By U Pologu, mjestu nadomak Širokog Brijega, mještani su 7. svibnja 1991. godine, na glavnoj cesti zaustavili dio tenkovske brigade “JNA” (sa 168 tenkova). Kolona se iz Mostara kretala u smjeru granice s Hrvatskom. Razlog toj spontanoj reakciji bili su strah i neizvjesnost izazvani događajima u susjednoj Hrvatskoj, što je samo pojačano nenajavljenim premještanjem ovako velikih vojnih snaga. Hrvatski narod je jako dobro znao da za takve postupke vojske nema racionalnih razloga i da su posrijedi agresivne namjere, kako prema Hrvatskoj, tako i BiH.
Nakon početnih prijetnji uporabom sile u cilju deblokade ceste, vojni zapovjednici su te aktivnosti pokušali pravdati “vojnom vježbom”, iako je bilo sasvim očito da to nije točno. Bila je to puzajuća agresija – razmještanje vojnih snaga na strateške pravce, kako bi se lakše okupiralo Hrvatsku i BiH. Tisuće građana izašlo je na cestu s cvijećem, uz molitve za mir, iznoseći vojnicima i oficirima sokove i hranu, te dajući do znanja da ne žele sukobe niti nerede. Nakon mukotrpnih pregovora političara iz BiH i vojske, u Polog na kraju stižu predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i član Predsjedništva Stjepan Kljujić, koji apeliraju na okupljene da se mirno raziđu i propuste kolonu, uz jamstvo da se neće dogoditi ništa što bi ugrozilo mir i sigurnost naroda u Bosni i Hercegovini.
(Video): Članovi Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić govore u Pologu 9. svibnja 1991. godine; https://youtu.be/w3zB0T3x9jk
Tenkovska brigada propuštena je 9. svibnja i tada se doista nije dogodilo ništa, ali zato jest nepunih pet mjeseci poslije. Već u proljeće 1992. na Kupresu, kao i u drugim područjima Bosne i Hercegovine, uslijedile su zajedničke operacije Karadžićevih snaga, četnika iz Srbije i “JNA” i taj je dio Jugoslavije pretvoren u najveću klaonicu u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.
Ipak, ova akcija naroda zapadne Hercegovine bila je vrlo značajna, prije svega kao upozorenje domaćoj i svjetskoj javnosti na ono što se sprema u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ona je također pokazala raspoloženje hrvatskog naroda (kojem je već tada bilo posve jasno kakva je uloga “JNA” u sukobima na području SFRJ i na čijoj je ona strani) i razotkrila prave namjere i ciljeve “narodne vojske”, koja je djelovala izvan svojih Ustavom propisanih ovlasti.
Nepunih pet mjeseci nakon što je tadašnji predsjednik Predsjedništva BIH, Alija Izetbegović u Prologu održao vatreni govor okupljenom narodu, uz tvrdnje kako “Armija neće ništa učiniti protiv naroda” i jamčio svojom čašću (“ja neću izdati, ja ne znam izdati”) a sve kako bi se propustilo kolonu “JNA”, isti taj Alija, potpuno je ignorirao agresiju vojno-četničkih snaga na teritorij BiH (selo Ravno u općini Trebinje) i poručio: “To nije naš rat!”. Iz priloženog videozapisa sve je vidljivo – uz napomenu kako obožavatelji Alije Izetbegovića koji objavljuju te zapise na internetu namjerno pogrešno navode datum 10. 6. 1991. umjesto 6. 10. 1991. godine, kako bi umanjili odgovornost svoga idola.
(Video): Obraćanje javnosti Alije Izetbegovića, 6. listopada 1991. godine (preko TV Sarajevo); https://youtu.be/fRAUoqx4tQw
Ovo je proziran pokušaj manipulacije, budući da se iz samoga konteksta Alijinog govora jasno vidi kako to nije moglo biti 10. lipnja 1991. godine, jer tada u BiH još uvijek nije bilo otvorene agresije niti oružanih sukoba. Agresija na BiH započela je u drugoj polovici rujna 1991. godine, a eskaliralo je okupacijom i razaranjem sela Ravno (s hrvatskom većinom) i protjerivanjem njegovih žitelja.
No, nije to jedini grijeh Alije Izetbegovića. On je sve do sredine 1994. godine, iza leđa Hrvatima – pa i vlastitom narodu – vodio tajne pregovore sa srpskim agresorom (sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem) o podjeli BiH, o čemu u knjizi “Lukava strategija” piše njegov nekad bliski suradnik i načelnih Štaba tzv. Armije BiH. Isto tvrdi i dokazima potkrjepljuje akademik Muhamed Filipović kojeg mnogi smatraju najvećim intelektualcem iz redova bošnjačkog naroda.
Hrvati Bosne i Hercegovine morali su se oduprijeti oružanoj agresiji “JNA”, budući da središnje institucije BiH nisu funkcionirale, a Predsjedništvo BiH se ponašalo kao da su predstavnici muslimana, a ne svih građana. Zato su na dan kad je okupiran Vukovar (18. studenoga 1991. godine), ustrojili Hrvatsko vijeće obrane (HVO) čije su se postrojbe hrabro opirale agresorskoj “JNA” i srpskim paravojnim formacijama, ali i tzv. Armiji BiH koja je 1993. godine uz pomoć mudžahedina iz islamskih zemalja krenula u osvajanje hrvatskih područja. Hrvatski narod je pretrpio golema stradanja, ali uspio se obraniti zahvaljujući prije svega tomu što se vojno i politički organizirao u okviru HVO-a i Herceg Bosne.
(Video): 3 dana – dokumentarni film; https://youtu.be/O6KZxTkolaw
Zlatko Pinter
