Kada političar izbornog legitimiteta i političke težine poput Mate Frankovića – dugogodišnjeg dubrovačkog gradonačelnika, saborskog zastupnika i istaknutog člana vladajuće stranke – s javne govornice izjavi da „u Hrvatskoj ne postoji institucija u kojoj nema barem 10 posto konzumenata kokaina” „ ̌ ”, takva izjava ne bi smjela ostati tek još jedna dnevna politička senzacija.
Bez obzira na to slažemo li se s njegovom procjenom ili ne, riječi političara tog ranga imaju posebnu težinu.
Franković nije anonimni komentator s društvenih mreža, nego gradonačelnik jednog od najvažnijih hrvatskih gradova, saborski zastupnik i političar koji ima pristup informacijama i ljudima iz različitih društvenih i institucionalnih krugova.
Njegov istup zato zaslužuje ozbiljnu pozornost, ali i ozbiljna pitanja. Na čemu temelji procjenu o deset posto konzumenata u državnim institucijama?
Govori li o osobnim saznanjima, informacijama koje dobiva kao gradonačelnik ili o vlastitoj procjeni društvene pojave?
I, što je možda još važnije, zašto u Hrvatskoj nemamo dovoljno kvalitetnih istraživanja koja bi nam omogućila da o toj pojavi govorimo na temelju činjenica, a ne nagađanja?
Frankovićeva izjava otvorila je temu koja je mnogo ozbiljnija od njega samoga. A reakcije koje su uslijedile pokazale su koliko smo skloni raspravljati o formi izgovorenih riječi, dok sadržaj problema ostaje u drugom planu.
:
Nakon Frankovićeva istupa 31. listopada 2026. tiskani, elektronički i digitalni mediji prenijeli su njegove izjave.
Naslovi su se bavili kokainom u Saboru, sudovima i državnim institucijama, a društvene mreže ubrzo su se pretvorile u prostor komentara, nagađanja i osobnih iskustava.
Međutim, objaviti nečiju izjavu nije isto što i istražiti problem koji je tom izjavom otvoren.
Umjesto da se medijska pozornost usmjeri na istraživanje raširenosti konzumacije kokaina, distribucijskih kanala, dostupnosti droge i mogućih problema unutar profesionalnih i institucionalnih krugova, javna rasprava vrlo se brzo počela vrtjeti oko međusobnih reakcija političara, sudaca i policije.
Uslijedila su priopćenja, odgovori i protupitanja. Tema se postupno pretvorila u svojevrsni institucionalni ping-pong, u kojem se mnogo više energije trošilo na osporavanje izgovorenih riječi nego na pokušaj utvrđivanja stvarnog stanja.
A upravo bi to trebao biti posao ozbiljnog istraživačkog novinarstva.
Ne samo prenijeti izjavu, demanti i odgovor, nego pokušati doći do odgovora na pitanje postoji li problem, koliki je njegov razmjer i što država poduzima da ga suzbije.
:
Reakcija dubrovačkog ogranka Udruge hrvatskih sudaca pokazala je svu osjetljivost institucija na javne optužbe.
Suci su istaknuli kako Franković za svoje procjene nije iznio konkretne dokaze te upozorili da paušalne tvrdnje o konzumaciji droge među zaposlenicima pravosuđa narušavaju profesionalni i osobni ugled velikog broja ljudi koji svoj posao obavljaju odgovorno i zakonito.
S formalnopravnog stajališta, njihov je prigovor razumljiv. Nitko ne bi smio biti javno stigmatiziran samo na temelju nečije procjene, a pogotovo ne čitava profesionalna skupina.
Ozbiljne optužbe zahtijevaju ozbiljne dokaze.
No, postoji i druga strana priče.
Franković je nakon reakcije sudaca otvorio pitanje koje je u javnoj raspravi ostalo pomalo zanemareno: što se događa nakon što policija obavi svoj posao, prikupi dokaze i privede osumnjičene trgovce drogom?
U odgovoru sucima poručio je da ne traže izlike u priopćenjima, nego da se pozabave učinkovitijim procesuiranjem počinitelja i uklanjanjem dilera s ulica.
