By Je li talačka situacija opis „radnoga mjesta“ svakoga prosječnog Hrvata ili smo još uvijek u pretpolitičkomu prelasku s velikosrpsko-orjunaškoga totalitarizma u totalitarizam s neoudbaškim licem – that is the question, Hamletiću moj – ili, bolje – Andrejiću moj?!
Hrvatska (demokratska zajednica) ne smije biti talac jednoga čovjeka!
…izgovori čovjek koji se, kako čujem i čitam, vraća do konca godine „kući“, v Bruslj, rekli bi Golob i taubeki prek Sutle, a ne krijem da su mi te riječi još dugo zvonile i zvečale u ušima, ulijevajući mi – nakon niza neuspjelih pokušaja, izdaja, prodaja i brojnih lažnih svjedočenja i još lažnijih lidera – povjerenje u neku najnoviju hrvatsku renesansu, od gospodarske do demografske obnove i natrag, za koju sam već pomislio da je samo ja sanjam i viđam u svojim hrvatskim iluzijama ujedinjenoga hrvatskog iseljeništva i nas, domovinskih Hrvata, neovisno u kojemu kutku naše zajedničke prapostojbine obitavali!
Jer, dogodi se, nekim čudom upravo to – eto nam europskoga zlatoustog Plenkovića i argentinskog ustaškoga sina Stiera – vraćaju se „kući“ pjevajući i zagrljeni i, eto pomirbe, baš kao da se Franju pitalo!
A, kad ono, eto učas i „desnoga krila“ lijevoga business-plana „Tito nakon Tita“, s otfikarenom otvorenom neoorjunom, ali, zato, predvođenog „ništalažnim Vrdoljakom s Titanica“ te, prvenstveno, progresivnom ministricom školstva i pajdašicom z Varaždina, koja jaše na čelu kolone koja, nakon presaldumljivanja, brojaše identičan broj članova, koliko i ministara, valjda?!
Ne prođe dugo – ode Blaža, dođe Dragana pa izmigolji Predrag, umiligolji Mile tobdžija, a odvrdolji i Vrdoljak, a dopupa Pupovac!
Eh, kakav bi to san bio – ma, ne san, već noćna mora s elementima „sf“-a – ali, ipak nije, „stvar“ je puno gora jer sve ovo, uz sad već prilično popunjenu galeriju likova „niotkud u hrvatsku vladu“, živimo, eto, već punih 6 godina!
Pa, me, nekako, baš zanima, smije li, može li ili, pak, mora li Hrvatska biti talac jednog, ali vrijednoga čovjeka koji može što hoće – pa i na megdan strašnom, umirovljenomu štemeru s Pantovčaka – mislim – ako baš bude trebalo, ne?!
Ali bi se i neka pinka dala tu potegnuti jer ne bi bilo zgorega patentirati taj naš „hrvatski sindrom“ jer oni neki Stockholmski se već godinama ne nose, jednostavno su se ofucali, zdošli i izišli iz mode, a pregazili ih – redom – stabilnost, inkluzivnost, istambulnost, sinergija, ukrajinska mirna reintegracija, marrakešnost i vlakovi bratstva und jedinstva, eurozona i pokoji cent, šengenizam te konasbrezavadi, Alojzije i Porfirije!
…a, dok bizmis ne procvjeta, s Markova će se trga s punom pozornošću pratiti kako se odvijaju umirovljenja po eu-dvoru, s naglaskom na Borella pa polako po vreću eura svakoga prvog i pomalo štednja za stare dane jer mladih više biti neće, a, kako stvari stoje – ni mirnih, a ni dosadnih – jer se otvara niz žarišta i neuralgičnih točaka diljem svijeta, ali će, valjda, biti i kakvih umirovljenja i negdje po bijelomu svijetu pa će otići i pokoji gonič robova koje su nekad neki „naši“ znali zvati i bečkim konjušarima…
Nego, stvarno, baš me zanima, smije li Hrvatska biti talac jednoga čovjeka?!
Anđelko Jeličić
