By Od intervencije zračnih snaga NATO saveza u Srbiji 1999. godine, čiji je cilj bio zaustavljanje etničkog čišćenja Kosova i nastavka progona tamošnjeg albanskog stanovništva, naši istočni susjedi su odavno stvorili mit. Inače skloni mitologizaciji vlastite povijesti – pri čemu su uvijek oni “na pravoj strani” – oni te događaje iz 1999. godine promatraju na svoj način, pa je u toj bolesnoj vizuri “istorijske istine” Srbija “bombardovana ni kriva ni dužna”, samo zato što je “trulom i pokvarenom, hegemonističkom Zapadu smetala njena težnja za teritorijalnom celovitošću” i “borba protiv albanskog terorizma”. U sve to se u širem kontekstu upliću i teze o “prirodnoj mržnji Zapada prema pravoslavlju (jer, Srbi su “kao što se oduvek zna jedini pravi zaštitnici pravoslavnog hrišćanstva u Evropi”), a na tragu “genocidne politike koju zapadne zemlje vekovima vode prema Srbima” itd., itd. Arsenal propagandnih floskula kojima se želi prikriti istina o prošlosti i stvari prikazati u posve iskrivljenom svijetlu, gotovo je neiscrpan. Srpska promidžbena mašinerija koja svoje uporište nalazi u bizantskom naslijeđu i tradiciji ruskih režima, još uvijek je u stanju obmanuti najveći dio vlastitog naroda, s tendencijom da se lažna slika o ne tako dalekoj prošlosti i događajima koji su se odigrali na tlu bivše SFRJ 90-ih godina XX. stoljeća proširi uz pomoć srpske lobističke i propagandističke mreže i na sklone im krugove u Europi i svijetu.
Srpska propaganda se, kao i stoljećima prije, u ovom svom “poslu” pokazala vrlo djelotvornom, zahvaljujući prije svega indiferentnosti naroda s područja nekadašnje SFRJ – pa i samih žrtava srpsko-crnogorske agresije – koji kako se čini nemaju obrambenog mehanizma uz pomoć kojeg bi neutralizirali ovo razarajuće djelovanje koje ne samo da stvara potpuno lažnu sliku o prošlosti i iskrivljuje povijesne činjenice, nego ruši mostove za moguću suradnju i povjerenje između Srba i svih drugih.
Zbog svega toga, nikad nije suvišno ponavljati činjenice, a one se, kad su u pitanju zračni udari NATO snaga na Srbiju (odnosno tadašnju “SRJ”) – operacija Saveznička sila” (eng. Operation Allied Force) provedeni od 24. ožujka do 10. lipnja 1999. godine, sastoje u sljedećem:
- Prije nego je uslijedila intervencija NATO-a, agresorske snage (Srbija, Crna Gora, “JNA” i srpski teroristi s područja BiH i Hrvatske) su izazvale četiri rata (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo);
- U tim su ratovima oružane snage agresora pobile preko 120.000 ljudi, žena i djece, etnički očistile čitave regije u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu (protjerale iz domova između 4 i 5 milijuna ljudi), uzrokovale patnje i stradanja milijuna žitelja napadnutih i okupiranih područja – uz stotine tisuća ranjenih, desetke tisuća zatvorenih u logore i mučenih, desetke tisuća silovanih žena i djevojčica i stotine silovanih muškaraca, a sve su to pratila surova razaranja naselja i gradova (od Vukovara, Vinkovaca, Nuštra i Osijeka, do Siska, Karlovca, Gospića, Dubrovnika, Sarajeva, itd.) i masovni zločini (od Tovarnika, Borova Sela, Vukovara, Voćina, Četekovca, Balinaca, Čojluga, do Kusonja, Struge Banske, Baćina, Joševice, Široke Kule, Ravnog, Bijeljine, Sarajeva, Bruške Foče, Višegrada, Goražda, Srebrenice i brojnih drugih mjesta u Hrvatskoj i BiH).
