By Tako je govorio Bruno Bušić
Frankfurt,1975
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Hrvatska
kad padne berlinski zid
kad se budu rušila komunistička carstva
kao kule od krvavih karata
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
raznim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas malene
velike svjetske ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas?‘
Tako je govorio Franjo Tuđman
Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim i crvenim, nego i zelenim i žutim vragovima …
Ne ćemo dopustiti onim koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude…
Hrvatska ne će biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini.
Franjo nebi nikad ušao u crkvu, da ga nije milost Božja takla, a ja nikada ne bih ušao u baraku da nam jedne subote u Kavaliru gdje rado navraćam i družim s pravnikom Bosiljkom, povjesničarom Josipom, bojnikom Jurom, doktorom Nenadom, odvjetnikom Krešom, zlatarom Perom i inspektorom Čapljom; kažem i ne lažem, dok nam jedne subote, ništarija, smutljivac i pričalica Mime, nije dosadio strašnom pričom o nekoj opasnoj baraci u kojoj se okupljaju ljudi opasnih namjera; obično noću, sumnjivi i opaki ljudi koji kuju urotničke planove protiv druga Tita, Juge i Partije. Mime je to predočio tako dramatično, pa se pravniku Bosiljku ote:
– Gdje je ta, kako veliš, opasna baraka?
– Na Savskoj cesti, kraj pruge – odgovori Mime spremno i promrmlja kako bi te bandite trebalo uhvatiti i zgaziti kao crve. Jure ga strogo pogleda, Josip dobaci kako priča gluposti i izmišljotine, Čaplja odmahnu rukom, Krešo ga ukori oštro, dok je doktor Nenad pogledao prema meni, krišom namignuo i zacijelo se i u njemu razlistala uspomena na onaj strašni dan kad smo se pobunili protiv Tita i drugova, bježali s glavnoga gradskog trga niz ulice sve do Savske, do barake, i tu se iza barake sakrili, šćućurili u grmlju, nemoćno promatrali kako milicajci na ulici mlate naše drugove i prijatelje. Toga je dana masi okupljena svijeta na glavnom gradskom trgu, Trgu Republike, govorila drugarica Savka, koju smo prozvali Kraljica Hrvata i sinjski vitez, Titov skojevac i miljenik, drug Ante Tripalović zvani Mika. Doktor Nenad se sjetno osmijehnu i odlučno odsječe:
– To je baraka spasa.
– Što tebe briga gdje se tko okuplja i druži – ukori ga bojnik Jure i ošinu pogledom kao bičem.
– Po toj tvojoj suludoj logici i mi smo opasni i opaki; mi, što ovdje zajedno sjedimo, pijemo, ljudikamo, družimo se, zar ne – kaza odrešito Bosiljko, srknu kavicu i pomalo nertvozno prebaci nogu preko noge.
Mime poskoči sa stolice i počne vatreno govoriti:
– Branite urotnike, a? Što vi mislite i za koga radite! Treba one nacionaliste i šoviniste, bandite i bundžije naučiti pameti, izdegenčit tako da ih ni rođene majke nebi prepoznale, a kolovođe dugo obrađivati ručno i mučno i na kraju, kad se iz njih ustaški otrov iscijedi, zgazit kao gamad, kao crve. Oni su ustali protiv Tita i Partije. Oni će dirati i rušiti bratstvo i jedinstvo i tekovine revolucije!
Poslije Miminih strašnih riječi osude svi smo ušutjeli, mrki i ozbiljni, začuđeni, šibajući oštrim i prijekornim pogledima unezvijerenog Nediljka kojeg su odmila njegovi zvali Mime, koji se podigao sa stolice, ali tako naglo kao da ga je netko bocnuo šilom u prkno, bez riječi i pozdrava otišao u svoju udbašku doušničku pič materinu. Neuspjeli primjerak hrvatske ljudske vrste iz Kamenskog, pravim imenom Nediljko, nikad više nije sje s nama za isti stol. On je otišao za stol koji ne postoji.
Ujutro sam podranio i s druge strane ceste, iz kafića, promatrao baraku i puteljak koji je vodio od ceste do ulaznih vrata. Dvije breze natkriljivale se krov iza kojeg se pomolilo sunce. Pogledaj kako sunce izlazi iza barake, rekao sam tiho i shvatio da govorim sam sebi. Gledao sam tko će prvi ući u baraku, tko su ti opasni i opaki ljudi o kojima je govorio udbaški govnar Mime.
Prvi je ušao zdepast, debeljuškast čovjek, trokutaste glave, kratko ošišan, drugi mršav, sitna koraka i kozje brade, treći povisok, koštunjav, suh i uspravna hoda. Iza njih ušle su dvije djevojke, jedna smeđokosa i visoka, laka koraka kao gazela, a druga lijepa plavka zlatnih uvojaka, stasita, zanosna i ponosita.
Iza njih ušao je u baraku prosijed starac, ozbiljna lica i usporena koraka. Za njim se uvukao u baraku neki štrkljast momak, koji se okretao na sve strane, zvirlao, kao da je nekoga tražio, ili se nekoga bojao. Onda se puteljkom prema baraci uputio visok, markantan starac, sijede kose, nosio je naočale i tašnu u desnoj ruci. Odnekud mi je bilo poznato njegovo lice. I kad se činilo da sam uludo došao, da neću ništa otkriti jer su svi bili meni nepoznati, ugledao sam dva poznanika pjesnika kako idu ulicom i nešto živo raspravljaju, zastajkuju, unose se jedan drugome u lice, granaju rukama kao da recitiraju svoje pjesmice. Mislio sam kako će svratiti u kafić i kako će popiti jutarnju kavu; no, oni kad me spaziše kroz veliko staklo kafića, mahnuše rukama onako kako se površno i letimično pozdravljaju znanci, skrenuše puteljkom i uđoše u baraku. To su dakle ti opasni ljudi o kojima govori Mime. Sinu mi posve jasno kakvim se prljavim poslom bavi taj čovjek, koji ima isto prezime kao i ja. Zakasnio sam na posao i šef se ljutio.
– Zadržao sam se kraj opasne barake.
