U neposrednoj blizini bivšeg prvog ustaškog logora Danica u Koprivnici, koji je osnovan 15. travnja 1941., lani je otvoren prigodni muzej, u kojem je prikazan rad i život u ovom kontraverznom logoru, a otvoren je uz pomoć predstavnika ustanove Spomen područja Jasenovac.
Kao prvo, vrata ovog muzeja uglavnom su zatvorena, pa se posjetitelji ukoliko žele razgledati fotografije, dokumente i drugo iz tog razdoblja trebaju najaviti, kustosu ili u Muzej grada.
Od priloga tamo se mogu vidjeti fotografije, dokumenti i crteži Zlatka Price o životu u logoru. Jedna od izloženih fotografija poglavito privlači pažnju. Riječ je o fotografiji koja je snimljena u ovom logoru, a na kojoj se vide žene s djecom, vesele i radosne, kao da su u „dječjem vrtiću“, pa se neki posjetitelji, kojih inače nema puno, počinju pitati – kakav je to bio (tako strašan) logor?
Također je zanimljivo i vrijedno svake pohvale da je kustos Muzeja grada Koprivnice Dražen Ernečić uvećao dokument na kojem se lijepo vidi da su tijekom čitavog rada logora tamo ubijene tri osobe, student koji je navodno ubijen iz pištolja i dva željezničara, a za koje se nažalost ni do današnjeg dana ne zna gdje su pokopani, i tome slično, tako da se i ovaj podatak treba uzeti s rezervom.
Dakle, u vrijeme kad su sve „strelice“ uperene prema najvećem ustaškom logoru Jasenovac, o prvom ustaškom logoru Danica (travanj 1941.- rujan 1942.) u Koprivnici se desetljećima pišu i šire obmane i laži, koje nažalost malo tko demantira.
Agilni voditelj ovog muzeja dosad je u lokalnim medijima uz ostalo objavio i ovo:
- Zanimljivo je da je u vrijeme suđenja Andriji Artukoviću u Zagrebu (1986.) objavljeno u medijima da je u ustaškom logoru Danica u Koprivnici ubijeno 30.000 žrtava, prije svih Srba. Neka dokumentacija navodila je i 20.000 ubijenih, zatim 800, a potom i 200-300, po izjavi logorskog činovnika (1941.-1942.) Martina Kokora. Međutim, danas je pak brojka ubijenih spala na 3 (tri), kako je to utvrdio i dr. Zdravko Dizdar, koji se tim logorom bavio gotovo punih 40 godina. On u svojim knjigama navodi da jedino za te tri žrtve postoji određena dokumentacija te dodaje da je možebitno ubijeno još desetak osoba, ali na temelju usmenih iskaza preživjelih logoraša.
Inače, kroz logor je navodno prošlo oko 5600 zatočenika, ali ni taj broj, koji se godinama spominje nije točan, jer dr. Dizdar je prikupio podatke za tek njih oko 4300!
Mjesto ovog logora također je dobrim dijelom – laž. Naime, već je u više navrata objelodanjeno da se Spomen područje Danica (svečano otvoreno 1981., u čast 40.obljetnice ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije), ne nalazi (sic!) na mjestu gdje je logor stvarno bio, već na nekom drugom, susjednom, „izmišljenom“ dijelu. Logor se nalazio (da ti pamet stane!) tamo gdje je danas veliki Podravkin parking za kamione, što je utvrdio i kustos Ernečić!
A Pavle Gaži, koji je bio i inicijator osnivanja logora, svojedobno je, kao istaknuti partijski radnik, dao asfaltirati pravo mjesto logora, da se ne bi kopalo, odnosno kako neki kažu da se ne bi pronašle kosti koje su tamo zatrpane nakon (!) 1945. godine, a navodno ih ima na tisuće.
U krugu ovog bivšeg ustaškog logora nalazila se i tzv. osmatračnica, koja je još uvijek tamo. Međutim, ranijih godina, da ne povjeruješ, ona je pretvorena u „stambeni prostor“ u kojem su sa obiteljima stanovali jedan od kustosa Muzeja grada (dr. arheologije Zorko Marković), a potom i – skladištar sa svojom obitelji.
Nu, sve to ne smeta neke, pretežno pojedince iz lokalnih SDP-a i udruga bivših partizana da povremeno dolaze na ovo mjesto i polažu vijence i pale svijeće „za sve poginule u ovom logoru“, dakle manje-više za – nikoga!
Ovo mjesto nikada nije posjetio ni „najveći borac za srpska prava“, čuveni i znameniti dr. Milorad Pupovac, ni Ognjen Kraus, Teršelič, Pusić, Stazić, Mesić, Josipović, Goldstein, ali ni drugi visoki politički i ini dužnosnici zaduženi za „prebrojavanje“ i lažiranje mrtvih u II. svjetskom ratu.
Čudno, jer je riječ o prvom ustaškom logoru u vrijeme NDH, a koji je navodno ponovno otvoren i 1945., ali dokumentacija o tome još je uvijek nedostupna, ili bolje rečeno- nitko je i ne traži.
Lokalni mediji su zabilježili i riječi prof. dr. Željka Krušelja, koji je uz akademika Feletara također relativno dosta pisao o ovom logoru.
- Bila je to ulaznica za smrt. Čak 85 posto ljudi koji su ušli u ustaški logor Danica nije ostalo živo, isticao je Krušelj, koji je bio i autor predgovora Dizdarovih knjiga o logoru Danica.
Početkom devedesetih godina iz središnjeg trga Koprivnice u Spomen područje Danica odvezen je veliki spomenik NOB-u, (partizana s puškom), pa su tako već godinama na istom mjestu obilježja „partizana i ustaša“!
Gdje još toga ima?
Ovaj memorijalni kompleks sve do 1992. „krasila“ je i željeznička lokomotiva koja je navodno prevozila nesretne logoraše od željezničke postaje Koprivnica do Danice. Nu, onda se netko sjetio (još se uvijek pouzdano ne zna tko!) da bi najbolje bilo da se ta lokomotiva, zvana Katica, „prebaci“ u Zagreb, na Glavni kolodvor, pa da ju svi vide i da joj se svi dive.
Još je uvijek tamo.
Ali, nema tome dugo na adresu Muzeja Grada Koprivnice stigao je zanimljiv dopis Ministarstva kulture RH da je riječ o „parnjači“ koja nema veze (?) s prijevozom zatvorenika u prvi ustaški logor! (sic!) Riječ je o lokomotivi koja je tek po zatvaranja logora dopremljena u Koprivnicu nakon remonta u Vinkovcima te je navodno korištena na željezničkoj liniji Koprivnica – Botovo!
Dakle, svih ovih godina, od otvorenja Spomen područja Danica (početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća) lagali su da je to ta lokomotiva te da se ustaški logor nalazio na mjestu gdje se nije nalazio.
A prigodom svečanog otvorenja Danice, za što je, kako rekosmo, najviše zaslužan navodni bivši udbaš Pavle Gaži, već se onda govorilo da to nije ta lokomotiva.
Gaži je tada na svečanost (1981.) pozvao čovjeka koji je navodno vozio tu lokomotivu. Kad je vlakovođa stigao i to službenim mercedesom bio je burno pozdravljen od velike mase bivših partizana, ali i drugih građana Koprivnice. Čovjek je pogledao lokomotivu i odmah rekao: „Ne, to nije lokomotiva koja je vozila logoraše!“ Nakon toga Gaži mu više nije dozvolio da se vrati kući službenim vozilom, već je čovjek morao ići – „pješice“.
Tek sada je i oficijelno utvrđeno da je imao pravo.
Inače, oko te lokomotive na zagrebačkom Glavnom kolodvoru godinama su mahom učenicima i studentima pričali priče o prvom ustaškom logoru Danica, a nazočni su mogli razgledati i lokomotivu koja tobože jeste, odnosno nikada nije prevozila logoraše.
O „Katici“, lažnoj lokomotivi iz NDH-a, prof. Franjo Horvatić u knjizi „Spomenici NOB-a općine Koprivnica“ (1986.) uz ostalo je zapisao (str. 39.):
- „To je parna lokomotiva (iz 19. stoljeća) kojom su ustaše 1941. i 1942. (za trajanja logora) sa željezničke stanice u Koprivnici dovozili u zapečaćenim vagonima buduće logoraše u krug logora „Danica“. Ova je lokomotiva odvozila iz logora transportne logoraše do željezničke stanice u Koprivnici odakle su (s natpisom „trulo voće“) dalje transportirani na gubilište u Jadnovo (Lika) i druge logore u NDH. Neposredno nakon prvog oslobođenja Koprivnice (7.11.1943. do 9. 2. 1944.), lokomotivu su u bombardiranju oštetili ustaški avioni. Ustaše su tada bombardirale i objekte bivšeg logora „Danica“, nastojeći uništiti dokaze o svojim nedjelima. Na sreću lokomotiva je sačuvana, 1981. godine detaljno obnovljena i postavljena u prostor Spomen parka na „Danici“, kao nijemi svjedok ustaške strahovlade i terora“ – istaknuo je tadašnji „stručnjak“ za NOB-e.
Sve laži do laži, ili kako bi rekao maršal Tito: Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment