ZIMSKA LJUBAVNA PRIČA….

Krenem iz Splita za Zagreb, kao i mnogo puta ranije, sretna i zahvalna na autocesti A1. Za svaki slučaj, zbog prethodnih iskustava, prije polaska (jer ipak je zimski period) provjerim jeli otvoren tunel sv. Rok. Otvoreno…super. Izbjeći ću staru, sporu i opasniju cestu i sve to za samo 181 kn. Totalna greška. Dogodilo mi se isto što i djelatnicima HAC-a. Zaboravila sam na snijeg.  Jasno mi je da sam iz Splita i da je nama ralica mislena imenica, ali znam što je i čemu služi i željno iščekujem da je ugledam. Ništa od toga. Radi li HAC opet neko financijsko restrukturiranje  i racionalizaciju radnih mjesta? Ako rade ima li im tko javiti da su krenuli od krivog odjela? U trenutku odlučim da se neću živcirati i da ću iz ove situacije izvući neku lijepu priču. Dakle, gdje je nestala ralica i što je natjeralo da nas napusti kad nam je najpotrebnija? Jedini pravi razlog može biti ljubav. Da, sigurno. Pojavio se neki veliki tegljač u kojeg se ludo zaljubila i on je u „macho stilu“ odveo negdje daleko, negdje gdje nema snijega, leda i hladnoće. Baš se volim uživjeti u te neke emotivne, ljubavne  priče. Vozeći dalje brzom autocestom 50 km/h,  točno osjećam na sebi kako imam sve simptome njihove zaljubljenosti.

Kažu da je ljubav slijepa, a ja stvarno ne vidim ništa osim nepregledne bjeline. Nema traka na cesti, nema znakova, nema oznaka, nema ničega.

Kažu da se zaljubljena osoba osjeća kao da lebdi.  E sad… nije baš da lebdim, ali definitivno s naporom zadržavam pravac i u nekim trenucima kao da malo zaplešem, ali to mi je sigurno samo nerealni osjećaj kako kod zaljubljenosti obično biva.

Kažu da kad si zaljubljen voliš te neke čvrste zagrljaje koji ulijevaju sigurnost, a ja ovaj moj volan stvarno držim toliko čvrsto da su mi sve žile na rukama iskočile.

Kažu kad si zaljubljen imaš leptiriće i grč u stomaku, a to definitivno imam. Doduše, više kao grč nego kao leptirići, ali neću zaljubljenosti gledati u detalje i bit sitničava. I tako kilometrima i kilometrima uživam u tim osjećajima.

I naravno, kako obično sve što je lijepo kratko traje u tom trenutku mi zazvoni mobitel. Zove me moja brižna majka i kaže: „ Jeli sve ok? Dokle si stigla? Sad sam čula na televiziji da su uvjeti na cesti očajni, da ima dosta prometnih nezgoda i slijetanja sa cesta. Vozi polako itd. itd.“  Vraćanje u surovu realnost u sekundi. Negdje ispred sebe u daljini ugledam žuta rotirajuća svjetla. Mogla bi biti ralica. Dakle, nema zaljubljenosti ralice i tegljača ovo je ipak samo još jedna epizoda nesposobnosti i nespremnosti HAC-a, ali nećemo im zamjeriti. Tko pametan uopće prati vremenske prognoze kad i oni stalno griješe, a ni snijeg u siječnju i veljači nije nešto što možemo očekivati.

Zahvaljujem HAC-u na prekrasnom iskustvu i dubokim emocijama koje su mi omogućili.

Daniela Weber