By Nakon što su nas prije više od tjedan dana korčulanski antifašisti oslobodili mrskih njemačkih nacista, vidimo da su imali zvjezdanu potporu Ivane Kekin, Viktora Ivančića i mog znanca Zorana Pusića. To nije šala ili tek neka minorna pomoć, jer navedeni su prominentni i ugledni „Ustašolozi“ uz znane Klasića, Markovinu, Jakovinu i ostale specijalce „gazihrvatske“ provenijencije.
Osjećam potrebu ovdje izraziti žaljenje svim Hrvatima i vjernicima te svima koji Hrvatsku smatraju svojom Domovinom zbog neprimjerene i mahnite korčulanske manifestacije koja je uznemirila ljude gotovo usred ljeta diljem Lijepe naše. Međutim dužan sam naglasiti da se radi o šačici mladih ljudi koje od milja zovem „Čokolino“ generacija jer oni ne predstavljaju u Korčuli neku ozbiljniju većinsku stranku. Okupljeni su u opskurnoj udruzi „Antifašista koja i ne broji neko veliko članstvo ali je održavana i djeluje po znanom principu „klape,“ vezane generacijski, stranački, interesno, te uz SDP i ogranak „Možemo.“ Svi su većinom obrazovani i školovani, ali su zasigurno propustili prihvatiti stvarnu i časnu hrvatsku povijest, otoka, grada i sredine u kojoj su rođeni.
Ne znam znaju li ti mladi ljudi da je Korčula imala početkom stranačkog života još u 19.st. narodnu kasnije Pravašku stranku koju je hvalio dr. A. Starčeveć, a ista je upravljala gradom i otokom gotovo četrdeset godina. A prvak te stranke iz obitelji Arneri Rafael bio je zastupnik u Dalmatinskom Saboru u Zadru, a kojem je najveći splitski gradonačelnik i gorljivi pravaš Vicko Mihanović (gradonačelnik Vice iz Velog mista) pisao odu zbog njegova zalaganja i postignuća za pravaštvo. Zanimljivo je što grad Korčula ima i dokumentirano da osim na prvim pokradenim izborima između dva Svjetska rata nikada niti jedna nehrvatska stranka nije upravljala gradom u kojemu je do Drugog svjetskog rata dominantna politička figura bio Dinko Sarnečić i njegov HSS.
I poslije te časne domoljubne povijesti do početka Drugog svjetskog rata koju sam kratko naveo nastupa ona koja otok Korčulu zbog partizanskih zločina svrstava u sam vrh najvećih zločina u našoj županiji a i šire. Jama Bultina pored Lumbarde krije nekoliko stotina ubijenih njemačkih i hrvatskih vojnika a neke procijene govore i više od tisuću i pol. Našim mladim Korčulanima zasigurno nije poznato da gotovo svako selo na otoku Korčuli ima svoju priču o ubijanju civila i to do danas ništa nije detaljno istraženo, tako da je partizanskoj vojsci na Korčuli završio ratni put s tim zločinima i neshvatljivo je da pored tih zvjerstava koja su znana i ne mogu se sakriti tako mladi ljudi mogu imati volje veličati vojsku koja s Hrvatskom nema nikakve veze i samo sramoti sve razborite i domoljubne ljude. Napominjem nanovo da valjda neću morati crtati kako bi se razumjelo da ovo nema veze s pojedincima partizanima koji su se časno borili ma gdje bili, ali su čuli za ova zvjerstva i prevareni od ubilačkog komunističkog režima su šutjeli u strahu bojeći se išta progovoriti.
Pa branitelji su ustali prosvjedovati protiv vojske, a ne protiv pojedinca u toj sramotnoj i protunarodnoj partizanskoj vojsci. Nitko nema pravo i ne smije zbog časnog pojedinca preživio on ili poginuo veličati protuhrvatsku vojsku koja se teškim zločinima izbrisala iz pozitivne memorije Hrvata i svih naroda bivše države. Tu spoznaju i činjenice treba razborit čovjek prihvatiti da mu bude moralna norma i način ponašanja.
