By To je moja stara tvrdnja. Pisao sam pa čak objašnjavao na televiziji. Pogledajte na primjer dio razgovora o Thompsonu s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem. Cijeli razgovor je dan u knjizi
- PEČARIĆ I M. KOVAČEVIĆ, KRAJ VREMENA VELEIZDAJNIKA?, ZAGREB, 2009.
Dio o Thompsonu je dan u knjizi:
J, Pečarić, HAJKA NA THOMPSONA, Zagreb, 2012.
O THOMPSONU U EMISIJI
„OČI U OČI SA ZDRAVKOM TOMCEM“
Tomac: Sad ćemo na jednu drugu temu, ustvari, razgovarat ćemo o Vašoj knjizi koju ste napisali zajedno s Matom Kovačevićem, a u kojoj ste sabrali sve tekstove intelektualaca, biskupa i akademika, napisane o Thompsonu. Vi ste smatrali kako je potrebno da intelektualci ustanu u obranu prava na slobodu govora i slobodu pjevanja… u Hrvatskoj…A onda ste sve to i pokrenuli. Pisali ste pisma, a stotine nas, i još mnoštvo uglednih ljudi, stavilo je svoje potpise. I borili smo se.
Istina je, i imate pravo, sva su ta pisma ostala daleko od očiju javnosti, a onda, nakon Thomsonovog koncerta, prije godinu- dvije dana, u Zagrebu je grupa lijevih, nazoviintelektualaca (jer među njima ima onih koji nisu ni fakultet završili, a zovu se intelektualci), pokrenula lavinu svojim pismom i potpisima …
Pečarić: Da, da…oni se vole tako potpisivati.
Tomac: Oni su potpisivali jedno pismo u kojem su tražili Bandićevu ostavku i smjenu. Mislim da je i Kregar bio potpisnik tog pisma.
Pečarić: Možda je on bio i jedini sveučilišni profesor među njima. Vi to znate bolje.
Tomac: Da, već je tada počeo kampanju za Bandićevu smjenu, s namjerom da on postane gradonačelnik. Onda se o tome pisalo mjesec dana.
Pečarić: Mjesec dana?
Tomac: Mjesec dana! To je bila glavna tema. Koje god si novine otvorio, i koju god emisiju gledao, to je bila tema o kojoj se žestoko pisalo. Ali, kad sam već spomenuo Thompsona, jedna od velikih akcija koju ste Vi pokrenuli – Vi ste i konkretan čovjek – jest Vaš angažman u obrani prava Marka Perkovića Thompsona, hrvatskog branitelja, da slobodno pjeva u Hrvatskoj. Nakon toga ste skupili tekstove (ima tu i tri biskupa, ima nekoliko akademika, sveučilišnih profesora, istaknutih novinara) u knjigu „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca – Bilo je i to jednom u Hrvatskoj“, gdje ste branili pravo na slobodu svakoga u Hrvatskoj.
Pečarić: Mislim, prirodno je. Pa što je posao intelektualaca, nego da to rade Ali, kod Thompsona je još nešto posebno što moramo imati na umu, i o čemu uvijek trebamo voditi računa – koji je to pravi razlog zbog kojega ga oni napadaju, a što nema nikakve veze s pjevanjem? Tu se, naravno, radi o nečemu mnogo dubljem, i za njih, mnogo opasnijem.
Jer Thomson kroz svoje pjesme utječe na hrvatsku mladost. I to je ono što njima smeta! Nedavno sam o tome napisao na Internetu da se zapravo oni boje činjenice da tijekom školovanja (što se tiče domoljublja, hrvatskog ponosa, časti i poštenja), na mlade ljude u Hrvatskoj, više utjecaja na njih, sa svojim pjesmama, ima Thompson, nego cijelo hrvatsko školstvo.
Tomac: Pa i ja se slažem s Vama.
Pečarić: I zato ga oni hoće zabraniti.
Tomac: I ja sam nešto slično rekao Thompsonu. On je došao na promociju moje knjige, kao građanin, a ljudi su ga primijetili, pa je na kraju morao zapjevati „Lijepa li si“. I onda sam vidio nešto što dotad nisam nikada doživio. Jedno veliko oduševljenje i domoljubni zanos kod ljudi, i starih i mladih, a to sam isto vidio kasnije i na njegovim koncertima. Bio sam na oba koncerta. Tada sam mu rekao:
„Marko, sada mi je jasno zašto su protiv Vas“.
[…]
Akademik Pečarić i ja, napisali smo 40 knjiga skupa …
Pečarić: Skupa.