– Kakva baraka. Ne gnjavi. Lati se posla, čovječe!
– Navečer sam navratio kod prijatelja poete Ivana Toljage i ispričao što neki Nediljko priča o ljudima koji dolaze u tu baraku na Savskoj cesti i kako sam dugo stajao i gledao tko zalazi u baraku. On me slušao i zagonetno se osmjehivao. Uopće svi koji su išli puteljkom do ulaza u baraku, išli su sigurno i nije se uopće primjećivao strah na njihovim licima, niti pak da su to nekakvi urotnici, kako je tvrdio udbaški doušnik Nedeljko iz Kamenskog.
Pijući lozu i savijajući škiju u Ivanovu stanu, potanko sam saznao tko su ljudi barakaši, kako ih je on nazvao. Govorio je o nekom Franji, pa o nekom Joži, Vladi, Ćiri, Juri, Stipi, Anti, Mati, Milanu, Vici, Đuri, Dori, Ivanu, Nevenu, Katici, Marici…
Oči su mu zasjale čudnim sjajem kad je kazao:
– Vidio si ljude koji se ne boje i koji su na sve spremni. Oni će izvesti Hrvate iz srpskog ropstva i komunističke tiranije i stvoriti slobodnu državu Hrvatsku.
– Znaš li ti što pričaš, čovječe – kazao sam začuđeno.
– Znam, prijatelju – odgovorio je Ivan i nastavio odlučnim glasom – vidio si ljude iz barake.Vidio se barakaše. Berlinski zid će uskoro pasti, komunizam će se raspasti. I mi ćemo Hrvati imati svoju državu. Lijepa naša bit će slobodna. Kužiš li ti to, stari moj!
– A Juga i drugovi komunisti! A jugoslavenski čovjek?
– Raspast će se kao strvina i njezin smrad crveni, komunistički zaudarat će do neba – rekao je odrešito Ivan, kojeg sam u šali zvao Toljaga i potegao gutljaj iz čokanja.
– Lijepo je to čuti. Samo kako to izvesti.
– Frano će to složiti i izvesti. On ima viziju.
– Koji Frano?
– Zagorac. Naš Mojsije. On će obnovit hrvatstvo državotvorstvo i stvoriti novu slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku; on će nas isčupat iz srpskog “bratskog” zagrljaja. To će se sve dogoditi kad padne berlinski zid.
– Jel’ to onaj povjesničar što je bio u zatvoru, onaj Titov, svojedobno najmlađi general.
– Da, upravo on. Njega treba slijediti do konačne slobode svakog pedlja Hrvatske. Trebao bi poći sa mnom u baraku da te upoznam s njim i s ostalima.
– Kada ste to počeli?
– Frano to odavno priprema. Godinama. Obišao je naše ljude u iseljeništvu, dobio od njih podršku i uskoro krećemo ovdje punom parom u rušenje Juge i stvaranje slobodne Lijepe naše – kazao je Ivan gotovo slavodobitno.
– A Juga i drugovi, komunizam i njihova slijepa sila?
– Kakva sila, čovječe. Kad jedan narod ustane i odluči osloboditi se ropstva, a mi smo odavno tuđinske sluge, roblje; i, mi Hrvati, trebamo konačno sebi priznati, da, u ovom velikosrpskom i komunističkom paklu nestajemo, pa nema tih lanaca koje neće pokidati, niti ima sile koja će ga zaustaviti na putu do slobode.
Nešto lijepo razli mi se tijelom slušajući Ivana, koji je, u zanosu govorio o rušenju Berlinskog zida i komunizma kao golemog ljudskog zla, koje je raslo među vidljivim i nevidljivim zidovima i koje je nanijelo velike muke i neugode nekim narodima diljem planeta. Zagrijani hercegovačkom lozom i vatrom pobune osjećali smo se kao da smo već na barikadama. Onda je Ivan pokazao svoju najnoviju pjesmu Duša Hrvata i poemu Drinske mučenice. Čitao sam i pijuckao lozu. Kad sam iščitao, do kraja i jednu i drugu, kimnuo sam glavom i priznao da je pjesma domoljubna, a poema potresna.
– Odakle su one cure što sam ih vidio ispred barake?
– Jedna je iz Kanade, druga iz Australije.
– Iz Australije, kažeš – nisam mogao skriti čuđenje.
– Što se čudiš. Kćeri su to naših iseljenika. Došle ovamo, znaju dobro i naš i engleski, pomažu jako puno. Već se javljaju i iz drugih zemalja naši ljudi i njihova djeca, koja žele pomoći hrvatskom mirotvornom pokretu.
– Što kažeš?
– Ti se samo iščuđavaš, naivčino. Kažem ti da već postoji hrvatski mirotvorni pokret, koji se skraćeno zove HDZ. Kasnije ću ti objasniti što to znači, zapravo to ćeš saznati u baraci, naravno, ako tamo odemo zajedno.
– To je, dakle, to. Sad mi je jasno zašto vas u novinama i preko televizije sotoniziraju.
– Neće zadugo.
– Jesi li posve siguran?
– Posve, prijatelju. Mi znamo što moramo i hoćemo, a hoćemo biti slobodan narod, svoj na svojemu, gospodari svoje sudbine i usuda. Došlo je i naših povijesnih pet minuta. Stoljetni san Hrvata uskoro će postati stvarnost, hoće, vidjet ćeš – završio je Ivan svečano kao da drži govor u punoj dvorani, a ne u njegovu stanu gdje sam mu ja sva publika. Činilo mi se kao da lebdi u oblacima, pak sam ga pokušao spustiti na zemlju, u strašnu javu, u mučnu i mračnu zbilju, u hrvatsku ponerologiju.
– A Juga, a Srbi prečani i naši drugovi komunisti… a njihovi tavarišći Rusi i frendovi Englezi, Francuzi …
Ivan, od mene u šali nazvan Toljaga potegao je gutljaj žestice, uspravio se i, kao da govoriti masi svijeta, raspalio, dok sam ga ja začuđeno gledao.
