By Dugogodišnji urednik i voditelj kontraverzne tv emisije “Nedjeljom u dva“ Aleksandar Stanković ovih je dana objelodanio da je bolovao i da boluje od – depresije.
Sve je to lijepo objasnio u nizu intervjua i u knjizi koju je objavio na ovu temu – „Depra“, koja je odmah dobila i iznimnu (besplatnu) propagandu.
Pa, nije Stanković bilo tko!
S obzirom da je godinama bio u depresiji, za koju liječnici kažu da nije prolazno stanje neraspoloženja i pasivnosti, već da se radi o ozbiljnoj bolesti koju treba liječiti, neshvatljivo je da nitko od HRT-a do njegovih brojnih gostiju u emisijama nije primijetio da s ovim čovjekom nešto nije u redu, i da su mu liječnici već odavno trebali i morali dati bolovanje, a ne da su ga na njegovu radnom mjestu, iz godine u godinu, neprestano „iscrpljivali“ priprema i vođenjem nedjeljne emisije, a pored toga gotovo svako ljeto ga „tjerali“ obilaziti Hrvatsku s motorkotačem i snimati tv emisiju – „Vjetar u kosi“.
Depresija, kažu dalje stručnjaci, utječe na cjelokupni život bolesnika, ali ima i značajan utjecaj na socijalno okruženje. Pored toga, ova se bolest ne može izliječiti preko noći, što će reći da smo godinama, najčešće nakon nedjeljnog ručka, gledali ozbiljno bolesnog čovjeka, koji je svako malo mijenjao raspoloženja, pa je pojedinim sugovornicima koji mu nisu bili „po mjeri“ znao postavljati gruba i bezobrazna pitanje, dok je neke druge predstavljao i ispitivao kao da su mu najbliža rodbina.
Međutim, sad kad je Stanković dragovoljno objelodanio svoju ozbiljnu bolest, koju je godinama vješto sakrivao od javnosti, neki postavljaju i pitanje: ima li na HRT-u (ili u nekim drugim medijima) još ljudi poput njega, koji pišu i objavljuju (poput Jergovića, Sever i sličnih) danas ovako, sutra onako, odnosno ozbiljnih bolesnika?
Također nam nije jasno, zašto se jednom Stankoviću, koji inače odlično živi, uopće i daje toliki značaj i publicitet kao „depresivcu“, a on, kao i niz ostalih njegovih kolega, (svaka čast iznimkama), godinama nisu primjećivali i govorili o depresiji jedne Kate Šoljić, koja je u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu izgubila četiri sina, ili Eve Šegarić iz Škabrnje kojoj su smrtno stradali desetak članova njezine obitelji, ili drugim riječima, malo tko iz tzv. velikih i tzv. ozbiljnih medija gotovo nikada se nije ni zanimao, a kamoli pisao, o depresiji koju su proživljavali hrvatski branitelji i civili od Vukovara, Pakraca, Knina, Zadra, Splita, Zagreba, Saborskog, Voćina, Vinkovaca, Osijeka pa sve do Dubrovnika!
Pored toga, dragi Stankoviću, ako nisi znao dosad je suicid izvršilo već blizu četiri tisuće hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, dok ih se pet puta više pokušalo ubiti (u depresiji!) a ti takve nikada nisi zvao kao goste u emisiju, niti s njima radio reportaže, jer da jesi možda bi netko od njih i danas bio živ i kupio tvoju knjigu!
Nu, kako bilo da bilo, ovom novinaru treba čestitati što je imao hrabrosti javno obznaniti što mnogi kriju, te svima onima koji ga vole ili ne vole poručiti da mu je prijeko potrebno pružiti ruku pomoći, saslušati ga, (ali on i druge!), i uputiti mu nekoliko riječi iskrenog suosjećanja, te mu ukazati i na neko svjetlo kojeg zapravo uvijek ima, ali ga, kažu stručnjaci, u tom času bolesnik ne vidi.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
