By Umirovljeni hrvatski generali Ivan Tolj, Ivan Kapular, Andrija Hebrang, Žarko Tole i Ivica Primorac, koji su inače napustili Hrvatski generalski zbor (HGZ), i ne žele s tom udrugom imati posla, opet su uzburkali javnost.
Objavili su „otvoreno pismo“ bezrezervne podrške hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a poglavito Dejanu Lovrenu, kojeg su napali neki notorni novinari, jer im očito ne odgovara njegovo domoljublje, ili bolje rečeno uspjesi hrvatskih športaša.
Ovo „pismo“, jednim dijelom, zasmetalo je i člankopisca jednih dnevnih novina i nakladnika, jer su se u svom reagiranju generali dotaknuli i pozdrava „Za dom spremni“, pa ih „uči“ da je to bio pozdrav u NDH-a, a ne nikako u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, a ako je i bio, onda su ga (valjda!) uzvikivali „fašisti“…
Tim povodom, objavio je i neki „dokument“ iz vremena NDH, gdje se lijepo vidi da na kraju na njemu piše- „Za dom spremni“. Uz to naglašava da je riječ o „dokumentu“ o odvođenju logoraša iz koprivničkog logora „Danica“ u Jasenovac iz prosinca 1941.
Dakle, koliko još puta trebamo i moramo istaknuti da 99 posto onih koji su izravno sudjelovali u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, od 1990.-1996., nema baš nikakve veze s NDH, tim prije jer se velika većina od njih rodila tek nakon 1945. godine!
Mi smo se u Domovinskom ratu branili kako smo se branili, čak jednim dijelom i bez adekvatnog oružja, agresori su nas javno nazivali „ustašama“ itd. i tako redom, pa u to vrijeme, ponosa i slave, kad su razna piskarala kao i razni politikanti govorili „samo idite u rat, vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima“ nitko, ali baš nitko (čak ni pupovci i stanimirovići) nisu imali „ništa“ protiv dragovoljaca HOS-a, koji su taj pozdrav uistinu koristili i sastavni je dio njihova legitimnoga znaka. Tek kad je okončan rat, kad smo pobijedili, polako se počelo marginalizirati hrvatske branitelje, što je najviše došlo do izražaja nakon prerane smrti utemeljitelja hrvatske države dr. Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška. Tada se prestalo govoriti i pisati o izdajicama i dezerterima, pa i o junacima, koji su postojali u svakom ratu, osim (očito) u onom u kojem smo mi sudjelovali.
Vođeni tom „logikom“ na scenu, pored predstavnika tzv. “civilnog društva“ i Srba ala pupovci preko noći dolazi do „zamijene teza“- izdajice, dezerteri i politikanti sebe uzdižu i nazivaju „junacima“, a hrvatske branitelje, poglavito dragovoljce „fašistima“ i sličnim imenima, jer da neki od njih i dalje na svojim odorama iz rata nose oznake „Za dom spremni“. Badava se priča i piše da onaj ZDS iz II. svjetskog rata nema baš nikakve veze s onim iz Domovinskog rata, kao što ni „ustaše“ iz Domovinskog rata nemaju nikakve veze s ustašama iz NDH-a. Pojedinci koji nisu sudjelovali u obrani hrvatske Domovine, ili su se priključili kad je već sve bilo „gotovo“ sve to izmišljaju, pa umjesto da mi te i takve pitamo: gdje ti je bio tata nakon 1945.-te,je li i on možda slao nevine Hrvate na robije s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, ili gdje si ti bio i što si radio tijekom Domovinskoga rata, oni neprestano i uporno pitaju nas: gdje smo mi bili, zašto slušamo i volimo Thompsona, i zašto smo se borili protiv agresora, kad se „sve to moglo riješiti i bez ispaljenog metka“?
A što se tiče prvog ustaškog logora „Danica“ u Koprivnici i knjiga koje su zasad o njemu napisane, sve se može podvesti pod ove riječi – laži i poluistine!
Naime, kad je zahvaljujući bivšem Udbašu Pavlu Gažiju, 1981, otkriveno Spomen područje „Danica“ neka piskarala, pa čak i neki „akademik“ neprestano su pisali da je u ovom logoru smrtno stradalo prvo 30 tisuća ljudi, a zatim su taj broj počeli smanjivati, jer nisu imali nikakvih dokaza, da bi se danas došlo do podatka da je u ovom logoru ubijeno tek tri (3) logoraša, ali (čujte sad ovo!) nitko još nema pojima ni gdje su sahranjeni, na koji su način ubijeni, ni kako se prezivaju, imaju li rodbine i tome slično!!!
Pored toga, jedan koprivnički kustos-povjesničar već je i nekoliko puta napisao i javno govorio da „logor nije bio na tom mjestu“, gdje se pojedinci svake godine idu „klanjati“ stradalim nevinim žrtvama, ali i to se marginalizira i prešućuje, kao i činjenica da na ovo mjesto gdje je, (možeš misliti!), „ubijeno na tisuće Srba, Roma i Židova“ nikada nije došao ni jedan pupovac, a još manje netko iz ove ili one politički vladajuće strukture.
E, sad u cijeloj toj priči najzanimljivije je to da kad se netko javi poput ove nekolicine časnih hrvatskih generala i počne govoriti o domoljublju, odmah se tome suprotstave nekakva piskarala i jadni politikanti i traže „repliku“, da „objasne“ po tisuću i prvi puta što oni misle o nečemu u čemu nisu ni sudjelovali, odnosno čak uče i pojedine ugledne hrvatske vojskovođe iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (sic!) što je bilo prije – kokoš ili jaje?
Namjerno okrećući ploču na svoj mlin, oni zapravo žele „zaštititi“ sebe i svoje ili bolje rečeno opravdati (ne)znanje ili još bolje svoje „dezerterstvo“.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
