By Evo nas u 2025. koja je obilježena mnogim sukobima na svim dijelovima svijeta, ali ni Hrvatska, kao nacionalni korpus nije ostala pošteđena unutarnjih sukoba. Nedugo nakon Domovinskog rata kao da su neke sjenke prošlosti izmiljele iz skloništa ohrabrene procjenom neučinkovitosti sustava obrane nacionalnog identiteta ove države. Sve je počelo sa uvođenjem manjina u vlast, u čemu dominira Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), koja ima zagarantirano svoje mjesto u Hrvatskom Saboru. Njihova je uloga zanimljiva je uvijek, u težnji za vlasti, koristili trenutak i potrebu stranke na vlasti da sa njima formira vladu. Ovdje odmah treba istaknuti Venecijansku konvenciju, kao i brojne sugestije Europske unije koje hrvatska vlast izbjegava provesti, a predstavljaju rješenje za brojne probleme koji su opteretili hrvatski puk. Primjerice, raščistimo pitanje, da li je mjesto manjinama u Hrvatskom Saboru? Neke države (Belgija, Slovenija, Rumunjska, Italija) imaju za svoje staro autohtono stanovništvo 1-2 mjesta u parlamentu, ali Hrvatska ima čak 8 rezerviranih mjesta za nacionalne manjine u Saboru: 3 za Srbe, jedno za Talijane, te još mjesta za druge manjine (npr. Česi/Slovaci). Također, postoje tri mjesta za dijasporu. Mislim da je takav stan Hrvatske pogrešan. Načelno, pitanje manjina treba rješavati sustavno, jasnim i učinkovitim pod-sustavom za manjine kojim bi se osiguralo održavanje njihove kulturne tradicije u sklopu Hrvatske. Stoga, pitanje manjina ne bi smjelo biti sastavnica rješavanja makro-nacionalnih problema u Hrvatskom Saboru. Dakle, nema opravdanog razloga za osam mjesta u Saboru, ali ako ćemo trgovati, onda ne više do 2 mjesta, po uzoru na nekoliko država koje imaju manjine u parlamentu.
A što o tome kaže Europska unija?
Analizirajući dokumente EU vezano za participiranje manjina u parlamentima država članica EU zaključio sam da ne postoji dokument ili pak zakon EU koji bi izričito sugerirao zabranu uvođenja rezerviranih mjesta za manjine. EU preporučuje da se takve mogućnosti razmotre unutar demokratskog i pravnog okvira svake države članice. Dakle, daje se diskrecijsko pravo državama članicama da odluče o pravilnoj balansiranosti demokratskog sustava i načina predstavljanja manjina, kako EU navodi u svojim dokumentima, pazeći da to ne naruši legitimnost parlamentarne funkcije. Ovdje se ističe zahtjev na zaštitu legitimnost parlamentarne funkcije, pa se pitajmo da li je ta legitimnost narušena činjenicom da 3 člana Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) i još njih 5 nalaze svoje mjesto u vlasti. Dakle, pitajmo se, zar legitimnost parlamentarne funkcije nije grubo i nezakonito narušena činjenicom da ta stranka koju predstavlja Pupovac, ali i drugi njemu pridruženi, ne poštuje ovu Hrvatsku? Zar nije legitimnost parlamentarne funkcije narušena kada za ključne hrvatske datume koje slavimo, a koji obilježavaju sveti Domovinski rat ti članovi Hrvatskog Sabora organiziraju protu-proslave tuge što su izgubili rat mašući srpskom zastavom. Zar nije legitimnost parlamentarne funkcije narušena kada politički srpski čelnik Pupovac izjavljuje da je Beograd njih glavni grad? Ima toga još, ali nesporno je da je legitimnost parlamentarne funkcije u Hrvatskoj grubo narušena, a državna vlast zatvara oči kao da je sve u najboljem redu. U nastavku tog navedenog postavljam pitanje, ako se Hrvatska temelji na Domovinskom ratu, za koji se svi zaklinjemo, zar onda nije mjesto braniteljima u Hrvatskom Saboru? Svakako da jest, ali nas branitelja nema i blizu vlasti. Zašto? E to ostaje otvoreno pitanje….
Kada smo već kod Hrvatskog Sabora i njegovog oblikovanja, idemo dalje, pa se pitajmo, da li je mjesto penzionerima u Hrvatskom Saboru? Vrlo slično kao i manjine, umirovljenici nemaju što tražiti u Hrvatskom Saboru! Pitanje života vrijednog čovjeka koji je svoj radni vijek ostavio iza sebe i utkao ga u ovu društvenu zajednicu, bez obzira koju, pitanje pristojnog života umirovljenika mora biti riješeno kroz nacionalni podsustav. Kako? Dinamika mirovina mora biti u skladu sa dinamikom temeljnih činitelja života u kojem nitko ne bi trebao kopati po kantama da preživi. To također sadrži u sebi zahtjev socijalne države, za koju politika voli kazati da je Hrvatska socijalna država, a u biti nije. Da li je problem da Hrvatska bude socijalna država? Jest, problem je samo ako nema političke volje niti razumijevanja za umirovljenike i one na rubu siromaštva, ali u stvarnosti niti je problem, a niti je državi neprihvatljiv umirovljenički financijski teret. O tome sam već pisao u prethodnim člancima pa ću samo kratko ponoviti. Dakle, sve socijalne države status umirovljenika temelje na „košarici“ koja predstavlja minimum potreba za uljuđeni život bez kopanja po kantama. Ako netko ima primanja, mirovinu, koja su manja od „košarice“ država je obavezna nadoknaditi tu razliku, jasno uz uvjet da taj nema vikendice, štednju, stanove u najmu i slično. Kada se izračuna, to ne bi bitno opteretilo hrvatski budžet. Evo, malo službene analitike, kako bi ovaj problem bio jasan. Što znači i kolika je granica siromaštva? Prema metodologiji EU-SILC (Statistika o dohotku i životnim uvjetima), prag rizika od siromaštva postavljen je na 60% medijana raspoloživog ekvivalentnog dohotka kućanstva, uz uzimanje u obzir veličine i sastava kućanstva. Prema tom kriteriju 2024. u Hrvatskoj je bilo 20,3% stanovništva na granici siromaštva. Dakle, problem opterećenja državnog budžeta nadoknadom na košaricu, nakon analize tih 20,3%, zbog nama uvriježenog održavanja „mrtvog kapitala“ bio bi brojčano znatno niža pa bi taj problem bilo lako riješiti, a mi bi konačno imali Hrvatsku kao socijalnu državu.
Neću spominjati obrazovanje i visoko obrazovanje za koje također volimo kazati da je besplatno, a nije. I o tome sam pisao pa ću samo kratko. Kako se to odvija u Hrvatskoj? Prema izvješću OECD „Education at a Glance 2023“, u kojem je Hrvatska navedena, godišnji trošak po studentu na tercijarnoj razini obrazovanja (uključujući nastavu, infrastrukturu i istraživanje) iznosio je oko 9.865 USD. Istodobno, prosjek za završetak preddiplomskog + diplomskog traje oko 7,5 godina umjesto 5 godina. Dakle, na postojećem hrvatskom sustavu visokog obrazovanja po studentu godišnje gubimo 50%. Uzmemo li broj studenata, nije teško izračunati o kolikom se iznosu radi, a koji naprosto Hrvatskoj curi radi korištenja naslijeđenog jugo-visokoškolskog sustava. Ali nije to sve. Da bi bilo jasno da u Hrvatskoj nema besplatnog visokog školovanja pobrinula se službena statistika. Prema podacima hrvatskog prosjeka za 2022., student koji studira izvan roditeljskog doma minimalno mjesečno treba 440 eura, dok student koji živi kod roditelja mjesečno treba oko 268-299 eura. Svakako, ovo je minimum minimuma koji ne uključuje izlaske sa prijateljima ili curom vikendom, niti slično. Kako se može zaključiti, i tu svi gube, kako država, tako i student i roditelji, a sve jer smo naslijedili stari jugo-sistem i način razmišljanja.
Da li to tako mora biti i kako je u drugim pametnijim državama?
