Kolona sjećanja u Vukovaru ove godine dobiva novu, potresnu dimenziju. Naime, najava da će vukovarskim ulicama prvi koračati mladi u majicama s imenima nestalih osoba snažan je krik očaja obitelji koje već tri i pol desetljeća traže svoje najmilije. Političari na vlasti ponovno će, po tko zna koji put, s govornica prosipati fraze kako će se „nestali tražiti do zadnjega“. No, te riječi u 2026. zvuče isprazno, jadno i uvredljivo za svakoga tko još uvijek nema gdje zapaliti svijeću. A svi ti ljudi koje tražimo ubijeni su i nestali prije gotovo 35 godina!
No, ako smo napokon spremni javno istaknuti imena žrtava, zašto i dalje kukavički šutimo o imenima njihovih krvnika?
Da bi slika bila potpuna, a istina oslobođena cenzure, odmah iza mladih koji nose imena nestalih morali bi koračati branitelji ili mladi s crnim majicama na kojima će jasno pisati imena i prezimena ratnih zločinaca, onih koji su krivi za te zločine i onih koji tajnu o grobnicama i danas svjesno skrivaju. Vrijeme je da se krivnja personalizira. Cijeli svijet mora vidjeti tko su ubojice i naredbodavci koji su posijali smrt po Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Osijeku i drugim gradovima i mjestima. Oni danas često slobodno šetaju ili uživaju zaštitu u susjednim državama, a njihove žrtve trunu u neotkrivenim masovnim grobnicama.
No, institucionalni kukavičluk prema Vukovaru seže još dublje. Vukovar je vjerojatno jedini grad stradalnik u Hrvatskoj u kojemu se na obljetnicama javno ne čitaju imena svih poginulih u Domovinskom ratu, ili bolje rečeno navodno se čitaju, ali bez tv kamera.
Pogledajmo kako to rade civilizirani narodi koji drže do svog ponosa i žrtve. U Americi se svake godine, na svaku obljetnicu napada 11. rujna, javno i poimence uz tv kamere, čitaju imena svih poginulih u tornjevima Svjetskog trgovačkog centra i Pentagonu. Tamo nijedna žrtva nije broj. Svako ime ima svoj glas, svoj odjek i svoje mjesto u povijesti. Zašto to onda nije moguće u Vukovaru, ne na groblju u tišini, već uz tv prijenos prije nego krene kolona sjećanja.
Kada je ta inicijativa, da se žrtvama napokon javno izgovori ime, prvi put službeno predložena s moje strane, vladajuća većina i birokrati odmah su je dočekali na nož. Umjesto da prepoznaju važnost tog čina, gotovo većina njih odbila je prijedlog pod razočaravajućim i sramotnim izgovorom: „popisi nisu sređeni“. To je prvorazredni skandal i uvreda za svaku vukovarsku obitelj. Kako je moguće da u trideset i pet godina državne i lokalne institucije nisu bile sposobne, ili bolje rečeno nisu htjele, sjesti i do kraja urediti točan popis onih koji su dali život za ovaj grad? Osim toga, kada su i gdje, na razini države, pročitana imena djece koja su poginula u velikosrpskoj agresiji? Kad se o tome govori ili piše, onda se ističu samo brojevi.
Opravdanje o „nesređenim popisima“ običan je paravan za političku tromost i strah od odgovornosti. Lakše je skriti se iza protokola, polaganja vijenaca i kolektivne statistike nego javno, pred narodom, uz tv kamere, kako rekosmo, pročitati svako pojedino ime i prezime. Čitanje imena daje žrtvi ljudsko lice i obvezuje, a sustav to očito želi izbjeći jer bi se tada jasno vidjeli razmjeri propusta i zaborava.
Uz sve to, moramo javno postaviti još jedno ključno i bolno pitanje: Tko je kriv što je tako sramotno malo srpskih i drugih agresorskih zločinaca stvarno osuđeno i odslužilo kaznu u Hrvatskoj?
Pravosudni sustav godinama nam baca prašinu u oči takozvanim „osuđujućim presudama u odsutnosti“. Kome te presude služe? One su tek jeftina birokratska kvačica za domaće sudove i političare. Zločinci za to vrijeme slobodno žive, rade i stare u Srbiji ili diljem svijeta. Osuđivanje u odsutnosti zapravo je nikakva kazna i ruganje žrtvama. To je priznanje kapitulacije hrvatskog pravosuđa koje se zadovoljava papirom, a stvarni krvnici nikada nisu proveli ni dan iza rešetaka. Zašto se država nije jače i agresivnije borila za izručenja? Zašto su optužnice pisane traljavo i prekasno, dopuštajući da ključni svjedoci i sami optuženici pomru prije nego što pravda uopće dobije priliku? Na kraju, optužnica za Vukovar je napisana, postoji, ali negdje je ostavljena u nekoj ladici. Zašto?
Hrvatska javnost mora prekinuti ovaj nametnuti zavjet šutnje. Moj prijedlog nije bio samo administrativna ideja, već moralna dužnost prema onima kojih više nema. Grad koji je podnio najveći teret obrane domovine ne smije kriti imena svojih heroja zbog birokratskog nemara, niti smije prešućivati imena onih koji su ih poubijali. Uvjetovanjem istine i njezinim krojenjem u rukavicama, vukovarska žrtva bit će tek poligon za političke poene. Vrijeme je da se prstom upre u krivce, da se prihvate prijedlozi koji vraćaju dostojanstvo, da se preispita rad tromog pravosuđa i da se svakom heroju javno izgovori ime. Sve ostalo je čisto licemjerje.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment