By Podjeli
https://www.facebook.com/
∞✠T.G.✠∞SVJEDOČANSTVO U TIŠINI∞✠T.G.✠∞
❖✠TIŠINA KOJA GOVORI✠❖
Postoje trenuci u životu kada čovjek zašuti ne zato što nema što reći, nego zato što ga srce boli više nego što riječi mogu nositi.
U takvim trenucima čovjek osjeti da nije sam. Da u toj tišini postoji nešto više. Nešto što ga drži uspravnim dok mu se svijet ruši iznutra.
To nešto nije sustav. Nije prolazna nada. To je Isus Krist.
Njegova ljubav ne viče. Ona se ne nameće. Ona čeka. Čeka da joj se čovjek vrati – umoran, zbunjen, ranjen – i da ponovno pronađe snagu za koju je mislio da ju je izgubio.
Ta ljubav stoljećima nosi hrvatsku dušu. Nosila ju je kada nismo imali državu. Nosila ju je kada nismo imali glas. Nosila ju je kada smo imali samo vjeru, križ i nadu.
Iz te je ljubavi rođena i ljubav prema svetoj Domovini Hrvatskoj. Hrvatska nije samo prostor između granica. Ona je molitva izgovorena u strahu. Ona je suza majke i šutnja oca. Ona je krv hrvatskih vitezova i patnja njihovih obitelji.
Ona je sveto tlo natopljeno žrtvom onih koji su dali sve – da bismo mi danas imali ime, jezik i slobodu.
Zato povratak hrvatskim i kršćanskim vrijednostima danas nije pitanje prošlosti, nego pitanje opstanka. Hrvatska se mora probuditi. Ne da bi nekoga pobijedila, nego da ne bi samu sebe izgubila.
Isus Krist je naš jedini Kralj. Jedina bezuvjetna ljubav. Jedina snaga koja čovjeka diže kada više nema snage stajati. Snaga koja nas uči da sloboda bez istine nije sloboda, a narod bez zajedništva nije narod.
Borba za Hrvatsku nije borba protiv drugih. To je borba za hrvatskog čovjeka. Za majku i oca. Za svaku Hrvaticu i svakog Hrvata koji žele živjeti dostojanstveno – danas i sutra.
Narod koji zaboravi tko je postaje samo točka na karti svijeta. Bez duše. Bez srca. Bez glasa.
Tišina tada postaje stvarnost. Tišina kada shvatimo da smo izgubili, a nismo ni primijetili kada. Tišina kada se sjetimo da smo trebali slušati, a ne se smijati upozorenjima. Tišina kada nestane toplina doma i sigurnost pripadnosti. Tišina kada se probudimo i shvatimo da smo predugo šutjeli.
Ali ovo nije tekst mržnje. Nije osuda. Nije poziv na podjele. Ovo je svjedočanstvo u tišini. Svjedočanstvo jednog „malog“ čovjeka u velikoj i svetoj Domovini Hrvatskoj.
Čovjeka koji još uvijek vjeruje. Koji pamti. I koji se nada da još nije kasno – ako se usudimo ponovno biti ono što jesmo. I zato ovo govorim tiho, ali iskreno, iz srca koje zna što znači nositi teret i ne odustati.
Ponosan sam što sam Hrvat!
Ponosan što sam muškarac koji zna da snaga nije u grubosti, nego u odgovornosti!
Ponosan što sam otac dvoje djece, jer svaki moj izbor danas postaje njihova sutrašnjica!
Ponosan sam katolik, jer znam da vjera ne oduzima slobodu, nego joj daje smisao. Jer me uči ustati kada padnem i ostati čovjek kada je najlakše postati nešto drugo!
Ponosan sam domoljub jer Hrvatska za mene nije riječ, ni zastava radi slike. Ona je zavjet! Ona je dug onima koji su dali život i obećanje onima koji tek dolaze! To nije radikalizam. To nije mržnja. To je identitet koji se ne nasljeđuje šutnjom, nego svjedočenjem! Ako je danas hrabrost ostati ono što jesi, Onda biram hrabrost! Zbog djece! Zbog istine! Zbog Hrvatske!
† 
Bog i Hrvati †
Bog i Hrvati † Tomislav Grmovšek
Podjeli
