By U Parku prirode Papuk i danas je grob grofa Jankovića. Do njega vodi šesnaest drvenih stuba u dva reda naslonjenih na stijenu. U stijeni su rešetkasta željezna vrata grobnice smještene u osam metara dugoj i tri metra visokoj spilji. U sredini spilje je obnovljeni sarkofag od crvenog mramora na kojemu su kipovi svetaca, svijećnjaci i raspelo. Na sarkofagu je i ploča s dvojezičnim natpisom na kojoj piše: ‘Josip pl. Janković od Pribrida i Vućina, cara Leopolda izred. ordena, Kavalir i kraljevski komornik. Rodio se 15.og januara 1780. godine preminuo 21. juna 1861. godine. Vječna mu pomen’. Sve je tu, ali grofa nema! Naime, grobnica je nakon Prvoga svjetskog rata devastirana, mramorni sarkofag razbijen, a njegove kosti razbacane. Na licu mjesta možete čuti kako duh grofa od tada luta papučkim selima i neće imati mira dok mu zemni ostaci ne budu opet u grobnici koju si je sam za života izgradio. Tko je zapravo bio samozatajni grof Janković? Zašto je živio sam u divljini? Što nam je ostavio u nasljeđe? Roman o grofu Jankoviću daje odgovore na ta i mnoga druga pitanja. A one odgovore koje eventualno ne nađete, možda vam prišapne sam grof kada dođete u njegovu šumu, vidite slap ispunjen milijunima kapi vode i bistra jezera pokraj kojih se rado fotografiraju ljepotom prirode oduševljeni izletnici.
(Sažetak povijesnog romana “Grof Janković”, autorice Nade Prkačin; nakl. Despot infinitus d. o. o., Zagreb, 2021., str. 316.)
“Kad sam se uspeo ovim stijenama, duša mi se nije mogla zasititi pogleda na dolinu…Ovo mjesto sam izabrao za svoj vidikovac u nadolazeće vjekove – rekao je, prema predaji, vlastelin Voćinski, carski poručnik, grof Josip Janković koji je upravo to mjesto i obližnju spilju odabrao za svoje vječno počivalište.
Sarkofag grofa Josipa Jankovića
(Izvor za fotografiju: https://blagamisterije.com/wp-content/uploads/2018/04/jankovic.jpg)
Danas su Park – šuma ‘Jankovac’ i istoimeni Vidikovac (koji su po njemu dobili ime) poznato odredište brojnih ljubitelja prirode, planinara i posjetitelja Papuka i to ne samo onih iz požeškog kraja i okolice, nego i iz cijele Slavonije, Hrvatske, pa i stranih gostiju koji u potrazi za ljepotama pejzaža, netaknutom prirodom i odmorom, odluče barem na kratko uživati u čarima ove jedinstvene oaze mira i ljepote. Kotlina u kojoj je smješten grad Požega, ne bez razloga, s ponosom nosi naziv “Zlatna dolina”. Ovu po svemu izuzetnu i skladnu prirodnu cjelinu upotpunjuju ponosne i prekrasne slavonske gore: Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška gora, s najvišim (glavnim) vrhom Papuka s 953 m nadmorske visine, a tu su još i Tromeđa (713 m) i Petrov vrh (615 m).
Romantična gorska dolina u koju je tako strasno, nepovratno i do kraja života bio zaljubljen grof Janković, najimpresivniji je dragulj u kruni gore Papuk i nalazi se na njezinim sjevernim obroncima. Park – šuma ‘Jankovac’ smjestila se na 475 m nadmorske visine, duga je 500 a široka 200 metara. I na tom se mjestu tijekom XVIII. stoljeća nalazila staklana “Skakavac” (imenovana je po obližnjem slapu Jankovačkog potoka). Kad su zalihe drveta iz kojeg se dobivala čađa potrebna za proizvodnju stakla iscrpljene, radionica je prestala s radom, a njezin vlasnik (spomenuti voćinski vlastelin, grof Janković), odlučio je iz korijena promijeniti dotadašnji način života i posvetiti se uređenju i održavanju doline čije su ga čari osvojile i zauvijek učinile zarobljenikom ovog prelijepog kraja. No, odlučio je to učiniti tako da ne naruši ništa od ljepote i bogatstva krajolika – naprotiv, želio je oplemeniti dolinu poštujući prirodu i njezine zakone i zahtjeve. Imao je i poseban motiv za sve to: neostvarenu ljubav prema djevojci koja je upravo na njemu najdražem mjestu tragično okončala život.
