Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Gdje i kome zapravo pripada sjećanje? Sjećanje kao neporemetivi odnos s prošlošću i zasebna kategorija neuzvišene sentimentalnosti koja s vremenom postaje nesvjesni suvišak bez kojega je naprosto nezamislivo živjeti.
Sva ona pisma i fotografije koje skamenjeno čame u tajanstvenim pretincima, tek su našim neostvarivim htijenjem dio života koji se od njih nigdje ne ograđuje i ne zatvara. Kada bismo barem mogli u svoje postojanje ugraditi taj nezaustavljivo umirući dio, na način da ga ipak zadržimo kao nešto što nas svojom ukupnošću obnavlja, tada ne bismo imali problem neprekoračive distance prema toj vrsti «zapisanih» događanja. U nama, naime, uvijek postoji otpor prema svemu onome što nas je ikada dublje taklo, a što kad-tad postaje svojinom nepovratnosti.
Koliko sam samo puta zakoračila, no isto tako, netom iza toga, zastrašeno stala pred tom prekomjernošću duboko pohranjenih emocija s kojima se nisam mogla, niti željela, nanovo suočiti. Međutim, jednako sam tako znala da će one biti zauvijek tu, kao tek zamrla, usnula mogućnost što je svoju srž i svoj vrhunac u tome već proživjela.

Svejedno, taj oprez pred prošlošću za koju smo izrazito osjećajno vezani, kako ne bismo u sebi otvarali stare rane, samoobzir je razumljiv zbog načina života koji čovjeka neprestano zbližava s raznoraznim drugim vrstama boli. Sva snaga koju u sebi -bez sumnje- posjedujemo, ponekad nam se ne čini dostatnom ni za polovicu onog što nas u životu zasigurno čeka. Kada u nama ne bi opstojala ta, na neki način instinktivna emocionalna samozaštita, možda bismo potonuli pod količinom osjećaja koje nismo uspjeli nadrasti.
Osobno se nerijetko susrećem s istom vrstom problema, a ta je: kako skupiti hrabrosti i suočiti se sa svim onim što na stanovit način egzistira kroz jednu drugu dimenziju, premda zaustavljeno u prostoru i vremenu koje se, tko zna, možda i nastavlja u nekoj čovjeku za sad nezamislivoj opstojnosti.
Već se godinama spremam ponovno pogledati video zapis koji sve nas uvijek najuspješnije približava onima kojih više nema. I sjećanje je svojevrstan film koji se povremeno vrti sa svim svojim nama važnim detaljima, ali njega možemo «cenzurirati» u smislu da doista odabiremo (a i na takav način), ono što živa slika ne može izbjeći, a to je dokumentarna konkretnost koja pogađa izravno iz ogoljela i neočekivana uprizorenja činjenične istine. Sve mi se više čini kako će, u želji da prebrodim jedan takav možda samo trenutak straha u kojem sklapam oči, već samo zbog toga biti kasno da išta poduzmem. I stoga i ne pokušavam. Borim se zapravo sama sa sobom, jer jedan dio mene htio bi biti, koliko je moguće, bliže tim davnim trenucima, dok se drugi, onaj u kome kukavno odustajem, miri s prazninom koju stvara takav rascijep u biti površinske, vizualne neponovljivosti. Taj sukob u meni kao da je jedina stvarnost koju sam sklona prihvatiti u odnosu na sjećanje što ga u sebi ipak neprestano moram obnavljati; kao da sam sigurnija, a vjerojatno i jesam, u ljušturi navikloj na tek lagodno osvrtanje. A bojim se da će na tome i ostati.
Dakako da postoje i oni kojima je ta vrst uvjetno nerazrješive vezanosti za određene ljude, životinje, stvari, događaje, tek uobičajeno konzumiranje jednostavna sjećanja koje se neumorno i bezbolno prelistava, i prema kojemu se odnosi s poštovanjem i pomirljivom ravnodušnošću. Možda su takvi ljudi općenito zadovoljniji, jer svoj «nepotrebni višak» rješavaju tako da ga naprosto uvode u vlastitu svakidašnjost profanošću koja ne premašuje njihove potrebe, a zadovoljava i na razini onoga gdje se osjećajno ništa ne očekuje. Taj svojevrsni fenomen neprežaliva, iako svojevoljna, nesudjelovanja u komponentama prošlosti što većinu nas oblikuje i zbog koje (ali i: unatoč kojoj) na stanovit način i postojimo, uvijek će biti prisutan kod ljudi kojima je ona, poput kakva krhkoga hrama kamo se ne zalazi, već ga se s praga štuje i obožava.

A možda bismo i srušili tu osjetljivu kulu svojim približavanjem njezinu unutarnjem, jedinstvenom smislu, jednom davnom smislu koji nas i sada, usprkos svemu, bezmalo zapljuskuje svojom razumnom, zarobljenom udaljenošću.

STANKA GJURIĆ


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema