By Proći će dvije I pol godine od zadnjih parlamentarnih izbora kada je moj HDZ pomeo konkurenciju I zasjeo na čelo Vlade i države u širem smislu. Svakom i malo upućenom u politiku kristalno je jasno da se u Hrvatskoj državi imenovanja na visoke dužnosti kao i vertikalna popunjavanja svih mogućih mjesta koja se financiraju iz proračuna, odvija na jedini mogući način a to se u komunizmu zvalo kadroviranje. Taj izraz se usjekao u pamćenje mnogih članova Hrvatske demokratske zajednice onih starijih a dakako i njihovih potomaka. U ovu konstataciju gotovo nitko ne sumnja, možda je neće javno izreći kao npr. premijer Plenković, ali je itekako priznaju i odobravaju. Zaboga , pa nismo se borili da nam ta nikakva oporba uzme ono najdraže a to je zbrinjavanje čitavih obitelji, prijatelja i svekolike rodbine.
Kako je ovo moguće kad HDZ ima 62 glasa u Hrvatskom Saboru !? Pa lijepo, moja stranka ima koalicijske partnere tj. prijatelje svih kako bi narod rekao fela. Da započnem s manjincima koji servilno služe vođi s jednim jedinim motivom, visoka saborska plaća i raznorazne sitne privilegije. U doba krize, a kriza je u Hrvatskoj pojam koji se razvlači decenijama, nitko pametan ne bi dignuo ruku u Saboru protiv njegovih visokoumnih i strateških odluka. Uz malu napomenu da se po istom ključu to odvija između njega i šefice Europske pučke stranke. Znači, klimanje glavom u znak odobrenja tj. poslušnosti. Što to znači ? Pa ovakav sitno interesni oblik suradnje gura Hrvate na dno europske ljestvice u svim segmentima društva jer je odnos većinske stranke s HDZ-om na čelu i 15-orice trgovački „posao“ (engl deal), vidljiv i prisutan posvuda u društvu. Pitam se da li ti likovi osjećaju prezir naroda i kako se osjećaju kada se nađu s ljudima koji ih smatraju prišipetljama bez svojega ja ili jedinke koju je narod na njegovu nesreću nažalost birao.
Onih preostalih sedam zastupnika, nekih članova suprotne političke opcije, bi se moglo usporediti s manjinama na istovjetan način s razlikom da je njihovo providno glumatanje pred kamerama poprimilo razmjere kojima se građani hrvatske obraćaju u svom domu s riječju „gađenje“. Dapače, neki se od tih zastupnika nisu javili za riječ punih godinu dana što je za žaljenje.
Dakle, petnaest žigosanih zastupnika tiho i samozatajno šute a mandat i plaća su zagarantirani, stanovništvo s naznakom na umirovljenike jedva spajaju kraj s krajem i Hrvatska postaje društvo koju sociolozi nazivaju bolesno društvo. Premijera Plenkovića to dakako ne brine jer je on u mislima u Bruxelles-u gdje ga očekuju ljudi koji svojim biografijama rani staž u realnom sektoru broje u danima. U što se pretvara Europa i je li politička tzv. elita sposobna prevladati krizu vidjet ćemo, ali na osnovi njihovih dostupnih biografija, jako sumnjam.
Ovaj mali pregled političke scene u Hrvatskoj državi je podsjetnik i upozorenje građanstvu, da izuzetno paze u budućnosti koga biraju s napomenom da se poruka tiče imena i prezimena sadašnjih zastupnika (dakako i oporbe) koji svojim stavom, ponašanjem i djelovanjem, vrijeđaju ustanovu koja se zove Hrvatski Sabor. Zastupnici u Saboru moraju biti ljudi koji su se u životu potvrdili kao stručnjaci, priznati i zaslužni u svim segmentima zajednice, dugogodišnjim profesionalnim političarima treba reći ne. I djelomičnim ispunjenjem ovog zadnjeg kriterija se možemo nadati boljim vremenima.
Anđelko Jeličić
