Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Podjeli

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici daDeklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter


Podjeli
Leave a Comment