By Hrvatsko društvo je od osamostaljenja doživjelo duboku transformaciju, toliko snažnu da danas često ne prepoznajemo sami sebe u odnosu na vrijeme od prije tridesetak godina. Što nam se dogodilo? Tko oblikuje takve promjene? I možda najvažnije, imamo li snage probuditi se iz kolektivne hibernacije i vratiti izgubljene vrijednosti, Ili doista klizimo prema društvu bez perspektive, bez svjetla na kraju tunela?
Susjed je susjedu postao stranac, nerijetko i neprijatelj. Tuđi uspjeh postaje izvor frustracije, dok lopovluk, nepotizam, kriminal i korupcija sve češće izgledaju kao prihvaćen obrazac ponašanja. Probisvijeti se promoviraju u moralne autoritete, a normalnost se izvrće do neprepoznatljivosti. Nesposobni preko noći postaju “uspješni”, dok dokazano stručni i sposobni postaju nepoželjni. Uz podršku kriminala i korupcije, mnogi su umislili da su nedodirljivi i preuzeli poluge moći, dok se pametne i sposobne uklanja “demokratskim” metodama. U svemu tome važnu ulogu imaju i mediji, koji prečesto sudjeluju u kreiranju javnog mnijenja, a time i održavanju stanja kaosa, beznađa i moralne erozije.
Danas svjedočimo društvu u kojem loši vladaju, a dobri odustaju. Oni koji bi trebali biti oslonac promjena često dižu ruke jer ih narod, koji bi ih trebao poduprijeti, prečesto iznevjeri zbog podložnosti sitnoj korupciji i kratkoročnim interesima. Mrvice pred izbore i prazna obećanja postala su dovoljna valuta vladajućima za kupnju šutnje i pasivnosti. U takvom okruženju sve manje ljudi želi ulagati svoje vrijeme i energiju boreći se za opće dobro.
A nekad smo znali drugačije. Tijekom Domovinskog rata Hrvatska je primila stotine tisuća prognanika i izbjeglica. Nitko tada nije bio gladan ni bez krova nad glavom. Zajedništvo, empatija i solidarnost činili su čuda. No u samo dva desetljeća kao da su te vrijednosti ishlapjele, kao da nikada nisu ni postojale. Danas je postalo normalno vidjeti ljude kako pretražuju kontejnere, tražeći boce, nažalost sve češće i hranu. Postalo je normalno izbaciti nekoga iz jedinog doma zbog nekoliko stotina eura duga, često i upitnog. Normalno je da političke elite doslovno preko noći dobiju i do enkoliko tisuća eura većih primanja, dok umirovljenici, koji su mirovine zaradili desetljećima rada, dobiju tek simbolična povećanja.
Postalo je normalno da podobne uprave uništavaju javna poduzeća, a potom odlaze sa velikim otpremninama. Normalno je i da zločini zastarijevaju bez kazni, a pravosuđe bude brzo samo kada treba kazniti najslabije. Normalno je i da ljudi umiru sami, neprimijećeni, a da ih bližnji ili susjedi pronađu tek nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana. I dok se oko simboličnih tema diže galama, stvarne tragedije prolaze gotovo neprimijećeno. Sve to svjedoči o društvu izokrenutih vrijednosti, društvu koje nismo naslijedili, nego ga sami stvaramo. Najveći problem možda nije u tome što smo pogriješili, nego što svakim danom postajemo sve manje sposobni i spremni te pogreške sami ispraviti.
Društvo bez empatije nije sudbina, nego ono što smo sami izabrali. Ako smo mogli graditi solidarnost u najtežim vremenima, možemo je ponovno izgraditi i danas, ali samo ako prestanemo šutjeti, okretati glavu i čekati da promjene umjesto nas napravi netko drugi.
U Zagrebu, 29.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