– Komunizam se kao povijesni model i zlo istrošio i posve je zrelo to Marksovo i Lenjinovo živo zlo, da ode na smetlište povijesti gdje mu je i mjesto. Što se tiče Juge i drugova i jugoslavenskog čovjeka, njemu je došao kraj. Stara crvena aždaja dotrajava i crkava isto onako kako su s lica zemlje nestali dinosauri i razne nemani. Sa Srbima ćemo se lijepo dogovoriti i u miru razići, kao braća: njima njihovo – nama naše. Nema više nikakva smisla ova nasilu sklepana zajednica nekavih Južnih Slavena, koji živu u nekakvu lažnu bratstu i jedinstvu! Ova je zemlja zla maćeha za nas Hrvate. Pa vidiš i sam što nam rade, od krvave 1945. godine do sada. To ti je valjda jasno. Što se pak tiče Engleza i Francuza kumovali su stvaranju prve i druge Jugoslavije, odnosno Srboslavije – tamnice naroda, neće im poći za rukom da stvore i treću.
–A Rusi, moćni srpski zaštitnici, pravoslavci!
– Rusi se moraju pozabaviti sami sobom. Raspada se veliko, moćno i strašno Lenjinovo i Staljinovo carstvo, koje je stajalo milijune ljudi patnji i života. Oni su ubijali svoje ljude, svoj narod u ime marksističke ideologije samo zato što nisu mislili kao oni i što nisu pristali živjeti po njihovu modelu sovjetskog čovjeka. Lenjin i Staljin nisu Rusi. Nije bio ni Triocki, pa ni Berija…Židovi, kume moj!
– Auuu… dokle ti ode, čovječe. Ne znaš ti njih.
– A znaš li ih ti bolje od mene – kazao je gotovo uvrijeđeno i pogledao me ispitivački.
– Mislim da znam. Živio sam među njima pet godina i dobro poznajem njihove sulude ideje, navade i nakane. Oni govore da su izabrani narod, nebeski narod, da je Srbija neka nebeska zemlja, da su oni određeni za sijanje sjemena demokracije i slobode na starom kontinentu. Neće oni lako pustiti Hrvate u miru. Njima je lijepo s nama živjeti, a nama s njima nije. I misliš da će se lako odreći krave muzare koja se zove – Hrvatska.
– Hoće, hoće i hoće – ponavljao je Ivan kao papagaj.
– Bože, daj da to prođe bez krvi.
– O čemu pričaš?
– O krvi, Ivane. Kako ono narod kaže da nema države bez krvavih gaća, a ona naša Tereza pjeva kako se sve vraća i sve plaća. Ne znam kako će to taj Zagorac izvesti.
– Treba ga slijediti, slušati i pomagati.
– A što ćemo sa Srbima u Hrvatskoj, sa Srbima prečanima, kako ih zovu njihova braća Šumadinci, što s poturicama i posrbicama ovdje i u beha. Nisu oni više naše cvijeće, kako je svojedobno govorio Otac Domovine. Izmijenile su se okolnosti i ljudi. Nisu više muslimani hrvatsko cvijeće, kako je mislio i govorio Starčević u svoje vrijeme. Rodio se iz svetosavlja i komunizma opaki jugoslavnski čovjek. Dosta smo jada od njega vidjeli, pogotovo naši očevi i djedovi. Dovoljno je sjetiti se samo strašne, krvave 1945. godine, pa kasnije zadruge, kolektivi, otkupi svega i svačega, zlostavljanja seljaka… Nije više kako je negdar bilo. Komunizam i jugoslavenski čovjek učiniše svoje u velikom krvavom i strašnom dvadesetom stoljeću. Pitam te što s jugo-čovjekom i sa Srbima prečanima, što s hrvatskim drugovima?
– Ko’ ti je taj jugoslavenski čovjek, taj Jugo?
– Da je dražavotvoran Hrvat, nije, da je domoljuban Hrvat nije, da je rodoljuban Srbin nije, da je vmrovac Makedonac nije, da je đetić Crnogorac, nije, da je belogardejac Slovenac nije, da je balist Albanac nije, da je četnik nije, da je ustaša nije, da je drug jest, da je komunist jest, da je za Jugoslaviju – jest.
– Mani to tvoje buncanje o nekom jugoslavenskom čovjeku, ponovo te pitam, što sa Srbima prečanima i komunistima, našim drugovima, što s njima, čovječe?
– Ovo je njihova zemlja i domovina kao i naša. Živjet ćemo zajedno u hrvatskoj državi. Bit će im kako i nama. Kako nama tako i njima.
– Neće oni prihvatiti ni priznati nikakvu hrvatsku državu, pa taman da je najdemokratskija i najbogatija na svijetu. Ne znaš ti njih. Oni ne mogu zamisliti da Hrvati imaju svoju državu. Oni kažu da su nebeski narod, a u biti su svetosavska lažljiva bagra. Oni su i naši komunisti rađali, odgajali i stvarali jugoslavenskog čovjeku, tog tvog Jugu, jebo ga ti. Nisu oni Teslini potomci ni njegovi sljedbenici, već Garašininovi, Pašićevi, Dražini, Ćosićevi i napokon Miloševićevi. Zar nisi slušao što je taj luđak crnogorski posrbica kazao na Gazimestanu, kad su slavili svoj veliki poraz kao pobjedu na Kosovu, prije 6 vjekova.
Uto su na vrata banuli Neven Prilivoda i Božo Pijandura. Ivan ih je zaskoči riječima.
– Ljudi iz barake znate li što se o nama priča?
– Što? – upitao je Neven Prilivoda.
– Gospodo moja, barakaši, mi smo urotnici, mi smo ljudi opasnih namjera koji snuju i kuju zavjeru protiv Juge, Tita i Partije. Tako govore drugovi i crvena žgadija.
– I neka govore, neka nas se plaše – reče Pijandura.
– Eto, umiru od straha od vas! – dobacio sam jetko i nasmijao se slatko, jer sam ih dobro poznavao svu trojicu. Onda je Prilivoda svečano izjavio dok je Gavran ulazio.
– Ovo je vrijeme Hrvatina, a ne Hrvatića. Čeka nas, dragi moji, težak i mučan put, vrijeme koje će možda donijeti svašta. Hrvatskom narodu slobodu, sigurno!