U tom kontekstu pozvao se i na podatke koje je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović ranije iznio nakon izgreda povezanih s utakmicom Hajduka i Ajaxa u Splitu.
Prema ministrovim riječima, od 14 analiziranih osoba njih 11 bilo je ranije prijavljivano za ukupno 94 kaznena djela i 273 prekršaja. Samo jedna osoba bila je prijavljivana za 30 kaznenih djela i 11 prekršaja, među kojima su bila djela povezana s drogom, nasiljem i oružjem.
Ministar je također naveo da su od 94 evidentirana kaznena djela u pet slučajeva do tada bile donesene sudske odluke: tri uvjetne, jedna novčana i jedna zatvorska kazna od 11 mjeseci.
Naravno, policijska prijava nije isto što i pravomoćna presuda, niti se iz tih podataka može automatski zaključiti da je sudstvo zakazalo u svakom pojedinačnom slučaju. Svaki predmet ima svoje okolnosti, dokaze i procesne zahtjeve.
Ali takvi podaci svakako otvaraju legitimno pitanje učinkovitosti kaznenog sustava Kakvu poruku šaljemo građanima, a kakvu policajcima koji iste osobe iznova privode, ako postupci predugo traju i ne daju pravodoban sudski epilog?
Policija, državno odvjetništvo i sudovi imaju različite nadležnosti, ali građane na kraju zanima rezultat.
Država ne može svoju odgovornost završiti uhićenjem, jednako kao što je ne može završiti ni priopćenjem.
̌
Možda je najzanimljiviji, ali i najneugodniji dio Frankovićeva istupa činjenica da kokain u hrvatskom društvu odavno nije samo droga koja se povezuje s marginalnim skupinama ili bogatašima iz noćnih klubova.
Konzumacija kokaina postala je i predmet rasprave o društvenom statusu, načinu života i profesionalnim okruženjima u kojima se uspjeh, ambicija, stres i potreba za stalnom produktivnošću često isprepliću.
U javnosti se kokain nerijetko povezuje s pojedinim poslovnim, zabavljačkim, političkim i drugim profesionalnim krugovima.
U takvim se sredinama njegova konzumacija ponekad pokušava prikazati kao znak pripadnosti određenom društvu, način zabave ili sredstvo za prividno povećanje energije i samopouzdanja.
Takva normalizacija posebno je opasna jer briše granicu između povremenog eksperimentiranja i ozbiljnog problema ovisnosti.
U zatvorenim društvenim krugovima konzumacija može postati i svojevrstan oblik socijalnog povezivanja.
Osoba koja odbija sudjelovati u takvim navikama može se naći izvan određenog društva, ne nužno zbog otvorenog sukoba, nego zbog jednostavne činjenice da više ne dijeli njegove obrasce ponašanja.
To ne znači da su takvi obrasci pravilo niti da je svaka osoba koja radi u stresnoj profesiji potencijalni konzument.
Ali znači da problem ne možemo promatrati samo kroz prizmu ulične prodaje i policijskih zapljena.
Posebno je zabrinjavajuće ako se konzumacija droga počne tolerirati ili prikrivati u profesionalnim sredinama u kojima se donose odluke koje izravno utječu na sigurnost, zdravlje, financije i prava drugih ljudi.
Odgovornost je zato mnogo šira od pojedinačnog konzumenta.
Ona uključuje poslodavce, profesionalne komore, institucije, zdravstveni sustav i državu.
̌ ̌, ̌ ̌ ?
Da problem konzumacije droga nije izmišljen niti ograničen na političke izjave, potvrđuju i znanstvena istraživanja.
Hrvatski zavod za javno zdravstvo predstavio je u ožujku 2026. rezultate međunarodne studije analize otpadnih voda za 2025. godinu, koju provodi europska mreža SCORE u suradnji s Agencijom Europske unije za droge.
Istraživanjem je obuhvaćeno 115 europskih gradova iz 25 država članica EU-a, Norveške i Turske. Analizirani su metaboliti šest vrsta droga, uključujući kokain.
