By Vrlo često molimo za naše nakane da nama i našim bližnjima Bog podari ozdravljenje te da nam se ispune određeni ciljevi koje smo zamislili.
Nerjetko stavljamo fokus na vlastite nakane, a pritom zaboravljamo staviti u središte Isusa Krista, onoga koji nas najbolje pozna, onoga koji pozna čežnje našeg srca, onoga koji zna što je najbolje za nas. Osim toga što Bog zna točno ono što je najbolje za nas, zna i savršen tajming kada je to najbolje, u Božje vrijeme.
Ponekad Bog dopušta bolest kako bi nam dao vremena da se približimo njemu i pročistimo, a nekada Bog odmah intervenira i ozrdavlja nas, a nekad pak Bog želio nas ili naše bližnje već sada i odmah u Kraljevstvu nebeskom, u vječnosti.
Bitno je posvijestiti da Bog zna ono što je najbolje za nas, a čega mi možda nismo odmah svjesni te se trebamo prepustiti volji Božjoj. To nipošto ne treba značiti da prestanemo moliti, već da u svoju nakanu stavimo Božju volju jer on zna što je za nas najbolje.
Kada molimo za ozdravljenje nekog našeg bližnjeg ili za vlastito ozdravljenje, bitno je u molitvu uključiti Božju volju: „Bože, ako Ti to želiš, znam da ti Bože znaš što je najbolje za mene ili za tu osobu, stoga se, Bože, prepuštam tvojoj svetoj volji i vjerujem u plan kojeg imaš za mene ili za tu osobu, Bože.“
Prilikom molitve za bližnjeg ili za neku dušu koja je u bolesti ili za vlastito ozdravljenje, zaboravljamo se pomoliti da nama ili toj osobi Bog oprosti grijehe te da se, ako je volja Božja spasimo i čisti uđemo u nebesa.
Nerjetko u molitvi stavljamo prioritet na vlastito ozdravljenje ili ozdravljenje naših bližnjih od bolesti, a pritom zanemarujemo konačan cilj, odnosno spasenje vlastite duše i duša onih za koje molimo.
Cilj svakog katolika na zemlji trebao bi biti spoznati Isusa Krista, pripraviti sebe i svoje bližnje pokajanjem za načinjene grijehe i molitvom na odlazak u nebesa te konačni odlazak u nebo na kraju ovozemaljskoga života.
Matea Marinić
