By Pjesme Marka Perkovića-Thompsona gotovo se i ne mogu čuti na državnim radio postajama, a još manje na programu Hrvatske radiotelevizije. Za razliku od Bajage i sličnih, ovaj pjevač ne može nastupati ni u nekim hrvatskim gradovima, poput Pule. Ultra ljevičari prilijepili su mu etiketu „ustaše“, pa čak i „fašiste“, iako su njegove pjesme, prije svega, domoljubne, pa stoga nije ni čudno da iznimno veliki broj ljudi posjećuje njegove koncerte.
Nu, ono što se danas događa s Thompsonom, nekada se (slično?) događalo i s Vice Vukovom. Sjećajući se ovog velikog hrvatskog pjevača, kojeg su također optuživali za nacionalizam, u reportaži Večernjeg lista (30. rujna 2018.) među ostalim piše da ga je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća republičko tužiteljstvo SR Hrvatske kazneno gonilo, jer je navodno nakon jednog festivalskog nastupa u Baškom Polju, kad nije osvojio prvo mjesto, izjavio: „Pa da, prodali ste ulaznice Srbima, a naš hrvatski živalj stoji na žici.“ Ta je optužba propala na sudu, ali od tada se protiv Vukova digla nevjerojatna medijska hajka, nakon čega je morao pobjeći iz bivše Jugoslavije. (Thompson još za sada ne mora iz Hrvatske, ali ne može ni pjevati recimo u pulskoj Areni!).
Tako u „Večernjem“ piše da su se njegove pjesme prvo skidale s programa Radija Sarajevo, a potom i s ostalih radijskih postaja u BiH te su mu u toj republici zabranjeni nastupi. Zatim se navodi da su mu pozivi za festivale stizali sve rjeđe, zabranjivana su mu gostovanja na televiziji, a već snimljene emisije su se bunkerirale. Progon je poprimio razmjere histerije, a Vukov se u tisku otvoreno nazivao nepoželjnim pjevačem te su se ignorirali njegovi nastupi i uspjesi.
„Vukov je bio idealan za ulogu vršitelja dužnosti neprijatelja, pogotovo kad se javno, pred TV kamerama pojavljivao pred gledateljima koji su to shvatili kao još jednu provokaciju i pritom žestoko protestirali. Pokušavajući se suprotstaviti hajci na Vukova – inzistirajući na proceduri i zakonu – Večernji list je 21. rujna 1971. pisao: „Dirljiva je zaista raznovrsna galama oko Vice Vukova. Neke radiotelevizijske stanice udarile su embargo na sve njegove ploče, pridružujući se na taj način onima koji su Vukova zabranili da nastupa u pojedinim mjestima ili dvoranama. A sve to u ime obrane naroda od izazovnog i nasrtljivog Vicina nacionalizma i šovinizma, od straha da narod ne uznemiri Vicina pjesma kao što je, na primjer, ona „Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom…tu na kamenu tom.“
Dakle, kad se sve okrene ovako i onako, Vice Vukova i Thompsona kao da je zahvatila ista „metla“, (sudbina), jer da je drugo, komunističko vrijeme, Thompson i slični već bi se odavno morali odreći pjevanja i nastupa, a adresa (ako ne bi pobjegli u inozemstvo) bila bi im svima ista – KPD Lepoglava!
Naime, kao što su se nekada mnogi uznemirili kad su čuli pjesmu „Tvoja zemlja“, tako se i danas ne mali broj uznemiri kad čuju Thompsonovu „Lijepa li si“:
„Kad se sjetim suza krene/zamirišu uspomene/svake stope rodnog kraja/i narodnih običaja/. Prepoznah ljepotu tvoju/što probudi ljubav moju/kad sam s tobom srce moje/kuca jače, veliko je/. Oj Zagoro, lijepa li si/Slavonijo, zlatna ti si/Herceg-Bosna, srce ponosno/Dalmacijo, more moje/jedna duša a nas dvoje/pozdrav Liko, Velebita diko/lijepa li si./Kad Neretva moru krene/ti se tada sjeti mene/mojoj pjesmi budi tema/za sve one kojih nema/. Ajde Istro i Zagorje/podignimo sve tri boje/zagrlimo se pred svima/neka vide da nas ima./.“
Međutim, kad već spominjemo Vice Vukova (Šibenik, 3. kolovoza 1936. – Zagreb, 24. rujna 2008.) onda se trebamo podsjetiti i na dane kad je ovaj vrhunski hrvatski pjevač, kojem je od 1972.-1989. bilo zabranjeno javno djelovanje u tadašnjoj Jugoslaviji, uz ostalo, što se malo zna, bio i suradnik zagrebačkog nakladnika Milana Piškovića, koji je bio šef nakladničke kuće „Iros“, koja je imala svoje radne prostore u Haulikovoj 4 u Zagrebu. Tamo je Vukov često dolazio, a Pišković mu je 1986. objavio i dvije glazbene kazete s njegovim najuspješnijim pjesmama – Dalmacije i Zagorja i Međimurja. S obzirom da je u ono vrijeme trebala iznimna hrabrost za ovakav pothvat, Pišković je o tome odmah obavijestio tadašnje Ministarstvo kulture i pravosuđe, ali nikada nije od njih primio nikakav odgovor. Jedan dio ovih kazeta Vice je i potpisao. Ali… ni jedna, ali baš ni jedna nije se mogla prodati! Naime, Pišković je poštom slao kazete raznim trgovinama diljem Jugoslavije, a kako ih je poslao vrlo brzo ih je dobio i natrag, jer baš nitko nije ih želio prodavati! Nu, vrlo brzo za objavljivanje kazeta saznala je i tadašnja milicija, i Milan je svako malo i zbog kazeta bio pozivan na informativne razgovore. Vice Vukova nisu dirali. Međutim, kako sam se i sam u ono vrijeme povremeno družio s Vukovom, predložio sam mu čak i u nekoliko navrata da napiše i objavi svoj životopis, na što je uglavnom samo odmahnuo glavom.
Nu, kad je stvorena hrvatska država, svi smo očekivali da će se Vice pridružiti HDZ-u i Franji Tuđmanu, s kojim je u početku i surađivao. Na čuđenje mnogih, on je vrlo brzo radije izabrao ljevicu, odnosno SDP. (Sic!).Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru (2003-06), kao član SDP-a.
Ali, mene je i dalje „kopkalo“ zašto o njegovu burnom domoljubnom, glazbenom i političkom životu nema monografije. Stoga sam jednom u povjerenju zamolio prijatelja dr. Milana Vukovića (1933.-2018.) koji je bio na čelu Vrhovnog suda RH (1992.-1995.), da negdje „iskopa“ Udbin dosje Vice Vukova. Nije prošlo dugo i on mi je odgovorio da dosjea -nema!
Dakle, nema dosjea, nema životopisa… Prema nekim informacijama, navodno da je dosje završio kod samog pjevača!? A, Vice kad je bio na „prisilnom radu“ u inozemstvu gotovo redovno je nastupao i putovao, čak je i u Parizu bez problema diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije!
Život Vice Vukova je bio toliko bogat da bi o njemu trebalo snimiti i igrani film. Ali…prolaze godine, njega nema, pjesme mu se malo vrte na radiju i glazbenim tv emisijama, a nažalost nema ni knjige (monografije) o onom što je preživio. Zašto?
MLADEN PAVKOVIĆ