Da ne gubim sad vrijeme za ono što je ključno za ovaj članak, spomenuti ću samo loan system visokog školovanja koji koriste razvijene države EU, a kojega smo u jednom Tempusu još 2010., mi kao delegacija 7 hrvatskih sveučilišta, vidjeli kako funkcionira. O tome sam pisao pa pogledajte u jednom od mojih ranijih tekstova, ali radi se o sistemu koji za studenta predstavlja istinsko besplatno visoko obrazovanje, ali ga obvezuje da nakon završetka studija (dakle 5 godina a ne 7,5) državi to vrati. Na taj način, nakon završetka studija student ostaje u svojoj državi, dok naši odlaze u inozemstvo.
E sad, dolazimo polako na osnovni razlog ovog teksta, a početak je zadovoljstvo građana životom u Hrvatskoj.
Prema najnovijim dostupnim podacima iz 2022. godine, Hrvatska se nalazi ispod prosjeka Europske unije po zadovoljstvu građana životom u državi. U istraživanju Eurostata, prosječna ocjena zadovoljstva života građana Hrvatske iznosila je 6,8 na skali od 1 do 10, dok je prosjek EU bio 7,1. U tome je najzadovoljnija Austrija (7,9), najmanje zadovoljna je Bugarska (5,6), dok je Poljska sa visokih 7,7 odmah blizu Austrije.
Šta to znači za Hrvatsku?
Nije teško logički zaključiti da biti ispod prosjeka zadovoljstva znači biti u nezadovoljstvu. Iz toga proizlazi da je u Hrvatskoj prevladava nezadovoljstvo. Ali pogledajmo strukturu tog nezadovoljstva, kao i u kojem se okruženju ono dešava. Hrvatska je priznato prelijepa država bogata resursima, od mora sa obalom trećom po veličini na Mediteranu, brojnim rijekama i pitkom vodom koju nemilice trošimo za pranje auta na ulici i dvorištu, a sve jeftino, pa do mediteranske klime koja nam je pravi Božji dar. Pogledajmo ulični standard u Hrvatskoj pa ćemo vidjeti skupe aute i pune kafiće sa gostima, rekli bi ono „od 7 do 77 godina“. Produktivnost nam je na najnižem nivou u Europskoj uniji, ali lijepo se živi, dakle malo radimo a lijepo živimo. Zbog svega toga stranci nerijetko kupuju stanove i kuće u Hrvatskoj, jer je u Hrvatskoj svakodnevni život zaista lijep.
Ali šta onda fali da budemo zadovoljni?
Usprkos svemu ipak smo nezadovoljni pa nas eto do one strukture nezadovoljstva i temeljnog razloga odlaska mladih iz Hrvatske, a što nedvojbeno dokazuje naš demograf prof. Tado Jurić. Odgovor je jednostavan, fali nam država po mjeri želja i vrijednosti Hrvata, vrijednosti radi kojih je hrvatski narod nesebično ginuo u Domovinskom ratu. Dakle, nezadovoljni smo sa državom, odnosno politikom koja se vodi u Hrvatskoj. Shvaćanje i prihvaćanje ove hrvatske države, kao u potpunosti svoje države, na niskom je nivou. Rekli bi „od stoljeća 7-mog“ nismo imali hrvatsku državu i ovo je sad konačno naša Hrvatska, država izborena u krvavom ratu, a ne u nikakvim pregovorima niti mega-političkim kompromisima. Olujom smo je zaokružili, istina, u AVNOJ-evskim granicama gdje smo se odrekli brojnih povijesnih dijelova Hrvatske, ali bilo kako bilo, tu