– I krv, i znoj i suze – uskoči mu u riječ Ivan – kako je govorio onaj engleski prdonja i guzonja Englezima.
– Tako je, tako – potvrdio je Pijandura i pitao me s kim sam i jesam li se već opredijelio u koju ću stranku.
– Kakvu stranku?
– U našu, pravu hrvatsku stranku. Izbori će uskoro.
– Kakva stranka i izbori? – pitao sam začuđeno i nastavio – Pa gdje vi živite, o čemu lupetate? Jeste li vi normalni? Komuzam je tu, drugovi i djeca socijalizma i komunizma, jugoslavenski čovjek i njegova djeca. A svetosavci i naši drugovi, koministički skojevci, partizanski stari magarci; ta starčad i njihova paščad, što s njima, jeste li vi normalni? Drugovi i njihova djeca i unuci, što s njima!
Onda poče Ivan govoriti kao da je na mitingu.
– Stranka, stranka, dragi moj. Demokracija, izbori. Trebaš u našu stranku. Uskoči dok nije kasno. Ideš li s nama u baraku? Mislim da bi trebao. Iz one barake kraj pruge dotući ćemo hrvatske komuniste, jugose i hrvatske komnističke drugove i drugarice; ući u Sabor, u ambasade, u ministarstva, u konzulate, u škole, u institucije, u vlast…
– Vama je, dakle, isključivo stalo do vlasti.
– Dakako, dakako, do vlasti. Svakako. Nema države bez vlasti, a vlast je slast i ova nova vlast bit će čista naša hrvatska vlast. Svaka čast pokojnom Stračeviću, kojega odmila zovemo – otac Domovine. Zagorac Frano će kao stvarni Otac Domovine uskoro uvesti Hrvate među slobodne narode svijeta, u palaču ujednjinih naroda, u europsku uniju, u svijetlu budućnost, u slobodnu državu Hrvatsku, u neovisnu Lijepu našu – svečano je izgovorio Ivan i značajno se nakašljao kad je završio, i pojasnio meni, priznao da sve to vodi Franjo Tuđman, kojeg je on nazivao kako kada: Frano, Mojsije, Zagorac i Franc.
– Kamo to vi odlepršaste ptičice Francekove?
– Samo ti zajebavaj, vidjet ćeš što će se dogoditi kad padne berlinski zid. Nemoj kasnije reći da ti nismo na vrijeme govorili – kaza Ivan noseći kavu iz kuhinjice u sobu u kojoj je tada malo poznati poeta i budući general hrvatske vojske radio i spavao i, bogme, dobro sanjario.
– Daj tu kavu da dođem sebi i neutraliziram lozu koliko-toliko, a potom ćemo o toj vašoj stranci, baraci, Francu, vlasti, ambasadama, konzulatima, fakultetima, ustanovama, udrugama, strankama, vlasti…
– Zar to nije i tvoja stranka – kaza Božo Pijandura.
– Kakva stranka i bakrači? Gdje ti živiš, čovječe?
– Ja znam dobro, a ne znam znadeš li ti – nato će on i nastavi samouvjereno, odlučno kontat ono što on jest, a mene je silno zanimalo ono što on nije i ono što se gradio godinama da jest, a u biti bio je nešto drugo od onoga što se gradio da jest. Mene je posebno zanimalo ono što nije.
– Dobro znam gdje sam, odakle sam, tko sam, što sam, na čemu sam i u čemu sam, što mogu, što hoću, što sanjam, gdje me boli do nepreboli, što hoću i što neću, što moram i što ne moram, što želim biti u svojoj biti.
– Onda je Ivan zapjevušio pjesmu koju smo zajedno potiho otpjevali, ali ne do kraja:
Evo zore, evo dana …
Neko smo vrijeme šutjeli ostavši svaki nasamo sa svojom starom narodnom navadom koja se nenadano otvorila i pred nečim novim, lijepim i strašnim što nadolazi kao nevrijeme, povodanj, kao oluja.
– Čudim se kako još nisi ništa kazao o djedu – dobaci Neven pomalo cinično.
– Daj nešto o djedu! Uvijek nas iznenadiš ugodnom nekom djedovom zgodom ili nezgodom – predloži je Ivan.
– Već sam popio. Jaka ti je ova mučenica prepečenica.
– Bit ćeš iskreniji. U rakiji est veritas – našali se Božo.
– Moj djed za Božić palio je tri svijeće. Kad je prvu palio, molio je Boga da polje dobro rodi i da svak ima kruha i ruha, drugu da nas Bog oslobodi rata, gladi i svake nevolje, a treću kad bi zapalio, uzdahnuo bi i zavapio:
Bože, oće li na proliće doć slobodna Rvacka!
– Sjajno! Fantastično! – uskoči u riječ Božo.
– Svakoga Božića – dometnu Ivan.
– Svakoga, sve do smrti, govorio je za Božić moj djed. Nije to sve, drugovi i skora gospodo. Kad sam maturirao i umislio si da sam popio svu mudrost svijeta, djed me pitao koliko sam pročitao knjiga i može li ih sve ponijeti naša kobila Joca Droca. Rekao sam mu da (spomenuvši i enciklopedije, razne rječnike, priručnike, knjižurine koje sam listao) ne može to ponijeti kobila Joca.
– More li i magarac Čedo Stari?
– Joca i Čedo ne mogu – odgovorio sam.
– Dodajmo im konja Maršala.
– Maršal, Joca i Čedo mogu ponijet sve te knjige.
– Lijepa ste imena davali živini, dobaci Prilivoda.
– Kako da ne, čovječe. Našega konja zelenkaste dlake djed je zvao – maršal Joža, magarca Čedo Stari, aluzija na Đuru Pucara Starog, poslijeratnog vladara Bosne, kobilu Joca, (Titova žena). Potom sam nastavio o djedu.
– E sad kad si pročitao toliko knjiga, reci mi jesu li te učili da ima i da nema Boga?
– I jedno i drugo.
– A jesu li kako raste trava, kako pada kiša, vjetar kako puše sa Vrana i Ljubuše?
– Jesu djede.
– E kad su te svačemu naučili, kaži svome didu je li živa zemlja i je li živo zrno pšenice.