Na zemljištu na kojem se nekad nalazila radionica dao je sagraditi lovačku kuću, iskopati dva jezera i urediti šetnicu kojom se kroz čarobni šumoviti predio, između ponosnih, divovskih stoljetnih hrastova, stiže do slapa “Skakavac”. I slap je djelo njegovih ruku, jer voćinski je vlastelin obližnji potok preusmjerio na liticu s koje se voda s visine od 30-ak metara prosipala po stijenama u podnožju dijeleći potok u nekoliko rukavaca. Tako je mozaiku svoga omiljenog mikrosvijeta dodao još jedan blistavi kamenčić.
Blaga i ugodna klima, šum bisernih vodenih kapljica koje se uz lagani žubor plaho ali u isto vrijeme nježno i meko u vodenoj izmaglici rasipaju s okomitih litica i završavaju u jezercu podno grebena, opojni miris svakovrsnog bilja i raslinja uz travnate proplanke i strmine prošarane nježno-zelenim stoljetnim endemskim mahovinama i umilni cvrkut ptica, upotpunjuju čaroliju, pa se putniku koji se s namjerom ili slučajno zatekne na ovom mjestu, čini kako je zakoračio u nešto nalik raju – u svijet što ga je jedino Bog svojim moćnim prstom u stanju stvoriti.
Slap “Skakavac” danas
(Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Slap_skakavac_-_Papuk.jpg)
Nije nikakvo čudo da je grof o kojem je u ovoj legendi riječ, upravo to mjesto odabrao za svoj vječni počinak. Pođe li se dalje, “Grofovom stazom”, netom iznad spilje u kojoj je grobnica, dolazi se do sklonište poznatog hajduka Maksima, koji je, kako legenda kaže, više od 11 godina (od 1850. do 1862.) bio strah i trepet za velikaše u ovom kraju – ali se prema sirotinji (kako to obično s hajducima iz narodnih legendi biva) pokazao blag, popustljiv i darežljiv. Životne staze vlasnika imanja i mladog hajduka ukrstit će se pukom slučajnošću i cijelu priču dodatno obogatiti tajanstvenošću neobičnog odnosa između bivšeg carskog poručnika i momka koji je završio s onu stranu zakona i postao izopćenikom iz društva.
U dolini su i danas vidljivi ostaci “Staklarskog groblja” (koje je postojalo sve do 1839. godine i konačnog povratka grofa Jankovića na imanje). Od tri preostala vidljiva groba još uvijek obilježena oronulim kamenim križevima, legenda kaže kako jedan pripada djevojci Katarini čiji duh još uvijek luta šumama Jankovca. I tu sve počinje: na ovom starom groblju, u vremenu nakon što su likovi oko kojih se priča plete već odavno dijelom legende…
Sve legende na svijetu, u kojem god se kraju i narodu pojavile i iz koje god kulture potjecale, imaju nešto zajedničko: tajanstvenost, misterij, dražesnu skrivenost iza koje se krije bezbroj staza i rukavaca koji su koliko putokaz našoj mašti toliko i labirint iz kojeg neprestano treba tražiti izlaz. I upravo ta njihova osobina, misterij koji intrigira, golica znatiželju i u sebi sadrži onu notu magične nedorečenosti ogrnutu koprenom neizvjesnosti, otvara prostor za vlastitu avanturu, za putovanje na koje u svojim mislima i na svoj način kreće svatko tko ih čita ili sluša. Upravo to priče iz davnine i legende i čini ih tako posebnim, osobitim, očaravajuće privlačnim i vrijednim pozornosti.
Hrvatska je prošlost prepuna takvih usmenih i pismenih predaja u kojima se mašta i stvarnost prepliću do te mjere da nitko živ ne može sa sigurnošću povući crtu između ove dvije dimenzije. A i zašto bi? Nisu li mašta i snovi i inače sastavnicom naših života i jesmo li mi sami i dalje potpuni i duhovno ispunjeni odreknemo li se onoga djetinjeg u sebi?