Rezultati za Hrvatsku pokazuju zanimljive razlike između Zagreba i Splita.
U Zagrebu je zabilježen dugoročan uzlazni trend prisutnosti metabolita kokaina od 2011. godine, s najvišom vrijednošću 2024. godine i blagim smanjenjem tijekom 2025. Ipak, razine su ostale iznad prosjeka ranijih godina.
U Splitu je tijekom 2025. zabilježeno povećanje u odnosu na prethodnu godinu.
Važno je pritom naglasiti da analiza otpadnih voda ne govori koliko je pojedinaca konzumiralo drogu, a još manje koliko ih radi u pojedinoj instituciji.
Ona daje procjenu potrošnje na razini promatrane populacije i omogućuje praćenje trendova.
Drugim riječima, imamo znanstvene metode kojima možemo dobiti mnogo kvalitetniju sliku o stvarnom stanju, ali nemamo osnovu da iz tih rezultata potvrđujemo Frankovićevu procjenu od deset posto zaposlenih u državnim institucijama.
̌ ̌.
Zašto ne bismo imali redovita, anonimna i metodološki kvalitetna istraživanja konzumacije droga u različitim dijelovima društva?
Zašto se ne bi razmotrili odgovarajući programi testiranja u profesijama u kojima bi konzumacija mogla ugroziti druge ljude, uz poštovanje privatnosti, radnih prava i zakonskih ograničenja?
Zašto ne bismo imali jasne i transparentne podatke o dostupnosti droge, njezinoj cijeni, distribucijskim kanalima, zapljenama i uspješnosti kaznenog progona?
Ako se već govori o deset posto konzumenata u institucijama, onda bi bilo razumno pokušati utvrditi koliko je ta procjena blizu ili daleko od stvarnosti.
Mato Franković možda je pogriješio kada je vlastitu procjenu od deset posto iznio kao generaliziranu tvrdnju o svim državnim institucijama, bez javno predočenih toksikoloških ili drugih relevantnih dokaza. Takva izjava zahtijeva dodatno obrazloženje i ne može se uzimati kao utvrđena činjenica.
No, to ne znači da problem na koji je upozorio treba odbaciti zajedno s njegovom procjenom.
Dapače, njegova je izjava trebala biti povod za ozbiljnu javnu raspravu, neovisno o tome tko ju je izgovorio i kojoj političkoj opciji pripada.
Suci imaju pravo štititi profesionalni integritet pravosuđa. Policija ima pravo iznijeti podatke o svojem radu. Političari imaju pravo upozoravati na probleme u društvu. Ali nijedna institucija nema pravo očekivati da će njezin rad i eventualni propusti biti izuzeti od legitimnog javnog propitivanja.
Isto tako, mediji ne bi smjeli biti zadovoljni time što su prenijeli izjavu, reakciju i demanti. Njihova je uloga ići korak dalje, postavljati neugodna pitanja i tražiti odgovore čak i onda kada odgovori nisu politički ili institucionalno ugodni.
Jer ovdje nije riječ samo o Mati Frankoviću, njegovu političkom kredibilitetu ili sukobu s Udrugom hrvatskih sudaca.
Riječ je o dostupnosti droge, ovisnosti, organiziranom kriminalu, učinkovitosti pravosuđa i mogućoj prisutnosti problema u sredinama od kojih očekujemo najvišu razinu odgovornosti.
Ako je Franković pretjerao s procjenom, neka mu se to argumentirano dokaže.
Ako raspolaže konkretnim saznanjima, neka ih nadležnim institucijama i javnosti potkrijepi.
Ali bilo bi pogrešno da se cijela priča završi na raspravi o tome je li njegova izjava bila primjerena ili ne.
Jer pitanje koje ostaje nije samo koliko kokaina konzumiraju ljudi u državnim institucijama.
Pitanje je koliko smo kao društvo spremni priznati da imamo problem i koliko smo spremni učiniti da ga riješimo.
? Oni, čini se, ne čekaju ni na priopćenja, ni na sudske rasprave, ni na medijske naslovnice.
̌ .
Anđelko Jeličić
Leave a Comment