
…Tako je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu dobila, 15. srpnja 1941., ispravno ime – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i nastavila je djelovati na prosvjetnom i znanstvenom polju, objavljujući nekoliko knjiga svojih radova. Do 1941. objavila je pod starim imenom razne zbirke kao „Izvori za najstariju povijest hrvatsku“ (Rački), „Spomenici iz doba hrvatskih vladara“ (Bulić i Jelić), „Hrvatska prije godine 1102.“(Rački), „Dubrovački povijesni i pravni spomenici, stari hrvatski pisci“ (20 knjiga), „Rječnik hrvatskog jezika“ (12 knjiga), itd.
Akademija je objavljivala svoje godišnje Ljetopise, a također i zbornike rasprava i članaka pod imenom „Rad“, kojih je izašlo do 1941. ukupno 271 knjiga, a za NDH još sedam. Uz Akademiju razvila se knjižnica (90.000 knjiga, 1942.) i Strossmayerova galerija slika (700 vrijednih slika i skulptura domaćih i stranih umjetnika). Orijentalna zbirka s oko 2.700 fermana, bereta i kodeksa iz turskog doba, zbirka glagoljskih isprava i Arheološki muzej. Izdavala je također međunarodni vjesnik na francuskom jeziku.
Osnovan je Hrvatski izdavački bibliografski zavod, koji je od 1941. do 1945. objavio preko 400 knjiga i daljnja 4 sveska Hrvatske enciklopedije (uništene 1945/46.). Matica hrvatska proslavila je u NDH svoju 100-godišnjicu i zajedno s Hrvatskom državnom tiskarom, Društvom sv. Jeronima i drugim nakladnim zavodima izdala daljnjih tisuću knjiga. Osobita pozornost posvećena je promicanju književnosti Hrvata (preko 50 djela), dok je sveučilišni profesor Hamdija Kreševljaković imenovan prvim hrvatskim akademikom muslimanske vjeroispovijesti.
Osnovano je više fakulteta, škola i pučkih sveučilišta, koja su prosvjetu, znanost i umjetnost približile narodnom mnoštvu. Tijekom NDH izlazilo je oko 100 časopisa i glasnika, uključujući desetak dnevnika i dvadesetak tjednika. Od kulturnih smotri naročito su se isticale: „ „Hrvatska revija“, „Hrvatska smotra“, „Hrvatska straža“, „Plava revija“ i druge, a od znanstvenih „Priroda“.
U to vrijeme iznimno su uspješno djelovali Društvo hrvatskih književnika i Društvo hrvatskih novinara, čiji su članovi često sudjelovali u raznim europskim manifestacijama.
Osnovan je i Hrvatski slikopisni (filmski) zavod „Croatia“, koji je redovno objavljivao „hrvatski slikopisni tjednik“.
U studenom 1941. održana je u Umjetničkom paviljonu na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu, 1. izložba hrvatskih likovnih umjetnika. Na III. izložbi (1943.) sudjelovala su 64 hrvatska umjetnika sa 146 djela. Pri Predsjedništvu Vlade osnovan je Ured za međunarodne izložbe, koji je organizirao vrlo uspjele izložbe: „Hrvatska kroz vjekove“ (Milan, Rim, Beč, Bratislava 1942.-1943.). Likovna umjetnost bila je obrađena u zborniku „Naša Domovina“ i u Hrvatskoj enciklopediji. Jedanaest hrvatskih likovnih umjetnika, pod vodstvom Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića, uspješno su izlagali na Biennalu u Veneciji, 1942.
Hrvatski pjevački savez imao je 120 društava, a deset tisuća članova nastupalo je na brojnim koncertima. U to vrijeme uspješno su djelovali i Hrvatsko državno kazalište i Opera u Zagrebu, a otvorena su i nova državna kazališta u Sarajevu, Osijeku, Banjoj Luci i Dubrovniku. Hrvatsko državno kazalište i opera s 278 umjetnika doživjeli su veliki uspjeh 1942. u Italiji (Venecija, Firenca, Rim) te su nastupili i pred sv. Ocem Pijom XII. u Vatikanu.
Svakodnevnim koncertima isticali su se Zagrebačka filharmonija, razni orkestri, kvarteti, tamburaški zborovi i drugi.
U vrijeme NDH otvoreni su i mnogi muzeji i knjižnice. Godine 1943. Hrvatska je dobila europsko nogometno prvenstvo, a postigla je i brojne uspjehe u tenisu, boksu i drugim sportovima.
Dakako, bilo je još mnogo toga, ali dolaskom na vlast partizana i komunista, na čelu s Josipom Brozom Titom (koji je još i danas počasni član HAZU!) knjige i novine su morale biti bačene u smeće ili pak zapaljene, a većina onih koji su u to doba bili aktivni i na kulturnom planu, od likovnih, glazbenih i inih umjetnika, novinara, književnika i drugih bila je zatvarana, šikanirana, a ne mali broj njih bez suda i suđenja – ubijen. Spasili su se oni koji su uspjeli pobjeći u inozemstvo, ali neke je i tamo, na žalost, stigla krvava ruka maršala Tita.
Mediji, ali i povjesničari su sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća morali sakrivati istinu o NDH, odnosno pisati samo negativnosti, pa čak i u velikom broju lagati, za što primjerice nitko nije odgovarao, kao ni za zvjerstva koje su počinili partizani (KOS, OZNA…) nad nevinim hrvatskim pučanstvom.
Istina je bila samo jedna – Titova!
A, sada nakon toliko godina od smrti Josipa Broza, još uvijek nažalost polako saznajemo i drugu stranu. Naime, pojedinim Hrvatima itekako je dugo trebalo da shvate da su zločine i prema kulturi činili komunisti i tzv. antifašisti. Za njih je bilo normalno da za buduće generacije ostave samo ono što je njima išlo u korist. Stoga smo zahvaljujući Titovim „stražarima“ sve do početka devedesetih bili prisiljeni slušati kako je u NDH bilo samo i isključivo zlo, osim kojeg se ništa nije događalo.
Zalažemo se da se objavi istina, ma kakva ona bila.
Spaljivanje knjiga i knjižnica i protjerivanje i ubijanjem kulturnih djelatnika u NDH također je bio zločin, zločin za kojeg nitko nije i neće odgovarati.
Gdje je tu pravda?
Mladen PAVKOVIĆ