[…]
Tomac: …pa, o tome. Borimo se za ono o čemu Vi pjevate, ali Vaša pjesma više utječe na ljude nego sve naše knjige, rekao sam i…
…Sad mi je jasno zašto Vas se boje, zašto ne vole da Vi širite ljubav, patriotizam, domoljublje, vjeru i zašto ste toliko na udaru.
[…]
Evo, ispričajte nam! Nakon što je ta knjiga izašla iz tiska, išli smo zajedno u Pulu promovirati knjigu, i to je bio jedan veliki događaj, jer je na kraju Marko tamo i govorio, pred prepunom dvoranom, velikom dvoranom branitelja.
Pečarić: 700 ljudi je bilo, i više…
Tomac: I na kraju je zapjevao „Lijepa li si“… i svi su pjevali.
I unatoč zabranama, ipak je zapjevao i u Puli. A onda nas je sve zajedno, poslije izvrijeđao Kajin. I Vi ste ušli u polemiku s njim.
Dajte malo, pričajte, jer ljudi nisu imali prilike pratiti u medijima što se događalo u Puli i zašto je bilo važno da Thomson dođe u Pulu.
I da dođemo svi mi i kažemo… da ćemo ljubavlju, pobijediti mržnju.
Pečarić: Ali interesantno je kako je Kajin napao, više vas …promotore naše knjige, nego nas. Mene kao autora nisu baš nešto posebno prozivali. A kako je napao Vas, a ne mene, ja sam onda odgovorio. Nisam se mogao suzdržati. On je pripisao Vama nešto što nema blage veze s Vama. Po njemu su nekada neki, na nekim koncertima, pjevali „ubij Srbina“ (ili što ja znam što nisu sve pjevali), i to je pripisao Vama. I onda sam ja to u polemici, koja je na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća izašla nedavno, napisao da je, zapravo to, njegovo priznanje da je on iza onih bombaša. koji su u Pazinu postavili bombe…
Tomac: Nisu ga ni pokušali spriječiti!
Pečarić: … stoji on. Jer ako Vi stojite iza ovih koji viču na Thompsonovim koncertima, ako to Vama pripisuje, znači da on sam pripisuje sebi ovo…
Tomac: Na koncertima koje će zabraniti!
Pečarić: Tako je. Dobro, on ima samo srednju školu, pa nije ni čudo da može pisati takve gluposti.
Tomac: Ali kandidirao se za Predsjednika!
Pečarić: Pa čujte, i ovaj je postao… Predsjednik. Zašto ne bi i Kajin?
Tomac: (hahahaha) Nadam se da Kajin to zasigurno ne će biti.
Ali, ta atmosfera u Puli!?To me je i fasciniralo i oduševilo. To je bila… pokazalo se da je ta Istra hrvatska, jer nigdje nisam vidio toliko i takvo oduševljenje, kao sada u Puli.
Pečarić: Ja mislim i da je najviše ljudi bilo upravo na toj promociji. Pa čujte, prirodno je, ako se ljudima brani slušati onoga koga vole, a znaju da su apsolutno u pravu, onda je i za očekivati ovakve reakcije.
Zapravo, to je zločin. I to možemo staviti u ovaj „Zločinački sud u Haagu“, jer samo u zemlji, koja može prihvatiti to što joj se diktira kroz optužbe u Haagu, moguće su takve stvari. Meni je možda zanimljivije reći da sam ja poslije toga išao u Beč.
Tomac: Da?
Pečarić: I jako mi je drago zbog toga. Na Thompsonovim koncertima, i u Beču, ali i u cijeloj Njemačkoj, više nema protesta židovskih organizacija.
Tomac: To je, zaista, zanimljivo.
Pečarić: Sad protestiraju samo Srbi, što je meni sasvim razumljivo. Rekao sam tamo našim ljudima:
„Nemojte se ljutiti na Srbe. Morate im iskazati svoju sućut… Pa ipak su oni izgubili rat, a to što se oni boje i danas…“.
Tomac: Jesu li izgubili rat ili nisu?
Pečarić: Rat jesu, ali ovo poslije… to je druga stvar. Oni su uvijek dobitnici u miru, a gubitnici u ratu. I obrnuto.
Tomac: Obrnuto od onog što je Milošević govorio.
Pečarić: Pa, Srbin je. Uvijek obrnete što Srbin kaže i doći ćete do istine.
Tomac: On je govorio da su oni pobjednici u ratu, a gubitnici u miru.