smo gdje jesmo. Stoga se pitamo jesmo li „svoj na svome“? Sudeći po reakciji naroda i njegovom nezadovoljstvu ipak nismo. Gunđamo, a što je najgore sukobljavamo se jer su svi nezadovoljni. Ali što je razlog svemu tome? Put do pravog odgovora počinje pitanjem, čija je ovo država? Dakle, tko živi u ovoj državi? Budimo iskreni, u Hrvatskoj živi čitavi kaos ljudskog svega i svačega. Ako pođemo nekako hijerarhijski, od najvećih međuljudskih ekstrema pa naniže, u Hrvatskoj žive dragovoljci i branitelji koji su bili spremni položiti život za svoju Hrvatsku. Uz njih žive oni koji su se u strahu od odmazde do kraja rata sakrivali i nisu izlazili iz stanova, ali bili su i ostali jako ljuti što je srušena njihova Jugoslavija. Između ove dvije ključne grupe građana, od kojih je ova prva znatno brojnija, žive mnoge ideološke i mentalne grupacije, kao primjerice oni koji kažu „dosta nam je ustaša i partizana i zaboravimo sve to“ pa do onih koje jednom riječju zovemo udbašima, a upravo u toj zadnjoj grupaciji leži važan problem i klica sukoba cijelog hrvatskog društva. Kunemo se kako se Hrvatska temelji na Domovinskom ratu, ali istina je posve drugačija. Kao što znamo, Tudžman je cijeli proces osamostaljenja Hrvatske započeo na krilima pada Berlinskog zida 1989. i upravo sa udbašima formalizirao državu, a onda su je branitelji izborili u krvavom Domovinskom ratu. U tih nekoliko godina, od 1990. pa do završetka rata, dogodile su se stvari koje se nisu smjele dogoditi i tu ostaje povijesna krivica na Tudžmanu. Nažalost, živio je kratko iza rata pa nije shvatio, jer da je živio još barem 10 godina shvatio bi i popravio svoju grešku. Dogodilo se ono što se nije smjelo dogoditi, a to je da su udbaši ušli duboko u vlast, skoro preuzeli kormilo Hrvatske, dobrano se implementirali u HDZ, i zaustavili potpuni otklon Hrvatske od Jugoslavije. U sferi nedostatka otklona od Jugoslavije u to su uključili i NDH pa je vide i danas u Hrvatskoj. Pod činjenicom političke moći i preuzimanje visokih pozicija u svim resorima države svoju mržnju prema Hrvatskoj realizirali su kroz sukobe i zlodjela, a zakoni su sve to podržali. Na taj smo način dobili državu sa nakaradnim poimanjem „vladavine prava“, pa je sve po zakonu, a mnogo toga ne valja. Ovdje treba napomenuti da se dogodilo ono najgore, a to je da su hrvatski udbaši koji su zaista sa srcem radili za Hrvatsku, kao i svi domoljubi, ostali izvan vlasti, dok su jugo-udbaši došli na vlast. Svima je ovo poznato, a rezultat je to neprovedene lustracije o kojoj se godinama govorilo, ali sukladno činjenici visokog učešća jugo-udbaša u vlasti u Hrvatskoj, zahtjev naroda i domoljuba da se provede lustracija odbijen je. Nakon toga, o lustraciji se više nije govorilo sve do danas, a narod na to vidno reagira… jedni gunđaju, a drugi koji mogu odlaze iz Hrvatske.
I evo nas danas! Što je to DANAS da je ključno i da ponovno otvara problem lustracije?