- Masovno su rušeni, minirani i spaljivani domovi ljudi, ali i katoličke crkve i džamije, bolnice, domovi zdravlja, škole, dječja obdaništa, muzeji, knjižnice, kulturno-povijesni spomenici, uništavani arhivi (kako bi se omogućila naknadna izmjena povijesnih i demografskih činjenica u korist okupatora), pljačkano sakralno i umjetničko blago;
- Ne rijetko, u svojim surovim metodama etničkog čišćenja, srpsko-crnogorski okupator primjenjivao je najradikalnija sredstva, pa i ona kojima se teško narušava dostojanstvo ljudske osobe (žrtve) i krše sve civilizacijske norme i međunarodno ratno pravo. Naime, na vojnom silom zauzeta područja koja su u pravilu bila teško devastirana (djelovanjem topništva, raketnih sustava i zračnih snaga), smišljeno su puštane skupine paravojnih snaga koje su se sastojale od posebno odabranih pojedinaca, društvenog taloga (kriminalaca, osuđenih ubojica, nasilnika, pljačkaša i sl.). Oni su nad preostalim stanovništvom uspostavljali teror – ubijali su, mučili, silovali, pljačkali, a preživjele pretvarali u roblje. Nije bila rijetkost, da u domovima kulture ili kino-dvoranama pojedine skupine ovih zločinaca priređuju opskurne grupne “seanse” u kojima su glavni akteri bile žrtve (mahom Hrvati ili muslimani). Žrtve su u tim prigodama bile prisiljavane na protuprirodni blud i to tako da su kao “parovi” birani najbliži krvni srodnici (očevi i sinovi, braća itd.), a sve su pratile usputne likvidacije. U brojnim okupiranim mjestima uspostavljani su posebni logori (u podrumima ili napuštenim zgradama) u kojima su žrtve mjesecima mučene, pa i takvi u kojima su višekratno (često mjesecima) žene i djevojčice grupno silovane, ponekad i pred očima majki, očeva, djece – koji su pod prijetnjom smrti morali to gledati – i to s namjerom da zatrudne i “rode četnike” (kako su im govorili njihovi mučitelji);
- Kroz srpske koncentracijske logore (kojih je prema dostupnim podacima na području bivše SFRJ 90-ih godina XX. stoljeća bilo oko 150), prošlo je preko 30.000 Hrvata (od čega 500 djece i 3.000 žena), dok ukupni broj logoraša ostaje nepoznat, kao i broj ubijenih (kojih je zacijelo bilo na stotine – ali agresor te podatke krije);
- Sve naprijed spomenuto, nepobitno je utvrđeno uvidom međunarodnih organizacija i institucija, kao i brojnih udruga za zaštitu ljudskih prava (tijela UN-a, Međunarodnog crvenog križa, Vijeća Europe, Amnesty Internationala, Helsinki Watcha, Liječnika bez granica, Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Fonda za humanitarno pravo – Beograd itd., itd.) u stanje na samom terenu i raspoloživu dokumentaciju, pa i onu koja potječe iz arhiva samoga agresora (Srbije, Crne Gore, JNA i srpskih terorističkih struktura u Hrvatskoj i BiH). Dio najtežih ratnih zločina procesuiran je pred MKSJ u Den Haagu, potvrđen presudom ICJ (po tužbi BiH protiv Srbije za genocid), te pred Vijećem za ratne zločine Specijalnog suda u Beogradu i sudovima Hrvatske i BiH), ali je najveći broj njih još uvijek nekažnjen, a izostaje i toliko potrebna moralna osuda cijelog velikosrpskog naci-fašističkog projekta od strane demokratskog svijeta;
- Naime, prema svim činjenicama i nepobitnim dokazima, Srbija je uz pomoć Crne Gore, tadašnje JNA i dijela svojih sunarodnjaka iz Hrvatske i BiH, krenula u ostvarenje svog vjekovnog sna: stvaranje “srpske države koja će u svoje granice okupiti sve Srbe pod kapom nebeskom” (što je bila omiljena parola srpskih nacionalista) i to strategijom potpunog uništenja svega što nije srpsko, na zamišljenom prostoru buduće “Velike Srbije” čije su granice sezale zapadno do linije: Virovitica-Karlovac-Karlobag. Taktika spaljene zemlje, uz etničko čišćenje (istrebljenje i masovno protjerivanje svih koji nisu Srbi – i to tako da preživjeli izgube svaku volju za povratkom na svoja ognjišta), te zatiranje svakog traga postojanja autohtonih žitelja (spaljivanjem matičnih knjiga, arhiva i knjižnica, rušenjem kulturno-povijesnih i sakralnih objekata, pa čak i devastacijom katoličkih i muslimanskih grobalja kao naročito destruktivnog, gnjusnog vida necivilizacijskog odnosa prema drugima i drugačijima) – sve to govori o kakvom je projektu riječ i kako se 90-ih godina XX. stoljeća vodila bitka “za srpstvo i Srbiju”, odnosno, za “srpski nacionalni interes” koji je postavljen iznad svega;