Pečarić: Pobjednici su samo onda, kada netko drugi ratuje za njih. Zato sam i rekao našima:
„Iskažete Srbima sućut i kažite da Vi u potpunosti razumijete njihov strah. Jer doista, to je Bojna Čavoglave!“
Dok su je slušali, sigurno im se ledila krv u žilama. Oni se i dan- danas boje kada čuju tu pjesmu, pa je normalno i da pišu proteste. Ali nije normalno, kada to rade ovi iz Hrvatske. Novinari?!
Na Thompsonovom portalu spominju tko je pisao Beču iz hrvatskih novina, i tko je tražio zabranu njegovog koncerta. Tako da danas vani, protiv Thompsona protestiraju samo Srbi i Jugoslaveni iz Hrvatske.
Ma ovi Jugoslaveni…?! Jesam li Vam ikad ispričao jednu moju pitalicu o njima?
Tomac: Ne, recite!
Pečarić: Znate li koja je razlika između Jugoslavena i četnika? Pa četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik.
Tomac: Aha, dobra je ta… (Ha, ha, ha!)
Pečarić: Prema tomu, mene ne čudi…
Tomac: Nisam znao za to! Duhovito je… Duhovito!
Pečarić: Vama jest duhovito, jer mislite isto što i ja, ali njima nije! Feral Tribune je to svojevremeno, tri-četiri puta, kada bi ja to negdje napisao, stavljao u onu njihovu rubriku „Greatest Shits“.
Tomac: A znam ja to, jer sam i ja poslije Tuđmana, bio u uvjerljivom vodstvu pod tim „Greatest Shits“. Sve dok sam bio u politici.
Pečarić: Pazite, svima je to bila čast. Ja sam napisao da je to najbolja stranica, jer ono što Jugoslavenima smeta, to je onda sigurno ono najbolje, što je u Hrvatskoj – hrvatsko.
Meni je stvarno žao što ta rubrika i danas ne postoji. Jer, kad bi ti oni nešto izvukli, točno si znao, što si dobro uradio. Znači, da si pogodio u bit problema.
Tomac: Vi ste nekoliko knjiga napisali i sa svojim prijateljem, akademikom Dubravkom Jelčićem? Evo dva izdanja knjige, vrlo lijepe knjige, Tuđmanove tri sekunde, Povijesni prijepori, i još jedna, Za hrvatsku Hrvatsku… ne, ne… to nije.
Pečarić: Ta je posvećena Tuđmanu.
Tomac: Ima još jedna, Trijumf tuđmanizma
Pečarić: Da.
Tomac: Evo, i oko toga se slažemo! Ja mislim da je povijesno, već danas jasno, da na dugi rok, povijesno ….
Pečarić: Da.
Tomac: … je Franjo Tuđman – hrvatski velikan.
Pečarić: I pobjednik!
Tomac: I pobjednik. I da je on povijesni pobjednik i ostat će kao takav, zlatnim slovima upisan u hrvatskoj povijesti. Možda kao najveći velikan u aleji hrvatskih velikana. Iako je, trenutno, proces radikalne detuđmanizacije i blaćenja Franje Tuđmana i njegove uloge, još uvijek, u punom zamahu.
Pečarić: Ja mislim da je i Aralica nešto slično već pisao, baš u ovoj knjizi o Thompsonu. Toliko su glupi, ti bivši komunisti i sadašnji komunisti, da ne shvaćaju da što više napadaju Tuđmana, da je on sve veći i veći. Tu postoji i inat kod hrvatskog naroda.
Što ga više napadaju, prirodno se onda svima nameće pitanje: Zašto ga oni toliko mrze?
A ljudi nisu glupi.
*
Zapravo to je sadržano u završetku mog razgovora iz 1996.:
- CRNČEVIĆ,
Susret: Prof. dr. Josip Pečarić
DUBROVNIK SE BRANI BOKOM…
Dubrovački vjesnik, 17. veljače 1996.