Vjerojatno su rijetki oni među nama koji nisu čuli za Crnu kraljicu i njezino graditeljsko čudo danas poznato kao Plitvička jezera, za legendu o vilama koje su za samo jednu noć sagradile velebnu pulsku Arenu, ili za zlosretnu sudbinu lijepe Veronike Desinićke koja je zbog ljubavi prema Fridriku, sinu grofa Hermana, bila nepravedno optužena da je copernica, te najprije zatočena u Velikom Taboru, potom utopljena u vodi i zazidana u zid između ulaza i peterokutne kule, a čiji se jecaji čuju još i danas, pogotovu u vrijeme dugih zimskih noći, dok vjetrovi zavijaju i opasuju svojim ledenim prstima stare zidine zamka.
Nema kraja u našoj Domovini u kojem ne kruži barem poneka od sličnih priča i legendi, ali, samo se rijetki u ovo naše vrijeme osmjele koju od njih oživjeti i na svoj način čitatelje povesti starim stazama, daleko od svakodnevice ispunjene čudima tehnike i tehnologije, u taj davno izgubljeni svijet romantike, intriga, nesretnih ljubavi i tragičnih sudbina.
Na jedan takav pothvat odlučila se diplomirana novinarka, književnica, televizijska izvjestiteljica iz razdoblja Domovinskog rata, autorica i scenaristica brojnih dokumentarnih filmova, dugogodišnja djelatnica HTV-a (među ostalim radila je i na kultnoj emisiji “TV Kalendar”), danas urednica i voditeljica na Obiteljskoj televiziji – ‘Laudato’, Nada Prkačin.
Ona je za temu svoga povijesnog romana “Grof Janković” uzela najpoznatiju legendu Papuka i požeškog kraja: onu o samotnjaku i čudaku, grofu Josipu Jankoviću, koji iz nepoznatih i ljudima nerazumljivih razloga napušta svoj lagodni život na visokoj nozi u Beču i odlučuje provesti svoj ovozemaljski vijek u osami u šumama Papuka. Usporedo s pričom o grofu teče i ona o siromašnoj djevojci Katarini i njezinoj nesretnoj ljubavi koja završava tragedijom.
Autorica romana, uvodi nas korak po korak u priču u kojoj su središnji likovi grof i Katarina, ali taj je odnos kroz cijelo vrijeme odvijanja radnje u sjeni, nekako skriven i tajanstven i tek se naslućuje, sve do konačnog raspleta u zadnjem dijelu romana. Spona koja povezuje sve aktere važne za ovu pripovijest, jest podneblje u kojem obitavaju – imanje grofa Jankovića, staklana i Staklarsko groblje – mjesta za koja ostaju vezani svojim životima i sudbinama. Nije zanemariva niti ona dimenzija ove knjige koja nam daje stanoviti presjek društvenih odnosa i povijesti dijela Slavonije u kojem se radnja odvija, pa i osvrt na neke od znamenitih osoba o kojima ljudi izvan ovog podneblja danas malo toga znaju.
Donekle arhaični prizvuk koji u nekim svojim elementima podsjeća na pučki izričaj Marije Jurić Zagorke, ne samo da nije nikakav nedostatak, nego ovom romanu daje dozu svježine, one gotovo dječje prostodušnosti i naivnosti, ali u isto vrijeme i pripovjedačke autentičnosti.
Roman “Grof Janković” u najmanju ruku je dobro došlo osvježenje za sve koji nisu prestali biti djeca i iz svoje svijesti još uvijek nisu potisnuli one “male” stvari koje život znače: romantična sanjarenja, divljenje prema zavičaju i ljepotama prirode, čistu, uzvišenu platonsku ljubav, prostodušnost i radoznalost, pa i danas već pomalo zaboravljene ljudske vrijednosti kao što su plemenitost, poštenje, iskrenost.
Ostaci Staklarskog groblja danas
(Izvor za fotografiju: https://www.pp-papuk.hr/wp-content/uploads/2019/12/Staklarsko-groblje_2.jpg)
Odlučite li krenuti na putovanje čarobnim požeškim krajem, stazama kojima su nekad davno hodili grof Janković, Katarina, Jelena, hajduk Maksim i tamošnji staklari, može to biti vrlo koristan i poučan izlet u nešto novo i nepoznato s dahom minulih vremena – možda čak i prigoda za relaksirajući odmor od ove naše otužne, prenapregnute, frustracijama ispunjene stvarnosti.
Zlatko Pinter