– Zemlja nije živa, ali ima klice života u sebi. Klicu života ima i zrno u sebi.
– E kad je tako, reci mi kako živo zrno pšenice, ona živa, majušna klica pojede mrtvu mrvicu zemlje i kako ta mrtva zemlja u njemu oživi i dadne dvadeset, trideset novih zrna pšenice?
– Nisam znao odgovoriti. Kako objasniti pretvorbu nežive tvari u živu.
Djedu sam govorio o Sokratu koji je znao reći da zna da ništa ne zna, a bio je jedan od najmudriji ljudi svoga doba i staroga svijeta.
– Je l’ djed imao kakve škole? – upita Božo Pijandura.
– Samo četiri razreda. Radio je u Americi i vratio se potkraj života umrijeti gdje se i rodio; u mjesto, kako je znao reći iz kojeg je pun nade pošao u daleki, bili svit, pa je znao se našaliti, kako je odlutao u golemu tuđinu i na kraju svih ti lutanja i tumaranja, zalutao u rodni kraj.
Prošao je strahote velikog, svjetdskog rata, pobjegao iz kolone smrti tamo blizu Šida, umakao preko granice, nekako se domogao Amerike i tamo proveo život, znao tri jezika (neko vrijeme bio u zarobljeništvu), i kao američki građanin i državljanini ismijavao komunističku, strogu i glupu vlast u našemu mjestu. Oni mu nisu ništa mogli.
– Daj još o djedu – predloži Božo.
– Dođem ja na odsustvo iz one jugo-vojske. Djed pita:
– Šta vam tamo govore Titini budalaši? Hoće li nas napasti Amerika, Rusija ili Kina?
– Govore nam da bi mogle napast nas te velike sile i zato se spremamo, naoružavamo i ništa nas ne može i ne smije iznenaditi. Kažu, da nas ništa ne smije iznenaditi.
– Tako kažu: ništa nas ne smije iznenaditi.
– Da! Upravo tako. Ništa nas ne smije iznenaditi!
– E, moj sinko, oni će vas iznenaditi. Nikad nas neće napasti neko izvana; ni Kina, ni Amerika, ni Rusija, ni bilo koja druga zemlja. Nas će napasti oni.
– Čudesno. Kada to bijaše? – ote se Nevenu.
– Ne prekidaj ga. Neka dovrši o djedu do kraja, pa ćemo kasnije razglabati – ukori ga Ivan.
Onda sam otišao gdje carevi idu pješke i sjedeći na školjki sinu mi silna misao koju sam im htio saopćiti, ali kad sam pustio vodu, misao mi je pobjegla. Izlazeći iz zahoda kazao sam glasno:
– Bijaše to prije trideset godina. Djed je rekao da će nas napasti oni. Pitao sam ga tko su to oni. Odsjekao je kratko, odlučno i jetko:
– Svetosavci!
– Tko su mu sad svetosavci? – tiho će Božo.
– Djede, živimo u bratstvu i jedinstvu – pokušavao sam reći starcu koji je daleko vidio i meni pokušavao otvoriti oči, da na vrijeme progledam.
– Kakvo bratstvo i jedinstvo, moj sinko. Nema toga tako mi Boga. To je velika njihova srpska i komunistička prevara. Vidjet ćeš kad krepa ona psina, što će se dogoditi.
– Što, djede?
– Svetosavci će krenuti na nas Hrvate, a možda i na Turke sa svom silom i oružjem koje godinama nabavljaju za naše novce. (Djed je bosanske muslimane zvao Turci)
– Djede, pretjeruješ – rekao sam.
– Pretjeruješ i ti, i gnjaviš s tim tvojim djedom – nije izdržao Gavran, koji je uvijek imao nešto protiv mene.
– Vidjet ćemo, čovječe. Sve što je djed predviđao do sada se obistinilo. Vidjet ćemo što će se dogoditi poslije izbora, kad se referendumom pokušamo odvojiti od svetosavaca i četnika. Od jebene Juge i jugoslavenskog čovjeka. Od drugova i drugarica. Idemo da vidimo.
– Što? – upitao je Božo i srknuo kavu.
Bili smo zašli duboko u noć i u moju priču o djedu i svetosavcima, pa sam im ispričao kako je izrezivao iz novina Titove slike i njima, da prostite, ponad kuće gdje se olakšavao, u brdu, brisao stražnjicu poslije nužde, pa kad su to otkrili cajoši i cinkoši posve slučajno, djeda su uhitili, po kratkom postupku osudili i držali u zatvoru godinu dana. Nije mi se više govorilo, a oni su dobacivali cinično, s visoka misleći kako pričam djedove bajke, a ja sam bio posve siguran da će se obistiniti djedove riječi. On je satima sjedio ispred kuće na kamenu, u hladovini jabuke koja je krilila krov naše kuće, pušio lulu i gledao šutke niz dolinu, u kamena brda, koja su mu zatvarale vidik i visoke planine, što su se, poput nekih kolosalnih mutnih utvara, nazirale u daljini, iza bregova. Kakve su mu sve misli dolazile samo Bog zna, što je sve prolazilo kroz njegovu glavu, koju je uspio iznijeti živu iz pakla Drugog svjetskog rata, iz kolone smrti i krvava puta netom nakon rata, nositi je na ramenu na američkim brodovima i u rudnicima, na neboderima, koje je zidao, te se vratio u svoje rodno selo; vratio se tamo odakle je pun nade i pošao u život i svijet. Kadkad se šalio na svoj račun, pa je znao reći:
Evo sam zalutao dise i rodijo.
Djed je rijetko govorio, a kad bi nešto kazao, onda je to bilo čisto kao suza, jasno kao dan. Gavran se našalio, jetko, cinično, što me gotovo razbjesnilo.
– Daj još koje djedovo benetanje, koju njegovu gatku.
