By Historičar Ivo Goldstein, kako se sam i potpisuje, nedavno je objavio novu knjigu, zapravo jadno i skromno publicističko djelo, koje nosi naziv „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu“.
Ovim povodom netko je uz ostalo citirao Aldousa Huxleya koji je rekao: „Da se napiše loša knjiga, treba isto toliko truda kao i da se napiše dobra“.
Inače, dovoljno je pročitati nekoliko prvih stranica ove knjige i većina će posve sigurno odustati od daljnjeg čitanja i prelistavanja, tim prije što se stječe dojam da je to još jedan biser čudnovatog publiciste u stilu – pričan ti priče.
U ovoj knjizi najbolje su posljednje 73 stranice koje je autor nazvao „Izvori i literatura“. (Pretpostavljamo da je sve točno prepisao, jer mu se navodno znalo dogoditi da citira i „nepostojeće“ izvore).
Dakle, ovo je knjiga za koju je šteta potrošiti jedan euro, a kamoli tridesetak.
Kratko i jasno.
Međutim, poznato je da se Goldstein, koji je 2018. u jednom tjedniku iznio strašnu izmišljotinu o „drobilici“ za kosti jasenovačkih zatočenika, i da ne nabrajamo dalje, nastojao „upisati“ i u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), ali zahvaljujući prije svega akademiku Josipu Pečariću, za njega su i dalje vrata ove ustanove duboki san. Ali, to ga ne sprečava da se lažno predstavlja kao redovni član Akademije nauka Bosne i Hercegovine, iako se tamo, zasad, uspio ugurati kao – dopisni!
Čitajući njegov životopis u najnovijoj publicističkoj brošuri, nije nam jasno po kojim kriterijima ovaj lik ima tolike zasluge u hrvatskoj državi? Čak je jedno vrijeme obavljao dužnost i diplomata u Parizu, dok mu je, kako se priča, u tamošnjem uredu iznad glave visjela fotografija – Josipa Broza Tita!?
Pa, što je to s čime se može pohvaliti, što je bio i što je radio, tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata? U njegovu životopisu o tome ni riječi, iako je bio dovoljno star (r. 1948.) da se barem, kao pok. Denis Kuljiš, dva dana barem pojavio, kad je trebalo, u nekoj vojarni, ili da je odlazio u inozemstvo poput Stjepana Mesića, po financijska sredstva, koja su bila prijeko potrebna hrvatskim braniteljima za oružje i drugo. (Mesić je „pokupio“ čekove, ali ih nakon toga više nitko nije vidio!).
Goldstein je, kako se hvali, od 1980. zaposlen na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je napredovao do zvanja redovnog profesora u trajnom zvanju (2007). Do 1990. bio je na nekoliko studijska putovanja u inozemstvu (partija je sve plaćala), objavio je dvadesetak knjiga i dvjestotinjak znanstvenih i stručnih radova, poglavito o srednjem vijeku i Bizantskom carstvu.
Napisao je, kako ističe, „dosad najopsežniju monografiju o logoru Jasenovac“, ali je izostavio da je baš za ovo publicističko djelo dobio više negativnih kritika nego što knjiga ima stranica, što se može protumačiti da ovaj plodni autor piše na način da ga malo tko može i razumjeti, osim Srba koji uistinu vole to što ovaj objavljuje.
Dakle, što se tiče stvaranja hrvatske države, u svojoj biografiji, nema ni toliko da bi stalo u „fusnotu“, pa je i po tome jedinstven i zanimljiv (koliko ga i unatoč ovome „poštuju i cijene“).
Za te koji su izbjegli angažiranje u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, branitelji i stradalnici obično kažu da su – ratni dezerteri!
A kako ovaj lik nije jedinstven po tome što je izbjegao (?) najkrvavije i najslavnije dane i godine hrvatske države, pretpostavljamo da su ga gurali i guraju slični, tako je uz ostalo osim što je bio veleposlanik, obavljao i neke druge važne funkcije, kako na svom fakultetu, tako i kao bivši član Vijeća HRT-a ili Vijeća za suočavanje s prošlošću.
O.k. Sve je to u redu, ali gdje su mu zasluge u Domovinskom ratu, ili pak u stvaranju hrvatske države.
O tome šuti i to preskače kao riba ispod savskog mosta!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