Biti ću kratak. Narodu je već dosta ovih unutarnjih sukoba koji se manifestiraju na sve načine, od osude svakoga koji kaže „za dom spremni“ pa do onih koji slobodno pjevaju partizanske pjesme i mašu srpskim zastavama usred Zagreba. Neću sad ulaziti u taj sporni „za dom spremni“ koji smo često govorili u Domovinskom ratu, a nismo ni u snu mislili na nikakvu NDH. Istraživanja su pokazala da je to stari povijesni pozdrav, još od Starog Rima pa do vremena hrvatskih mornara u Kraljevini Jugoslaviji u prvoj polovici 20-tog stoljeća. Mislim da ne treba ulaziti u analize nego sve što treba je mir u Hrvatskoj i rješavanje sa prošlosti, susret sa svim istinama ma kakve one bile, i definitivan stav države da se zna što se može, a što što ne. Prtim jasno i nedvojbeno treba reći da ova država svoju povijest ima od 1989/1990. pa do danas i niti dana ranije. Zbog svega toga narod je sve glasniji, što je dobro, jer kako se kaže „kada narod šuti, nije dobro, jer se nešto loše sprema“. Zato obilježje glasa naroda koji traži da ga hrvatska politika čuje javlja se na mnogo načina, a najglasniji je bio koncert Thompsona na Hipodromu u Zagrebu sa 500 tisuća posjetitelja, a zatim u Sinju i ići će dalje,,, i neka ide. Ma nisu ljudi došli radi Thompsonovog glasa koji je kao Pavarottijev, nego radi svih poruka koje se šalje narodu a narod prihvaća i uzvraća. Thompson čuje glas naroda a narodu to podržava, a sve je upućeno hrvatskoj službenoj politici. Politika konačno mora čuti glas naroda, postaviti se prema tome, i mora dati konačan odgovor tko živi u Hrvatskoj kao svoj na svome! Zašto se čudimo reakciji splitske Torcide koja je urlala „za dom spremni“, što se čulo sve do Rive. Treba li to osuditi? Ma svakako da ne treba! To je samo bio krik poziva koji je trebao iritirati politiku i ovu državu koja još uvijek ne daje odgovor čija je ovo država. To je bio poziv državi i politici u smislu „pokrenite se i dajte da smo mi Hrvati konačno svoji na svome“.
Da budemo jasni, ova Hrvatska svoju povijest piše od 1989/1990. i svima nama je to jasno i nikakvu NDH ne dopuštamo povezivati sa ovom našom Hrvatskom, a od Jugoslavije se konačno moramo mentalno i svakako odvojiti. To odvajanje od Jugoslavije, u smislu građanstva, odnosi se na mrzitelje Hrvatske, a jugonostalgičari koji ne mogu prežaliti njeno NEMA JUGOSLAVIJE VIŠE neka kukaju u svoja četiri zida, ali NE izvan toga. U Hrvatskoj žive Hrvati koji su uz pomoć udbaša-hrvatskih domoljuba pokrenuli formaliziranje Hrvatske a branitelji u Domovinskom ratu izborili Hrvatsku.
I šta sad? Kako doći do mira? Kako riješiti potrebne činitelje da imamo svoju Hrvatsku i da konačno budemo svoj na svome? Kako riješiti prošlost i pisati svoju povijest? Kako završiti Domovinski rat? Kako započeti taj proces?
Godinama istražujem svjetske makronacionalne sustave, makrostrategije koje vode do stabiliziranja države, dobro poznam Poljsku i njen put do ovoga što je danas postigla, i stalno učim, pa mi je jasno da je svaki nacionalni početak označen uklanjanjem zapreka na putu oblikovanja, stabiliziranja države i dolaska do mira i života u svojoj državi. Taj se početak za države EU nastale nakon pada Berlinskog zida 1989. zove LUSTRACIJA.
Što je LUSTRACIJA? Kako je provesti? Koje su zapreke, a koje su pogodnosti?
Moram priznati da sam se iznenadio kako mnogim mojim kolegama to ipak nije posve jasno pa mislim da je vrijedno objasniti. Također, potrebno je objasniti potrebu lustracije, jer u Hrvatska u svemu kasni za drugim državama u tranziciji članicama EU pa tako i u lustraciji. Glas naroda je jasan i sve artikuliraniji pa je i vrijeme odluke za lustracijom sve realnije. Neka suprotna mišljenja, kao, kasno je jer su jugo-udbaši već instalirali svoju djecu na visokim položajima, ipak ne stoji. Zašto? Koliko god to bilo točno, koliko god su se mnogi udbaši povukli u penziju, oni i nadalje zločesto djeluju, a mislim da će njihova djeca, instalirana na visokim položajima, shvatiti da ne mogu živjeti u državi koju barem ne priznaju kao svoju državu. Ne moraju je domoljubno voljeti, ali barem će svoj život i karijeru graditi na ovoj Hrvatskoj kao priznatoj svojoj državi.
Dakle, razmotrimo pitanje lustracije DANAS! To ostavljam za drugi dio ovog članka.
Bog i Hrvati, s nadom da smo svoji na svome.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 16. kolovoza 2025.