Sneveselio sam se, gotovo uvrijedio i malo nedostade da nisam otišao doma, ali nekim čudom ostao sam sjediti i nastaviti, ali taj nastavak seže u Beograd, u vrijeme kad djed već bijaše mrtav. Sjetivši se djedovih opomena i otrovnih riječi srpskog pisca Vuka, iskapio sam čašicu na eks zahvaćen nemirom i unutarnjim strahom od vremena koje dolazi i koje će sa sobom donijeti smrt, razaranje, jad i veliku ljudsku patnju. Kucnuo sam praznom čašicom o stol i rekao glasno, obraćajući se domaćinu, Ivanu:
– Nalij, generale! Zar si zaboravio kako je Tin govorio, kad bi mu čaša ostala prazna, da ga oblak u dnu čaše muči. Zato natoči i budimo za krevet sprmeni!
Oni su prasnuli u smijeh, a ja sam naspram sebi kao kroz maglu vidio generala i neku vojsku.
– Nalij, generale! – ponovi Neven kroz smijeh.
– Generale, nalij i meni – reče Božo.
Samo je Gavran šutke promatrao naša lica i počeo mudrovati kako bi bilo dobro da češće popijem, jer tako pričam zanimljive izmišljotine, budalaštine.
Gotovo sam dreknuo:
– Čovječe ne budi goveče! Čuj nastavak djedove priče o našoj sudbini, a ti lupetaš meni o nekakvkim bajkama.
– Čujmo, gospodo, i počujmo djedova proroštva o našoj budućnosti – kaza Gavran sarkastično.
– Znam što nas čeka.
– Što? – upita Ivan zvani Toljaga.
– Rat – odsjekao sam kratko.
Oni se pogledaše kao da’ sam, ne daj Bože, počeo silaziti s uma. Gledajući im lica kroz dim i privid jave, nastavio sam priču Srpskog pisca Vuka Draškovića.
– Znate kada sam povjerovao u djedove riječi?
– Kada? – upita Ivan koga sam u šali prozvao i generalom nove hrvatske vojske, koja će nastat kad padne Berlinski zid i krepa Juga, Nevena ambasadorom, Božu savjetnikom i urednikom, a Zdravka cenzorom i tutorom.
Prije negoli sam nastavio, zamolio sam Ivana zvanog Toljaga da nalije još jednu ljutu. Gutljaj gorke i mučna uspomena na noć beogradsku, u svibnju 1973. godine. Oni su čekali šutke, a ja sam dvojio ima li smisla uopće reći što sam tu noć doživio u centru Beograda, iza ponoći osmoga svibnja 1973. godine, dan prije one parade za njihov dan pobjede. Slavili su to svake godine od 1945. pa nadalje, sve do naših dana. Krenu priča koju sam uzalud pokušavao zaboraviti i na nju ne misliti. No, iskrsavala je iz tame zaborava, kao opomena, kao slutnja, kao živo zlo.
– Dakle, druže gospodine generale, vaša eminencijo druže ambasadore, gospodine druže savjetniče i ti štovani druže cenzore, dogodilo se to u noći između osmoga i devetoga svibnja 1973. godine u centru Beograda, malo iza ponoći. Do kasno smo sjedili u Francuskoj 7. Gospodo moja, nadam se da znadete tko tamo sjedi i što se tamo kuha, sprema i na čiji račun harači i banči. Pili smo onu njihovu žestoku rakijetinu lincuru i raspredali o svemu i svačemu. Oni su trubili svoje, a mi svoje; pjesnik i moji prijatelji Bagola, Ambro i ja na jednoj strani, a oni na drugoj. Sijevale su riječi kao iskre iz kremena, pljuštale sočne psovke i na srpskom i na hrvatskom više iz navike negoli iz žestine sporenja, oštrica zadjevica, bockalica…
Pokušali su nam nametnuti osjećaj krivnje za nešto što nismo učinili mi, ni naši preci. Srali su o Jasenovcu i ustašama, uveličavali žrtve do besmisla. Pričali su laži o nama, a o zlodjelima četnika i partizana, nisu kazali ni riječ. Sjedili smo, pili i sporili se s Vukom, Branom, Krlom, Matijom, Bulom, Ralom, Đogom, Nogom, Ćosom, Vasom … Sad shvaćate, gospodo moja, tko su, što su značili tada u Jugi i što danas znače u Srbiji.
– Kakav paklen sastav – ote se Boži.
– Ne prekidaj ga – opet će Ivan.
– Tako je, tako generale. Noćas sam te proglasio generalom vojske koje još nema, a koja će uskoro biti, jer je već vidim u duhu isto onako kako je one noći govorio Brana Crnčević kako unaprijed vidi mladog srpskog boga, mladog vožda kako stasa da povede srpstvo u „svetlu“ budućnost, u nebesku i Veliku Srbiju. Tako je govorio u zanosu kao da dolazi Mesija. Na kraju buncanja bijaše mu žao što ga ne može dotaći rukom, pokloniti mu se, diviti se kao vođi svih Srba, koji će realizirati srpsku stvar (tako su zvali Memoranduma u nastajanju) u “celini i celosti”. Dok su govorili laži o žrtvama u Jasenovcu, Bagola je citirao Matoša koji napisa na papiriću dok je živio u Begradu 15. svibnja 1909. godine, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici.
– Srbi lažu – to im je od Boga!
Ljutio se Matija, vikao Vuk, vrcale se i psovke i malo je nedostajalo da se ne potučemo u jazbini. Da, upravo tako, jazbina.Tako smo zvali sastajalište srpskih pisaca, slikara, kipara, glumaca, političara, kultni Klub srpskih književnika; stjecište svega i svačega, čeda, gedža, četnika, udbaša, kosovaca, partizančina, političara, raznih vrsta umjetnika, slikara, kipara, pjesnika, novinara, animir dama, rasnih Srpkinja… Do kasno u noć pretresali smo sve živo i mrtvo, od Tomislava i Dušana, preko hajduk Stanka i vojvode Sinđelića, hajduka Mijata Tomića i bana Jelačića do Draže, Pavelića i Tita. Kad smo se sporili o Srbima u Hrvatskoj, nisu htjeli čuti za veliku, ljudsku misao Teslinu kako se podjednako ponosi svojim rodom i svojom hrvatskom domovinom.
