By U početku je rat služio kao izgovor za otimačinu i smanjivanje mirovina. Zatim je to bila „obnova“, potom beskrajne i stalno mijenjane „reforme“ mirovinskog sustava, ali uvijek i bez iznimke na štetu umirovljenika. Svaka reforma bila je nova kazna, a nikada ispravak nepravde.
I baš svaki put kada se pojavi tračak nade da bi moglo krenuti nabolje, sustav se sruši na leđa najslabijih. Pandemija, potres u Zagrebu, potres na Banovini, uvođenje eura i eksplozija cijena koja je prerasla u pravi tsunami poskupljenja. Cijene divljaju, a mirovine ostaju zarobljene u prošlim vremenima.
Kada starija osoba, odnosno umirovljenik, postane sinonim za stradanje, patnju i zapuštenost, tada više ne govorimo o izoliranim propustima sustava, nego o dubokoj moralnoj i institucionalnoj degradaciji društva. Društva u kojem su moguća samo dva ishoda, potpuni slom ili bolna, ali nužna katarza.
Posljednjih deset godina hrvatska se stvarnost neumoljivo potvrđuje, u svakoj elementarnoj nepogodi, svakoj krizi, svakoj izvanrednoj situaciji, prvi i u najvećem broju stradavaju upravo umirovljenici i starije osobe. To nije slučajnost. To je posljedica dugogodišnje politike zanemarivanja, sustavne nebrige i hladnog kalkuliranja na račun onih koji se više ne mogu braniti.
Za svaku državu koja se naziva socijalnom, stradavanje starijih osoba predstavlja njen potpuni poraz. To je jasan dokaz izostanka empatije, ili još preciznije, dokaz je to svjesne i trajne neodgovornosti vlasti prema generaciji koja je državu izgradila.
Da umirovljeniku u Hrvatskoj nije lako, odavno je notorna činjenica. Počevši od Domovinskog rata, kada su mirovinski fondovi i vrijedna imovina doslovno opljačkani, preko trajnih rezanja i obezvrjeđivanja mirovina, pa sve do današnje porazne realnosti u kojoj je više od polovice umirovljenika živi ispod ili oko granice siromaštva. Hrvatska je neovisnost dočekana sa prosječnom mirovinom na razini od cca 80 % prosječne plaće. Danas, 35 godina kasnije, ta je razina pala na cca 40 %, gotovo upola manje nego u trenutku stvaranja države.
Da može i gore, pokazat će 2026. godina, godina bez izbora. A u godinama bez izbora, umirovljenici za ovu vlast u pravilu prestaju postojati. Nema političke potrebe za brigom, nema potrebe za glumljenjem empatije. Zbog toga će 2026. za mnoge biti još mračnija, još teža i još neizvjesnija. Cijene nastavljaju rasti, realna vrijednost mirovina nezaustavljivo pada, neispunjena obećanja Vlade se gomilaju, a tisuće umirovljenika i dalje će, nažalost, umirati čekajući rješenja o inkluzivnom dodatku ili ostvarenje nekog drugog zakonom zajamčenog prava.
I dok se sve navedeno događa, Andrej Plenković i Marin Piletić će nas i dalje, sa širokim osmijehom pred kamerama uvjeravati kako umirovljenicima nikada nije bilo bolje. Problem je samo jedan, umirovljenici to „bolje“ nikada ne dočekaju.
#Umirovljenici #SocijalnaNepravda #SiromaštvoStarijih #Mirovine #NeBriziVlade #HrvatskaStvarnost #DostojanstvoStarosti #VrijemeJeZaPromjene
U Zagrebu, 16.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
