By Dok se u dvoranama nazdravlja i uz pomoć proračunskih sredstava, 95 % umirovljenika u nekoj lokalnoj zajednici, ostaje u mraku svojih domova, zbrajajući kovanice za lijekove i režije. Je li taj sjaj balova i večera, samo jeftina maska za neuspjeh socijalne politike?
U sjeni blještavila gradskih dvorana, uz taktove glazbe i miris svečanih večera, ponovno se odvija dobro uigrana predstava. Kamere bilježe nasmijana lica, lokalni moćnici održe prigodne govore o „zasluženom odmoru“ i pažnji, a fotografije sretnih umirovljenika preplavljuju službene stranice i društvene mreže. Na prvi pogled, idila. Na drugi, pitanje je li to zapravo duboko nemoralna manipulacija. Brojke su okrutne i razotkrivaju razmjere ovog privida. Uzmimo za primjer, da na jednoj lokalnoj zajednici koja broji približno 20.000 umirovljenika, u ovakvim organiziranim druženjima, balovima, večerama ili putovanjima, sudjeluje tek marginalnih nekoliko postotaka te populacije. To je kap u moru, statistička pogreška koja se javnosti podmeće kao slika standarda cijele generacije.
Postavlja se bolno, ali nužno pitanje: Što je s onih preostalih preko 19.000 ljudi? Što ovi „balovi“ znače onima koji si ne mogu priuštiti niti participaciju za lijek, a kamoli dostojan obrok svakog dana u mjesecu? Dok manjina pleše, većina vodi tihi, iscrpljujući rat s neimaštinom. Njihov „ples“ je svakodnevno neko balansiranje na rubu ovrhe, a njihova „društvena aktivnost“ čekanje u redovima u ljekarnama, gdje sa zebnjom slušaju cijene lijekova koje im život znače.
No, ova predstava ne bi bila moguća bez ključnih glumaca i statista, političara i vođa umirovljeničkih udruga. Umjesto da budu oštri kritičari sustava koji je njihove članove doveo do ruba egzistencije, mnogi od tih vođa, postali su produžena ruka vlasti. Ta interesna sprega često nije samo ideološka, ona je, nažalost, duboko pragmatična.
Nije tajna da pojedini organizatori ovakvih događaja iz redova udruga crpe osobnu korist, bilo kroz političko pozicioniranje, naknade za organizaciju ili sitne privilegije koje im osigurava bliskost s moćnicima.
To je naprosto „trgovina“ dostojanstvom tisuća ljudi za trenutak važnosti u predvorjima vlasti, dok istovremeno šute o ključnim problemima.
Šute o katastrofalnim listama čekanja kod specijalista, o nedostatku mjesta u domovima, o cijenama tih domova i njihovoj usluzi te o činjenici, da su mirovine odavno prestale biti ekonomska kategorija i postale socijalna milostinja
Posebno je cinično što se ovakve manifestacije manjim ili većim dijelom financiraju upravo iz proračuna, dakle, i novcem onih umirovljenika koji na te zabave nikada neće otići jer su bolesni, nepokretni ili jednostavno presiromašni da bi sudjelovali u „participaciji“. To je prisilna solidarnost siromašnih s onima koji su u tek nešto boljoj poziciji.
Prikazivati i gledati status umirovljenika kroz prizmu izuzetno malog postotka onih koji si mogu priuštiti zabavu i na tome kupovati političke bodove je duboko nemoralno.To nije briga o starijima, to je „peglanje imidža“ vlasti, koja želi sakriti neuspjeh socijalne politike, iza šarenih balona i besplatnog kolača.
Nitko ne spori niti to može, da društveni život ima pozitivan učinak na psiho-fizičko zdravlje. No, zabava mora biti nadogradnja na osiguranu egzistenciju, a ne njezina zamjena. Ako se uistinu želi pomoći toj populaciji, put je jasan.
Krenimo s onima kojima je pomoć egzistencijalno potrebna (subvencije za energente, vaučeri za hranu, besplatni lijekovi…).
Sustavno rješavanje problema sa pregledima, kako umirovljenici ne bi umirali čekajući na pregled.
Sustavno i promptno rješavanje institucionalnog smještaja starih i nemoćnih.
Tek nakon toga na scenu može stupiti društveno-zabavni život.
Sve dok se ovaj redoslijed ne ispoštuje, svaki bal bit će tek maskenbal licemjerja. Dostojanstvo se ne gradi jednom večerom godišnje, ono se gradi svakog prvog u mjesecu kada umirovljenik mora imati dovoljno za život, a ne samo za puko preživljavanje u tišini i zaboravu. Iako ovo nije prioritetno lokalni problem, lokalni političari imaju o ovome što reći i moraju o tome govoriti. Nakon toga i zabava će biti slađa.
Branko Knežević