Kad smo došli do Radića i kralja Aleksandra, Bagola im je u šali rekao kako su oni prvi zagovnili. Aludirao je na ubojstvo Hrvata u srpskom parlamentu. Onda je Brana Petrović svečano izrekao svoj aforizam:
“Posvuda đubre bre, a zemlja neplodna”.
„Bili smo pijani, a umirali žedni.“
„Čega si bre majku ti žedan kad si pijan“
„Države ! To mi fali, a sve ostalo imam…“
U jeku žučne i mučne bitke riječima i mislima o Hrvatima i Srbima, ustašama, četnicima, partizanima, komunistima, belogardejcima, balistima, nacistima, fašistima, prišao nam je stasit momak, jake tjelesne građe i nama Hrvatima opsovao ustašku majku. Ja sam skočio i htio se s njim fizički obračunat, a on je zagalamio:
– Čekaj bre, hrvatska budalo! Ako nisam u pravu, jebi mi srpsku nanu i udri gde stigneš. Razumeš!
– Dobro, kaži što imaš i goni se u pičku materinu.
– Slušaj bre, majku vam jebem hrvatsku. Vi ste nama Srbendama uvalili sifilis komunizma preko onog Zagorca nanu li mu jebem boljševičku. Tko je s Mošom prevodio Marksova dela? I najzad, bre ustašo, tko je osnovao Jugoslavensku akademiju, naš episkop ili vaš biskup, nana li mu – kazao je i napustio klub srpskih književnika u Francuskoj 7. Ostali smo zatečeni, šutljivi i, moglo bi se reći zbunjeni onim što je mladi srpski pjesnik izrekao na vulgaran način. Nisam nikad na taj način razmišljao. I dao mi je misliti o nastanku Jugoslavenske akademije u Zagrebu, kraljevine Srba, Hrvata, Slovenaca, prve i druge Jugoslavije, nekakve zemlje socoijalizma, kominizma, saoupravljanja, bratstva i jedinstva; zemlje i države Južnih Slavena i ubacivanja komunističke klice zla u te narode. Malo iza ponoći izišli smo iz Kluba srpskih književnika, pripiti, gotovo naubrojivi. U Makedonskoj ulici nadomak glavnog gradskog trga, nismo mogli prijeći ulicu. Vojnici raznih rodova, tenkovi, topovi, rakete, sve je to prolazilo i tutnjalo ulicama Beograda, jer je to noć generalne probe uoči sutrašnje parade za dan pobjede. Noć, osmog na deveti svibnja 1973. godina, generalna proba Titove vojske. S prozora promatraju beograđanke u spavaćicama, a dolje na ulicama sve vrije, kao u košnici, kao da je dan, a ne noć. Klatili smo se zagrijani njihovom brljom lincurom, kako su zvali neku njihovu rakijetinu. Odjednom nenadano Vuk stavi ruku na moje desno rame i na lijevo Ambrino i kaže:
– Vidite li, bre, ovu srpsku silu?!
– Kakvu srpsku silu! Zar to nije naša zajednička sila.
– Ne, bre. To je samo naša, srpska sila. Kad onaj bedni Zagorac otegne nanu li mu jebem lukavu, (mislio je na Tita), i kad ta srpska sila krene, neće vam ostati kamen na kamenu ni u Dubrovniku. Ima da vas nema!
A otrovni, zloguki i zloslutni Brana Crnčević zarokta:
- Zakukat će tada i dete u ustaškoj majci.
Čuvši to Ambro glasno reče:
– Vi ste luđaci.
– To vas čeka, burazeru – odbrusi Brana i ja se sjetih riječi contavoga Vuka Karadžića, da su Srbi svi i svuda, Garašaninove zloguke izjave: Ćerat ćemo se ćerat dugo i Stojedinovićeva zle misli u Srbobrana 1902. godine: Do istrage naše ili vaše. Taj srpski časopis izlazio je u Zagrebu sve do 1933. Raziđosmo se šutke kao rakova djeca; oni na jednu stranu, a Bagalo, Mile, Ambro i ja na drugu. Šutke smo išli neko vrijeme dok Mile ne reče:
– Cimer, je s’ čuo što luđaci govore?
– Čuo sam, čuo. Nešto slično govorio mi je i moj djed. Čemu se čudiš. Vidio si što ti je Bule napisao kao posvetu o ljudima s tri prsta, na knjizi Ljudi sa četiri prsta… …nebeski narod stvara velika Srbija i tko ne znadne slušat srpsku pesmu, slušat će srpsku oluju…
– Uostalom, sjeti se što si doživio na prvom satu na faklutetu. A bilo je ludo u amfiteatru. Tako su zvali najveću učionicu na fakultetu.
Profesor Veljko Korać, neki dobar čovo, prozivao je bruciše na prvom satu, pa kad sam ja ustao i rekao svoje ime i prezime, oni su se počeli zgledati, kao da vide krokodila. Osjetio sam nemalu nelagodu od tih čudnih pogleda mladih ljudi, koji su me bičevali strogim i oštrim pogledima. Moje ime Ante toliko ih zasjeklo, i zasmetalo, da mi je ostalo neobjašnjivo do dana današnjega. Kad sam, nakon studija, odlazio iz Begrada, na rastanku mi, veliki pesnik i još veći pijanac, Brana Petrović, pitao dok smo se pozdravljajući ljubili dva puta hrvatski i tri puta po srpski. – Brat Hrvat, jeli ti ime bilo teško nosit u ovoj našoj velikoj palanki?
Poslije prvoga sata, izišao sam iz razreda pomalo ošamućen svim onim što se u meni i oko mene događa, u hodniku prolomio se glas nekog korpuletna momka:
– Desi poglavniče!
Svi su se opet zgledali u hodniku, isto onako kao što su to činili oni u učionici, i sve su oči bile uporte prema meni. kušao sam nekamo umaknuti, ali me je zadržala ljudina.
– Nemoj da begaš, burazeru. Ajmo u Kolarac da te počastim, da ti poželim dobrodošlicu u zemlju Srbiju. More bre, mnogo ti lepo ime!
