By Slušajući izjave predsjednika Vlade Andreja Plenkovića o „povijesnim uspjesima“ ostvarenima tijekom 2025. godine, građanin Hrvatske ne može se ne zapitati o kojoj se to državi govori. Jer Hrvatska koju Plenković opisuje jednostavno ne postoji u stvarnom životu. Ogromna većina građana te navodne uspjehe ne vidi, ne osjeća, i što je najvažnije, ne živi. Živi se upravo suprotno.
Premijer se rado poziva na rast BDP-a, hvaleći se stopama koje su daleko iznad prosjeka EU, pa se stječe dojam da je Hrvatska ekonomski div okružen „patuljcima“ poput Njemačke, Francuske ili Italije. No ono što Plenković sustavno prešućuje jest struktura tog rasta. Prema podacima Eurostata, hrvatski BDP u najvećoj se mjeri oslanja na osobnu potrošnju i usluge, ponajviše turizam, dok je udio industrijske proizvodnje i dodane vrijednosti među najnižima u Europskoj uniji. Takav rast nije znak snage, to je ozbiljan i opasan znak ranjivosti.
Država koja ne proizvodi, koja ovisi o uvozu hrane, energije i kapitala, nije stabilna država. To je država bez otpornosti, bez dugoročne perspektive i bez stvarne suverenosti. Rast temeljen na potrošnji, uz istodobnu eksploziju cijena, zapravo je alarm a ne razlog za slavlje. Posebno je mučno slušati gotovo ritualno spominjanje umirovljenika, invalida i osoba sa teškoćama u razvoju prije svake sjednice Vlade. Po Plenkovićevim riječima, toj je populaciji učinjeno „više nego ikada“. No iza PR floskula krije se surova stvarnost. Nominalna povećanja mirovina, kozmetičke korekcije formula, parcijalna prava i selektivne povlastice prezentiraju se kao epohalni iskoraci, dok realna kupovna moć, što također potvrđuju podaci Eurostata, konstantno pada.
U Hrvatskoj danas imamo cijene hrane i usluga koje su u mnogim kategorijama dosegle ili premašile prosjek EU, dok su mirovine pri samom dnu. U usporedbi s razvijenijim članicama EU, prosječne mirovine su i do osam puta niže nego u državama poput Luksemburga, Danske ili Islanda. To nije percepcija, to je statistička činjenica. Uzalud su nominalno „udvostručene“ mirovine kroz 10 godina ako umirovljenici danas mogu kupiti manje nego 2016. godine. Uzalud je inkluzivni dodatak ako ga korisnici dočekuju nakon godina čekanja, ili ga uopće ne dočekaju. Uzalud je pravo na osobnog asistenta ako sustav ne funkcionira, a administracija guši ono malo prava što formalno postoji. To nisu uspjesi, to su Potemkinova sela.
Sve veće nezadovoljstvo zaposlenih zbog niskih plaća, umirovljenika zbog bijednih mirovina te osoba s invaliditetom zbog nefunkcionalnog sustava nije posljedica „nerazumijevanja reformi“, kako to Vlada voli tvrditi već posljedica brutalnog sudara PR narativa sa realnošću svakodnevnog života, obilježenog inflacijom, skupim energentima i rastućim komunalnim troškovima. Ako smo po visini mirovina čvrsto prikovani za dno Europske unije, a jesmo, tada Plenković i ministar Piletić nemaju nikakav legitiman razlog hvaliti se „poboljšanim statusom umirovljenika“. To nije samo politički cinizam, to je svjesno obmanjivanje javnosti.
Visoke plaće političkih dužnosnika rezultat su političke odluke, jednako tako, sramotno niske radničke mirovine također su politička odluka. Novca u proračunu ima, ali očito ne za one koji su ga stvarali desetljećima. Umirovljenici nisu siromašni zato što država ne može, nego zato što ne želi pravedno vratiti ono što im pripada.
Hrvatskoj ne trebaju Potemkinova sela i statističke akrobacije, nego poštena ekonomija, snažna proizvodnja i mirovine od kojih se može dostojanstveno živjeti. Vrijeme je da se prestane s obmanama i da se umirovljenicima vrati dostojanstvo koje im je oduzeto političkim odlukama.
U Zagrebu, 28.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
