By Među hrvatskim filmskim i kazališnim umjetnicima, Jakov Sedlar zauzima istaknuto mjesto. Na samom je vrhu što se tiče kvalitete igranih i dokumentarnih filmova, a po broju naslova, malo tko mu može biti ravan. Osim što je veliki umjetnik, krasi ga i niz drugih osobina – izniman je čovjek, humanist, a nadasve hrvatski domoljub. A takvi nikada nisu dobro prolazili, poglavito kod amaterskih ili nedarovitih kritičara, tako da se ponekad kad čitate neke tekstove o njemu i njegovu radu, stječe dojam da te “sveznalice” uvijek više pišu o sebi nego o njemu i njegovu stvaralaštvu. Često ga i prešućuju. Jedne nedjelje, u popodnevnim satima, prikazali su na I. programu Hrvatske radio – televizije (HRT) njegovo remek djelo, njegov film “Gospa”, s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi. Niti su ga nešto posebno najavljivali, niti je itko nakon prikazivanja napisao neku rečenicu. Čak ni lošu. Kao da ga nikada nitko nije gledao, pa ni u “udarnom terminu” na malom ekranu! Za njega, kao i za većinu ostalih koji su se uzdigli, važi pravilo: ako učiniš nešto dobro onda te prešute, a ako se nekome nešto njegovo ne dopadne “udari” po njemu, ali ne kao u ovom slučaju filmskom i inom umjetniku (djelo tim i takvim kritičarima nikada nije ni bilo važno), već prije svega kao po “Tuđmanovom državnom režiseru”(sic!), kako ga od milja ponekad nazivaju ulizice i propali umjetnici. Njegova je “loša” strana što neprestano ide “prije vremena”. Tako je snimio i nekoliko izvanrednih dokumentarnih filmova o generalima Gotovini i Markaču, uporno tvrdeći, kad je malo tko u to vjerovao, da su nevini na robiji, da su junaci hrvatskog Domovinskoga rata i da im se Hrvatska mora pokloniti, odnosno zahvaliti za sve što su učini za njenu slobodu, demokraciju i nezavisnost. Kad je jedan od tih svojih sjajnih dokumentaraca želio prikazati na obljetnicu Vojno-redarstvene akcije Oluja, na kninskoj tvrđavi, bio sam svjedokom da mu to nisu dopustili oni koji su tada vladali političkom scenom, koji su proganjali hrvatske generale, a kad su se ovi pobjedonosno i nevini vratili iz Haaga, ti su im isti – ljubili ruke. Sedlara više nitko nije spominjao, njegovu vidovitost, njegovo filmsko i ino umijeće, kao da se ništa nije dogodilo.
Ovaj iznimni umjetnik naprosto ne može pogriješiti u odabiru tema. Uvijek pronađe neku zanimljivu ličnost, neki zanimljivi događaj. Bilo da se radi o igranom filmu, bilo o dokumentarcu. Snimio je niz dokumentarnih filmova o svjetski poznatim ličnostima, a njegove premijere, poglavito u svijetu, pravi su medijski i ini događaj. Može se reći da se “svima” dopadaju njegova umjetnička djela, samo ne pojedinim nazovi hrvatskim kritičarima, dežurnim jadnicima, ili kako ih sam autor ponekad naziva “javno deklariranim homoseksualcima”. Mogli bi spomenuti i njihova imena, ali kako je riječ o “filmskim i inim ljigavcima”, koji dobro žive prije svega od srljanja na sve ono što je hrvatsko, bolje ih preskočiti, jer ionako osim samima sebi i okolini u kojoj se kreću (ja tebi-ti meni) ništa ne znače.
Od niza filmova, Sedlar je i autor “Četveroreda”. Snimljen je po romanu najvećeg hrvatskog pisca Ivana Aralice. E, taj mu uradak “antifašistički kritičari” nikada ne će oprostiti, a još manje zaboraviti. Prikazao je sva zlodjela partizana, likvidacije i ponižavanja zarobljenika na tzv. križnim putovima, rasulo NDH… Bio je to film kakav još nije viđen u Hrvatskoj, koji je razotkrio svoju bijedu Brozova režima i pobjede. Režimski kritičari sasuli su drvlje i kamenje na ovo izvanredno umjetničko djelo, ali film će ostati, a njih i njihova jadna pera vrlo će brzo prekriti šaš i trava.
Ni jedan hrvatski filmski i ini umjetnik nije bio toliko proganjan kao Jakov Sedlar. Ali, ni jedan nije takvom lakoćom prelazio preko svih bedastoća koja su mu podmetali, objavljivali… Kao da se ništa nije dogodilo (pa i nije!) hladno je prelazio preko močvara, podmetnutih nogu i blata.
Tko se ne sjeća njegova dokumentarca pod naslovom “Franjo Tuđman – hrvatski George Washington”? To djelo nije ništa drugo nego još jedno Sedlarovo – remek djelo! Snimio je on, kako rekosmo, i vrsne dokumentarne filmove o brojnim svjetski poznatim političarima, ali i umjetnicima, od slikara do glumaca i glazbenika. U njegovu nenadmašnom opusu nalaze se i filmovi o ljepoti hrvatske kulture, ali i o pojedinim svjetski uvaženim gospodarstvenicima kakav je Ilija Letica. Dotaknuo se velečasnog Sudeca, sudbine ukrajinske političarke Julije Timošenko. Ali i Antona Kikaša, Junaka Domovinskog rata… Tko je snimio bolji dokumentarac od njega o Blaženom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu? Nije bježao ni od tema o ustaškom poglavniku Anti Paveliću, kojeg je snagom dokumenata prikazao kao jednu posve drugačiju ličnost. Takav raznovrsni izbor događaja i tema, od hrvatskih redatelja i producenata, mogao je i može uraditi samo on.
Međutim, ono što osobito zadivljuje kod ovog vrsnog profesionalca, koji se okušao i kao redatelj u teatru, njegov je angažman oko snimanja dokumentarnih filmova na temu hrvatskog Domovinskoga rata. Sada snima film o stradaloj djeci. Nu, bit će toga još.
Mladen Pavković