Nevoljko sam pristao i pošao s njim do tog Kolarca, birtije koja je blizu Kalamegdana, u srcu Beograda, na domak glavnog gradskog trga i spomenika knjazu Milošu. Usput smo razgovarali. On me poitao odakle sam i zašto sam došao studirat u Begrad, a ja sam mu na brzaka, iskreno rekao tko sam, što sam i zašto sam došao studirat u Boegrad. Rekao sam mu istinu o sebi, a on se pohvalio da je Nikola Stojadinović njegov dedo i pričao mi o dedinu „besmrtnom“ zapisu u Srbobranu o Srbima i Hrvatima. Rekao mi je i svoj nadimak – Čude. Taj Čude i ja upali smo u neku birtiju, koja se zvala Kolarac. Zadimljena, stolovi i stolice, stolnjaci ispolijevani vinom i zamazani jelom, ubibože, prava prčvarnica. A ja došao iz Firence, gdje sam proveo pet godina i, sada ovo, kao da padnete iz palače u svinjac ili kokošinjac. Prišli smo stolu za kojim su sjedila tri čovjeka, dva srpska pjesnika i jedan hrvatski: Brana, Aca i Ambro. Čim smo sjeli, Čude ih zaskoči:
– Doveo sam pravog ustašu. Sa vama sedi hrvatski pesnik, čovek koga sam nazvao poglavnik i od sada moj prijatelj i brat Hrvat Ante.
Oni su me gledali isptivački, pa je Brana, prcijedio kroz rijetke zube:
– Odakle si, i tko si ti, burazeru?
Kad sam rekao odakle sam i tko sam, on je pozvao konabara Šekija i naredio mu da donese lincuri svima za stolom, da proslavimo dolazak u njihovo društvo pravog pesnika i ustaše. „Čovek je otamo gde se okrunio prvi njihov kralj.“ Dodao je kao usput, eto, da se zna kako on zna hrvatsku povijest i geografiju. Meni nije bilo jasno zašto govore, pravi ustaša. I tako otvoreno i bez straha. Čudio sam se u sebi, kako tako otvoreno razgovaraju, bez dlake na jeziku i bez straha od robije. Za takav govor u Duvnu, Zagrebu ili negdje drugdje u Hrvatskoj išlo se u zatvor. Shvatio sam odmah, da su za njih svi Hrvati ustaše. Prihvatio sam igru i, kad smo se kucnuli čašicama, nazdravio sam iskreno i otvoreno:
– Gospodo Srbi, živjeli!
Brana je poskočio sa stolice, kao da ga neko bocnuo šilom u stražnjicu i glasno povikao da svi čuju u birtiji:
– Drugovi i braćo Srbi, prvi put čujem da smo postali gospoda. Tako reče brat Hrvat! Živeli Srbi svi i svuda, a posebno živeli oni koji imaju muda! Do zemlje, bre!
Nastavili smo piti lincuru, pričali o svemu i svačemu, psovali, cerekali se; sve do fajrunta tako smo beljezgali, lupetali. Pridružili su nam se u međuvremenu Bule, Dule, Đogo, Nogo…spojili smo stolove, kažem i ne lažem, svašta smo lupali. Ja sam to činio opušteno, jer me bila uhvatila ta njihova rakijetina lincura. Jaka travarica, koja s konja obara. Kao da bih govorio ono što sam govorio, da nisam potegao malo više. Rakija je u meni probudila hrabra Hrvata u sred Beograda, u jesen 1973. godine! No, ostavimo pijane pjesnike u Kolarcu, i vratimo se mojoj priči, koja se događa 1988. godine u Zagrebu, u stanu mog prijatelja Ivana Toljage, onda pjesnika i danas generala hrvatske vojske.
Ovih dana, gospodo moja, čulo se doktora, psihijatra Jovu Raškovića, ravnatelja ludare, kad je rekao: “Srbi su lud narod”, pa je dodao kako su bili, jesu i bit će Srbi prečani stalni remetilački faktor u Hrvatskoj. Zahvatila ih ludilo kao neke druge narode u povijesti. Rimsko ludilo trajalo je dugo, pa francusko, englesko, njemačko, japansko…svi su oni htjeli biti vladari svijeta, potčiniti druge narade, zarobiti, posjedovati tuđa dobra. Dok ih to ne prođe prolit će se mnogo krvi. I zato bih sada s ovoga prozora, poput onoga Talijana u filmu kad se uspeo na drvo i nije htio sići, dok mu ne dovedu neku ženu; s prozora bih vikao iz svega glasa umjesto ženu: hoću pušku! Nemam pušku. Hoću pušku, pizda vam materina! Hoću pušku!
– Ne daj mu prozoru, generale – našali se Prilivoda.
– Kažem vam, akademik, psihijatar, profesor, ravnatelj umobolnice, svetosavac, Jovo Rašković nedavno izjavi za svoj narod da je poludio, da su lud narod. Srbi su lud narod, rekao je Jovo javno. Komu vjerovati ako ne njemu, liječniku, psihijatru, koji liječi ljude od raznih ovisnosti i bolesti. Pazi, on govori o ludom narodu, kao narodu. Izgleda da postoje dobri i loši narodi, kao što postoje dobre i loše obitelji, dobri i zli ljudi.
– Možda smo mi luđi od njih! – izlanu Pijandura.
– Povjerovao si u gluposti – odvali Gavran.
Nisam ga podnosio njega i Pijanduru, a ni oni mene. Bilo je nešto među nama pritajeno i zatomljeno što nas je odbijalo, udaljavalo, premda smo se povremeno družili, dolazili u Ivanov stan, blizu trešnjevačke tržnice, kovali planove kako se obračunati s drugovima komunistima i onima koji tlače i ponižavaju hrvatski narod. To smo osobito dobro planirali u kafiću blizu hrvatskog hrama knjiga, nacionalne knjižnice u kojoj su radili Pijandura i Prilivoda, Božo i Neven.
Ponoć je davno prošla, anđele moj – netko je zapjevušio. I bili su kasni, noćni sati. Dok smo se razilazili nagovarali su me da odem u baraku, da budem s njima.
– Pridruži se barakašima. Vidimo se sutra na Višnjinoj izložbi slika – predloži Ivan. A tko je Višnja, prijatelji moji, priča je za sebe, koju ću vam rado povjeriti.
NASTAVLJA SE…..
Ante Matić
