By Iznenadna ostavka predsjednika Domovinskog pokreta Miroslava Škore izazvala je niz komentara, posebice nedoumica oko motiva te ostavke, pa se unutarnjim stranačkim sukobima nastavlja sve do današnjih dana. Međutim da bi se shvatila prava dimenzija tog političkog poteza motiv se ne smije tražiti u tekućim odnosima unutar Domovinskog pokreta nego u cijelom projektu koji je lansiran uvodnim nastupom Miroaslava Škore u zagrebačkom “Lisinskom”.
Treba se prisjetiti da je u prvom redu u dvorani sjedilo nekoliko istaknutih, barem medijski eksponiranih, predstavnika konzervativne Hrvatske. Tu su bili pored ostalih admiral Davor Domazet Lošo, bivši državni odvjetnik Željko Olujić, general Željko Glasnović, bivši ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić članovi obitelji predsjednika Tuđman i još neki. Dvije godine nakon tog inauguracijskog skupa održanim pod geslom “vratimo vlast narodu” nitko od tih spomenutih nije ne samo u užem krugu Miroslava Škore nego nije uopće ni u članstvu Domovinskog pokreta. Kasnije su DP napustili novinar Josip Jović i vinar Ivan Enjingi, a bilo je i drugih izlazaka iz stranke. U takvim okolnostima treba se prisjetiti da je na prvom izbornom ispitu, dakle na predsjedničkim izborima 2019. godine Miroslav Škoro na valu oduševljenja marginalizirane javnosti, dakle one koja je zasićena monopolom HDZ-a i SDP-a privukao 465.000 glasača, ali to nije bilo dovoljno da uđe u drugi krug i spriječi pobjedu jugohrvatskog SDP-ovog kandidata Zorana Milanovića. Pojednostavljenom matematikom ulazak Miroslava Škore u predsjedničku utrku spriječio je Kolindu Grabar Kitarović, kakva bila da bila, da osvoji drugi mandat. Temeljeći se na tom uspjehu, jer se pojavio kao treća opcija protiv duopola HJDZ_SDP Miroslav Škoro je na saborskim izborima postigao izvanredan rezultat osvojivši 16 zastupničkih mjesta.
Odmah na početku djelovanja kao treća politička snaga u Hrvatskome saboru incidentno napuštanje Domovinskog pokreta zastupnice Karoline Vidović Krišto i dr. Milana Vrkljana dovelo je u sumnju vjerodostojnost ne samo Domovinskog pokreta nego i samog Miroslava Škoru. Povod njihovog napuštanja stranke bila je zabrana čelništva stranke da uoči stranačkih izbora u SDP-u kritiziraju u Saboru politiku SDP-a. Logično političko pitanje o poziciji Domovinskog pokreta glasi: kakva je to oporbena stranka koja svojim zastupnicima brani napadati u parlamentu političkog protivnika kakav je SDP- To nije bio jedini grijeh Miroslava Škore jer je u nekoliko izjava već bio doveo u pitanje svoju vjerodostojnost, odnosno dojam da sam odlučuje o važnim političkim pitanjima.
Dovoljno se sjetiti njegovog poraznog televizijskog sučeljavanja s Katarinom Peović ili dvojbene izjave o komunističkom diktatoru Titu. Treba podsjetiti da je on ipak bio proizvod osječko-vinkovačkog korupcijskog klana pa mu je jedan od glavnih savjetnika bio dokazani politikantski muljator Mate Radeljić kojega je prije toga najurila Kolinda Grabar Kitarović. U nizu čudnih postupaka koji su praktički negirali temeljnu političku domoljubnu orijentaciju Domovinskog pokreta i samog Miroslava Škore valja ukazati na imenovanje političkog šminkera bez pokrića Igora Peternela za njegovog glavnog savjetnika, On mu je po vlastitom priznanju bio nametnut očito iz kruga “duboke države” da bi kontrolirao i razvodnjavao politički smjer Domovinskog pokreta. Već samo to priznanje da mu je Igor Peternel bio nametnut dovodi ozbiljno u pitanje vjerodostojnost i autonomnost Miroslava Škore jer je dozvolio “dubokoj državi” da ga preko Igora Peternela kontrolira i usmjerava. Kakav je Igor Peternel bio savjetnik najbolji je dokaz da ga je Miroslav Škoro, po vlastitom priznanju, morao učiti kako se prekrižiti. Da je taj nimalo bezazleni Igor Peternel blizak komunjarskom metuzalemu Budimiru Lončaru komesarski postavljen da nadgleda Domovinski pokret dokazale su članice DP-a iz Pule kojima je bilo zabranjeno organizirati presicu protiv postavljanja crvene zvijezde na riječkome Korzu.
U neopozivoj ostavci koju je podnio 20. srpnja Miroslav Škoro je naveo da je daje iz posve osobnih razloga, te se odrekao prava biti biran na dužnosti i u tijela Domovinskog pokreta, ostajući i dalje vjerni član stranke. U ovih mjesec dana jedino što se moglo zaključiti iz niza postupaka njega i njegovih najbližih suradnika jest da on stranku nije držao pod kontrolom, pa je u međusobnim optužbama isplivalo mnogo prljavog veša. Domovinski pokret potpuno je diskreditira kod normalnih članova stranke ali i u široj javnosti. Na kraju je kao jedini krivac za takvo stanje ispao on sam, pa je u završnom činu cijele trakavice Miroslav Škoro isključen iz Domovinskog pokreta.
U svakom slučaju kao i u mnogim sličnim pokušajima stvaranja treće snage na hrvatskoj političkoj sceni najveći dobitnik rasula u Domovinskom pokretu ispao je HDZ, čime se potvrdila prognoza Andreja Plenkovića da Domovinski pokret nikad ne će doći na vlast. Štoviše HDZ među preostalim zastupnicima Domnovinskog pokreta sasvim sigurno može računati na nove glasačke žetončiće kako bi ojačao svoju tijesnu saborsku većinu. Nasljednici Miroslava Škore na čelu s ambicioznim vlasnikom “Pevexa” Marijom Radićem nemaju taj kapacitet ni autoritet da Domovinski pokret vrate na pozicije koje je stekao u posljednje dvije godine. Dakle “duboka država” s korijenima još iz Tuđmnovog doba a s iskustvom u ovih dvadesetak godina ostaje i dalje odlučujući čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni. Ona nikad ne će dozvoliti, osim ako ne bude intervencije Europske unije, radikalne političke promjene potrebne da se Hrvatska i hrvatska nacija izvuku iz sadašnjeg gliba.
Vjekoslav Krsnik