- Zvjerstva što ih je počinio srpsko-crnogorski agresor u svojim osvajačkim ratovima u posljednjem desetljeću XX. stoljeća, nisu zabilježena u Europi od razdoblja Drugoga svjetskog rata. Demokratskom zapadnom svijetu je, nažalost, bilo potrebno čitavo desetljeće dok nije shvatio kakvo se zlo rodilo u krilu Starog kontinenta i kakve bi posljedice sve to moglo imati ako se dopusti “konačno rješenje Kosova” – s brisanjem Albanaca s ovog prostora;
- Nažalost, administracija Bila Clintona napravila je već 1995. godine veliku pogrješku spašavanjem agresora koji je nakon niza oslobodilačkih operacija u Hrvatskoj i BiH bio pred potpunim i zasluženim porazom. SAD su dopustile stvaranje entiteta “Republika Srpska” i tako omogućile preživljavanje genocidne velikosrpske ideologije koja je poslije potpisivanja tzv. Daytonskog sporazuma nastavila svoj osvajački projekt na Kosovu. Čak i poslije svega, američki izaslanik Richard Holbrooke, u ožujku 1999. godine dolazi u Beograd i nastoji uvjeriti Slobodana Miloševića da prihvati sporazum iz Rambouilleta (obustavi progon albanskog stanovništva s Kosova i pristane na obnovu autonomije za ovu pokrajinu), što ovaj arogantno odbija. I tek tada, nakon ovog posljednjeg odbijanja ponude za mir (koja je uslijedila poslije niza upozorenja i ultimatuma Beogradu), 19 zemalja NATO saveza kreće u operaciju zračnih udara na tadašnju “SRJ” – Srbiju i Crnu Goru koje se taktički skrivaju iza “nove državne tvorevine” nazvane “Savezna Republike Jugoslavija”.
To je u najkraćim crtama istina o agresivnom ratu Srba i Crnogoraca koji su uz pomoć JNA/VJ i angažiranjem svojih ekstremnih sunarodnjaka u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nanijeli nemjerljiva zla svim narodima s kojima su do tada živjeli u zajedničkoj državi, a prije svih Hrvatima i muslimanima/Bošnjacima. Podaci o ratnim žrtvama govore kako je agresorska strana pobila preko 80% od ukupnog broja onih koji su smrtno stradali (od 1991 do 1999. godine), jer nikad se ne smije zaboraviti kako su od njihovih projektila i bombi u selima i gradovima izloženim napadima (diljem Hrvatske i BiH) ginuli i Srbi, kao činjenicu da su srpske paravojne formacije u brojnim slučajevima na okupiranim područjima ubijali i vlastite sunarodnjake ako su živjeli u mješovitim brakovima ili bili osumnjičeni za suradnju s “neprijateljskom stranom”.
Unatoč svemu, u posljednjih 25 godina, u Srbiji se nije dogodilo ništa u smislu prihvaćanja istine o prošlosti i priznavanja njezine stvarne uloge u posljednjim ratovima. U zemlji koja (prema izvorima iz Beograda) ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana a još uvijek ne priznaje svoje sudjelovanje u agresiji, ne samo da nema katarze ni svijesti o nužnosti otrježnjenja i prihvaćanja realnosti, nego se uporno nastavlja s krivotvorenjem prošlosti. Tiskane su mnoge knjige, objavljeni nebrojeni feljtoni, novinski tekstovi, TV i radio reportaže, napisani “naučni” radovi, eseji i ogledi – a sve kako bi se uz pomoć izmišljotina i opskurnih laži negirala stvarnost i činjenice uskladile s matricom koju njeguje i prakticira velikosrpska propaganda kroz posljednjih 150 godina.
Rijetki su oni koji u današnjoj Srbija odstupaju od uvriježenih tvrdnji kako je “NATO bombardovanje” bilo “ničim izazvana agresija na SRJ i Srbiju”, pri čemu je Zapad “počinio genocid” i “postupio protivno odredbama međunarodnog prava”. Naravno, oni koji ove tvrdnje i danas promiču u javnom prostoru, ne pitaju se na temelju kojeg su to međunarodnog prava Srbija, Crna Gora, JNA i ekstremni dio Srba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu krenuli u istrebljivački, genocidni rat protiv svega što nije srpsko i u ime kojih su civilizacijskih normi i dosega učinili sve što su učinili u posljednjem desetljeću XX. stoljeća. Oni se, očito, međunarodnog prava i Povelje UN-a sjete samo kad to njima odgovara – u protivnom, spremni su ih nesmiljeno i sustavno gaziti i ponašati se kao da za Srbiju i Srbe vrijede posebna pravila koja ih ne obvezuju na bilo što kad su u pitanju njihovi interesi i ciljevi.