Znamo da većina tih mladih Korčulana u svojem lijevom političkom habitu obnaša poslove privatno ili radi u privatnom sektoru a lijevu orijentaciju su baštinili iz obitelji, druženja i aktivnosti u raznim korčulanskim društvima i nadasve druženju od mladih dana. No vrhunac apsurda u opredjeljenju te manjine korčulanske mladeži dogodio se početkom devedesetih kada su tih godina početka rata njihovi roditelji ustrajali očuvati staro RKUD Moreška, a probuđena hrvatski osviještena većina je željela tom društvu vratiti ime najstarijeg pjevačkog društva u Dalmaciji Sveta Cecilija. Ishod je bio najgori mogući za mjesto od niti četiri tisuće ljudi, te se osnovalo drugo kulturno umjetničko društvo starog imena Sveta Cecilija koje danas također uz ovo potonje tjedno nastupa komercijalno izvodeći za turiste drevnu vitešku igru „Morešku.“ Slično se dogodilo i Splitu sa Splitskim festivalom – sreća na kratko jer takve nepotrebne društvene podjele uzrokuju veliku štetu i latentnu podvojenost u tako malim otočkim sredinama. Svi se u manjim mjestima jako dobro od starijih generacija poznaju i nije sporno ničije opredjeljenje, ali ova zadnja korčulanska manifestacija je u svojim pojedinim elementima pod krinkom nekakvog pijeteta slavila pobjedu nepostojeće Jugoslavenske vojske protiv koje su živi branitelji boreći se izvojevali pobjedu osnivajući hrvatsku Državu.
Najružnije od svega je što takvoj manifestaciji i udruzi potporu pruža i aktualna vlast na čelu s gradonačelnicom Nikom Silić Maroević gdje se organizatori još i hvale da im u svemu pomaže i jedan od zapovjednika iz zadnjeg Domovinskog rata – bivši gradonačelnik gospodin Mirko Duhović. Njega osobno može biti sramota za licemjerje jer je on bio tri mandata na vlasti i nije mu palo na pamet obilježiti tu pobjedu nad fašizmom prije dvadeset godina kada je bilo šezdeset godina od te iste tzv. pobjede. Plus toga i njemu ponavljam da je nekonzistentno i licemjerno sudjelovao u organizaciji jedne obljetnice veličajući vojsku protiv koje se sam borio. Naravno da samo on zna jel mu u nekome domovinskom ZNG džepu tada bila figa, jer mi smo branitelji, a vjerojatno i njegovi vojnici u nevjerici. To svađanje i podjele su na ovim ilirskim prostorima među slavenskom braćom oduvijek i bile cilj anglo masonerije koja ne bi i danas upravljala ovim državama i narodima da ih prije stotine godina nije duboko posvađala i u ratove zapetljala. No to je neka druga tema o kojoj ću uskoro pisati.
Nanovo navodim kako otok i grad Korčula još od Venecije ima veliku stratešku važnost i jednom mi je u razgovoru to potvrdio akademik J. Bratulić dižući prst uvis govoreći „kako je Korčula važna.“ Naravno da je važna, jer ne bi tu slučajno Churchillov najvažniji čovjek za Jugoslaviju Fitzroy MacLean imao kuću, a nakon njega je tu svoju kuću kupio notorni Carl Bildt. Danas tu vladari svijeta također imaju svoje provincijske masonske igrače koji nam vjerojatno u dobroj mjeri i garniraju ove mahnite jugoslavenske pokliče i provokacije. A naravno da ne zaboravim reći, – sve samo da bi se što dublje posvađao i podijelio malobrojni hrvatski narod od obitelji, sela, grada i svakog pojedinca ponaosob. To je stara prokušana i permanentno provođena akcija masonskih prvaka koji od te agende nikada ne odustaju niti posustaju. Ali Korčula je grad snažne katoličke vjere s velikim postotkom kršćana i u samome gradu zasigurno neće biti većih netrpeljivosti jer nam je živjeti zajedno u ovoj od globalista porobljenoj Hrvatskoj.
No to ne znači da ćemo mi skupina hrvatskih dragovoljaca i sve tri udruge prestati ići na živce toj Čokolino generaciji koja nam u idućim danima sprema još jedan masonski skup po starom receptu a to je „After party,“ s premazima „Multi praxis“ filozofske škole protiv kojega ćemo kao i svake godine javno progovoriti i prosvjedovati. Jer ništa u jednoj državi gradu ili sredini ne može biti tako dosadno kao veličanje ništavila, globalizma i bezboštva vražjega. A stara korčulanska poslovica glasi: „Sve što vrag smisli, gurne u Korčulu.“
Smiljan Strihić
