By Odluka Ustavnog suda kojom je srušen zakon o osobnim asistentima nije tek još jedan tehnički ili proceduralni poraz Vlade. Riječ je o ozbiljnom političkom, moralnom i društvenom neuspjehu koji izravno pogađa one najranjivije, osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama u razvoju i njihove obitelji. Dok tisuće ljudi godinama čekaju ostvarenje zakonom zajamčenih prava, mnogi od njih to pravo poput inkluzivnog dodatka nikada ne dočekaju. Umiru u administrativnom limbu, zatrpani obećanjima, rokovima i „strpite se još malo“ politikom koja traje već cijelo desetljeće.
Istodobno, predsjednik Vlade i resorni ministar razmišljaju kako ispuniti dana obećanja, ali bez stvarnog udara na proračun za „važnije prioritete“. U tom svijetu prioriteta, čini se da uvijek ima novca za borbene avione bez naoružanja, za tenkove koji će stići kada završe neki budući ratovi, ali ne i za dostojanstven život ljudi i djece koji danas trebaju osobnu asistenciju ili inkluzivni dodatak kako bi preživjeli svakodnevicu. Oni mogu čekati. Uvijek mogu čekati.
Premijer i ministar Piletić već nude opravdanja, navode da nema dovoljno osobnih asistenata niti educiranog kadra za rad s osobama s invaliditetom. To je točno ali isključivo zato što je Vlada brutalno podcijenila broj potencijalnih korisnika i stvarne potrebe sustava. Ne samo da je na početku ukupni financijski okvir promašen za približno milijardu eura, nego je u potpunosti zakazala i procjena potrebnih ljudskih resursa. Sustav je građen na pogrešnim pretpostavkama, bez ozbiljnih analiza, bez terenskih podataka i bez stvarnog dijaloga sa onima koji godinama upozoravaju na probleme.
Poslove osobnih asistenata ne mogu obavljati strani radnici dovedeni po hitnom postupku, bez jezika, bez kulture skrbi i bez specifičnih znanja. To nisu poslovi koji se mogu „krpati“ uvozom radne snage. S druge strane, domaći educirani zdravstveni i socijalni radnici već su odavno spakirali kofere i otišli tamo gdje se njihov rad poštuje i plaća. Vlada koja deset godina ignorira egzodus kadrova sada se čudi što nema ljudi koji bi nosili sustav.
Nakon što su od Ustavnog suda dobili ozbiljan politički šamar, predstavnici vlasti iznenada postaju spremni na razgovor s onima koje su do jučer omalovažavali nazivajući ih „ulicom“. Sada se najavljuju nove uredbe sa zakonskom snagom, nova poboljšanja, pa čak i širenje kruga korisnika. Iskustvo nas, međutim, uči da vjerojatno slijedi novi niz lijepo upakiranih priča čiji je jedini cilj skrenuti pozornost s temeljnog problema, sramotnog promašaja i dugogodišnjeg iživljavanja nad najslabijima. Empatija ove Vlade, kada je riječ o potrebitima, redovito se iscrpi u priopćenjima i konferencijama za medije.
Posebno zabrinjava činjenica da se uz stvarne i teške sudbine djece s teškoćama u razvoju i osoba sa invaliditetom, sustav suočava s još jednim problemom koji je godinama guran pod tepih, inflacijom statusa invaliditeta. Pravo na inkluzivni dodatak danas ostvaruju i osobe koje su određeni stupanj invaliditeta stekle pod krajnje sumnjivim okolnostima. Statusi su se u jednom razdoblju dijelili ili kupovali, ponekad čak i za stopostotnu invalidnost, uz ozbiljno upitnu liječničku dokumentaciju.
Danas ti isti „papirnati invalidi“ imaju jednaka prava na inkluzivni dodatak, a prema posebnim procjenama čak i pravo na osobnog asistenta, baš kao i osobe sa stvarnim invaliditetom. Time se sustav dodatno opterećuje, a sredstva se razrjeđuju na štetu onih kojima su ta prava doista nužna za preživljavanje. Vladi sada dolazi na naplatu vlastito toleriranje zloupotreba, nerad institucija i izostanak kontrole. Postavlja se logično pitanje, je li konačno došlo vrijeme da se preispita zakonitost dodijeljenih statusa invaliditeta i razdvoje stvarne potrebe od očitih prijevara?
Bez tog koraka, svaki novi zakon, uredba ili obećanje bit će samo još jedan flaster na sustav koji ozbiljno krvari. A cijenu tog nečinjenja i dalje će plaćati oni koji se sami ne mogu izboriti za svoja prava. BUZ jasno poručuje, socijalna pravda ne može biti predmet improvizacije, političkog marketinga ili pogodovanja. Prava osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji moraju biti temeljena na pravednom, održivom i poštenom sustavu, bez lažnih invaliditeta, bez praznih obećanja i bez odgađanja odgovornosti.
Država koja ne štiti najslabije, izgubila je pravo govoriti o uspjehu.
U Zagrebu, 24.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