Srpsko-crnogorski agresor pobio je tijekom ratova 90-ih godina XX. stoljeća preko 120.000 ljudi, od čega (prema nepotpunim podacima) više od 3.700 djece, od čega 2000 samo u Sarajevu (1601) i Hrvatskoj (oko 400), ali za srpske nacionaliste i krojače “nove srpske istorije”, važna je samo mala Milica Rakić (koja je, navodno poginula od bombe NATO zrakoplova – mada neki izvori iz same Srbije tvrde da je bila žrtva projektila srpske protuzračne obrane) i ona je već uvrštena u neke diptihe u manastirima Srpske pravoslavne crkve kao “svetica”. Nema tu nikakvog pijeteta prema žrtvama drugih, niti poštivanja bilo kakvih univerzalnih načela jednakosti svake žrtve i priznavanja njezine patnje.
Među rijetkima koji se ne libe javno istupiti i izreći istinu o mnogim temama iz ratnog razdoblja, pa i zračnim udarima na SRJ 1999. godine je novinar Željko Pantelić. Upravo u vrijeme “Operacije Saveznička sila” kao novinar RTS-a bio je u zgradi ove TV kuće (koja je također pogođena – a novinare vlasti nisu upozorile iako su jako dobro znale da će udar uslijediti i kad će se to dogoditi). Kao i mnogi drugi, on ispravno zaključuje kako “velika većina Srba nije ništa naučila” od prošlosti. I to vrijedi i za spomenuti događaj od kojeg je prošlo 25 godina. Koliki je rizik u Srbiji (pogotovu Beogradu) govoriti istinu, pokazuju slučajevi novinara koje je režim odlučio ušutkati preko svojih tajnih službi. Među najpoznatije takve slučajeve spadaju ubojstva: Slavka Ćuruvije, novinara i vlasnika lista Dnevni telegraf , koji je likvidiran je Beogradu u vrijeme zračnih udara NATO-a na “SRJ”, na pravoslavni Uskrs (11. travnja 1999. godine) kao jedan od istaknutih Miloševićevih oponenata ubrzo nakon što je javno podržao ovu operaciju; Radislave (Dade) Vujasinović koja je bila izvjestitelj s bojišta u Hrvatskoj i BiH i pisala o vezama između srbijanskog režima, podzemlja i srpske paravojske (8. travnja 1994. godine pronađena mrtva u svome stanu u Novom Beogradu – umrla nasilnom smrću); novinar Milan Pantić ubijen je 2001. godine (dakle, u razdoblju nakon vladavine Slobodana Miloševića) u Jagodini, poslije serije tekstova o anomalijama lokalnih vlasti i njihovim malverzacijama.
Podsjetimo također, da je Srbija jedan od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj su u nepune tri godine (od 15. kolovoza 2000. do 12. ožujka 2003. godine) ubijeni bivši predsjednik i potencijalni predsjednički kandidati na izborima (Ivan Stambolić) i aktualni premijer (Zoran Đinđić) koji su svaki na svoj način pokušali izvući Srbiju iz mraka u koji je zapala. Na beogradskim ulicama tijekom 90-ih godina, ubijeno je preko 300 osoba, što u međusobnim mafijaškim obračunima, što u naručenim likvidacijama političkih protivnika ili rivala na polju biznisa – od visokih vojnih i policijskih dužnosnika do paravojnih (ratnih) vođa i istaknutih kriminalaca koji su bili usko povezani s tajnim službama (SDB/RDB i KOS). I veliki broj njih preselio se s beogradskog asfalta ravno u legendu, jer u Srbiji još uvijek vrijedi deviza: što veći zločinac, veći heroj (što dokazuje i javno slavljenje lika i djela Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Milana Lukića, Veselina Šljivančanina, Željka Ražnatovića Arkana, Dragoslava Bokana, Vojislava Šešelja i drugih zločinaca od kojih je samo rijetke stigla pravda).
Tragično ali istinito. No, susjede se birati ne može.
Video: Novinar Željko Pantelić o “NATO bombardovanju Srbije” povodom 25 godina od ovog događaja; https://youtu.be/GAvj6VdFNlI
Zlatko Pinter