„Prevlaka je zemljopisno dio Boke Kotorske i jedini dio koji je ostao u Hrvatskoj. Dubrovnik je mogao biti Dubrovnik, jer je, ne zaboravimo, Kotor ostao nepokoren grad. Nikad nije pao u turske ruke. Da jest, Dubrovnik bi ratovao a neki drugi grad bio Dubrovnik. Kotor nije pao u ratu. Uvijek kažem da je Bog nama Hrvatima dao mogućnosti izgraditi ljepotu kao što je Dubrovnik, te mogućnost da ratujemo, ali nam nije pokazao kako ćemo nešto sačuvati u miru.“
Zato me je obradovalo vidjeti na portalu direkto.hr dvije kolumne na temu Hrvatske kao pobjednice u ratu i gubitnice u miru-
Tako je jučer Davor Dijanović objavio kolumnu:
(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV
STARE JUGOSLAVENSKE ELITE UZ PODRŠKU IZVANA UNIŠTAVAJU HRVATSKU BUDUĆNOST: POBJEDA U RATU MOGLA BI POSTATI PORAZ U MIRU
Kad sam krajem prošle, odnosno početkom ove godine objavio knjigu pod naslovom “Hrvatska – država koja se samoukida”, mnogi nisu razumjeli o kakvom se samoukidanju radi. Neki su smatrali da pretjerujem jer situacija nije tako loša.
A danas Zvonimir Hodak kolumnu:
LIJEVOM NAŠOM
SCENARIJ JE DAVNO NAPISAN, TRAJAO JE DO BLJESKA I OLUJE: PUPI IMA SVOJU POVIJEST ZA RAZLIKU OD JURE
Hodak u svom tekstu spominje Thompsona koji je doista simbol za to hrvatsko sluganstvo koje već 25 godina doista sve rade kako bi dokazali to što sam tvrdio mnogo prije mog razgovora s profesorom Tomcem.
Evo što je danas napisao Zvonimir Hodak:
Znalac latinskog jezika pohvalio bi se svojim latinskim i napisao „status quo“. Ja sam to pretvorio u „status quo vadis“ spajajući sa Sienkijevichevim romanom „Quo vadis?“. Pri tome mislim na zadnji duel između dvojice saborskih zastupnika Jurčevića i Pupovca.
26.05.2025.
Jedan, Josip Jurčević je dragovoljac Domovinskog rata i doktor povijesnih znanosti. Drugi, Milorad Pupovac je uvjeren da su u Domovinskom ratu njegovi pobijedili i na tom uvjerenju je skoro pa doktorirao. Ali u „čudnoj“ državi Hrvatskoj sve je pa i to moguće. Pupi je od rata profitirao, što uvijek pripada pobjednicima. Profa Jurčević pak misli kako su on i njegovi dragovoljci dobili Domovinski rat. Milorad se tome blago čudi. Mi izgubili rat? Pa vaši ratni pobjednici masno financiraju naše novine iz proračuna. Ako ste dobili rat, zašto smo mi zadovoljni, a vaši branitelji se ubijaju?
Njih blizu četiri tisuće dragovoljaca diglo je ruku na sebe, a tobože su pobijedili. Nemojte se čuditi ili smješkati. Zahvaljujući braniteljima i Tuđmanu Hrvateki su, nakon sedam stotina godina napokon dočekali državu. Kad je nacionalna euforija malo splasnula, pobuniše se hrvatski Srbi i osnovaše svoju SAO Krajinu. Država u državi. I tako četiri godine. Scenarij je davno napisan, trajao je do Bljeska, Oluje i traktorijade. Jura misli da je to prava povijest, ali Pupi ima svoju „istoriju“. Njega podržavaju „naši“ Klasić, Jakovina, Markovina… Juru podržavam ja i još neki. I to je neka podrška.
Sjetih se oca domovine Ante Starčevića: „Prestanite ginuti za domovinu i počnite živjeti za nju“. Čitam kako je danas objavljen non-paper Francuske i Njemačke o situaciji u BiH. Dokument je datiran na 12. svibnja 2025. i nosi naziv „Odgovori na napade Republike Srpske na ustavni poredak BiH“. Srbija i Republika srpska su na nogama. Spominju se i sankcije. Dodik i Vučić su se „jako“ zabrinuli. I zadnjoj apolitičnoj domaćici je jasno kako još od 1914. sve započinje u Bosni. Tradicija se mora poštivati. Kao što znate, onima koji iz povijesti ništa ne nauče, povijest se uporno i žilavo ponavlja. Kratki „prijevod“: možete kako hoćete, ali nećete dokle hoćete. Uglavnom opet su se nad nas nadvili neki tamni oblaci…
Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX
Od tragične 1945. godine do danas pobijene su kolone svećenika
Genijalni Tomo Mihanović poslao mi je iz Splita svoju novu knjigu „Krova i brojeta“. Unutra ima sjajnih stvari. Što mogu kad sam lijen sam nešto duhovito smisliti pa ga volim prepisivati. Veliko hvala Tomi!!! Oboružan njegovom duhovitošću, evo nekih njegovih misli: Ni ora ni kopa, isto sam propa…
Najopasniji su mršavi s velikim apetitom.
Duboka država na plitko me obrijala.
Dok je legalist još u prizemlju, pragmatik je već na trećem katu.
Kad je dobro omastio brkove, na brzinu ih je obrijao.
Lav XIV je izabran većinom crkvenih progresivista, ali ga polako prihvaćaju i tradicionalisti. Crkva vjekovima opstaje jer se zna polako prilagođavati novim okolnostima. Razne lijeve ideologije prilagode se puno brže. Neke puškom i nožem. Na kraju ipak moraju probati s demokracijom. Međutim, ovaj drugi način dugo traje, često i predugo. Od tragične 1945. godine do danas pobijene su kolone svećenika. O tome se ovih dana sve otvorenije piše.
Stepinac je bio osuđen, zatvaran, proganjan, ali Katolička crkva je opstala i dalje. Stoga je logično da je u odnosu na Crkvu vladajući HDZ oprezan, a ljevičari još oprezniji. Katolička crkva uvijek je čvrsto stajala uz vjeru i svoj narod. Sve što se moglo upotrijebiti za kompromitaciju Crkve izvučeno je iz komunističkih arhiva, ali bez uspjeha. Problem je u tome što su svi oni, koji svake nedjelje odlaze u crkvu na misu, ujedno i birači koji predobro poznaju mentalitet i zločine komunizma.
FOTO: Vanesa Pandzic / CROPIX
I danas slave komunizam
Izgleda da to jedino ne znaju u Zagrebu u kojem će po svoj prilici opet biti izabran Tomašević iz Možemo, krajnje lijeve stranke koja još i danas slavi komunizam mada se malo tko od njih uopće rodio u to vrijeme. Valjda je to razlog što ne vjeruju onima koji su taj totalitarni sustav desecima godina osjećali u svojim životima.
Na zadnjim izborima upitali Zagorca koja mu je boja u političkom smislu milija: crvena ili plava? Zagorac se malo zamislio i odgovorio: ”Ja najviše volim karirano!“
Otto von Bismarck jednom je prognozirao: „Ako se ikada dogodi još jedan rat u Europi, on će sigurno nastati zbog neke glupe stvari na Balkanu!“
Polako se približava dan D. Marko P. Thompson otvara gala izložbu na Hipodromu. “Slike Bleiburga”. Kad prolaziš pored biste maršala krvnika, vidiš li njegov zločin na polju krikova. Zato treba čitati sjećanja Rajka Ećimovića, starog 95. godina. Možda i zadnjeg živog svjedoka pokolja na Bleiburgu. Nakon „mirne reintegracije“ vratili su se u „ustašiju“ mnogi koji su tvrdili da su u vojsci RSK služili civilni vojni rok. Mnogi su sumnjičavo kimali glavama pitajući se ima li takvih? Ima, ima! Oni su rokali po civilima!
Stare jugoslavenske elite ponovno jačaju u Hrvatskoj
Na drugoj strani, u komšiluku akademkinja Smilja Avramov uhvatila se „nemoguće misije“ pa napisala: „Urota ustaše Pavelića, Tita i Churchilla protiv srpskog naroda“. Klasika! Već smo umorni od stalnih upada ustaša i domobrana na srpske gradove i sela. Istaknuta srpska „istoričarka“ drži se one „Laži, laži, uporno i bez srama, jednog dana možda ta laž postane istina“. Svi „ratovi“ između Srba i Hrvata vodili su se na hrvatskim teritorijima. Možda to drugarica Smilja još uvijek nije prokljuvila. Svoje imamo, a njihovo jednostavno ne trebamo. Možda da im poklonimo „Goli otok“?Anatole Francois je kazao: „Kandidatima se zamjera što govore sami o sebi. No to je ujedno tema o kojoj znaju najviše“.
A zapravo u obrani drugarice Smilje mogu podsjetiti na riječi Slobodan Miloševića s velikog mitinga na Savi kada je poručio da se Slovenci mogu slobodno iseliti iz Slovenije. Tako i drugarica Smilja misli da je i Hrvatska dio najveće moguće Velike Srbije koju su iz milja zvali Jugoslavija, pa se i Hrvati mogu iseliti iz dijela te države koji su zove Hrvatska. I nije problem ni drugarica Smilja, ni Srbi. Problem su oni u Hrvatskoj koji se svim silama trude da se dokaže kako je istinita tvrdnja iz naslova:
HRVATI SU POBJEDNICI U RATU, A
GUBITNICI U MIRU
Josip Pećarić
