By Marija Sekelez: Iznimno sam ponosna i počašćena
Dramska umjetnica Marija Sekelez više od pedeset godina živi i stvara u Zagrebu. Iza nje su brojne zapažene uloge, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Pamtimo i njezin iznimni angažman tijekom hrvatskog Domovinskoga rata. Ove godine proglasili su je i – Zagrepčankom godine! (Godinu prije ovu laskavu titulu dobila je ravnateljica Knjižnice Bogdana Ogrizović dr. Jasna Kovačević.) U obrazloženju nagrade uz ostalo je istaknuto da je Marija Sekelez „svojom predanošću, ljubavi za poziv kojem se potpuno posvetila uvelike pridonijela afirmaciji žena u kulturi kao cjelokupnom društvu, te postigla prepoznatljive rezultate u prezentiranju važnosti stvaranja i života hrvatskih žena u Gradu Zagrebu“. Također su dodali da je „svim svojim bićem, dušom, srcem i djelovanjem, cjelokupnim habitusom zaslužila ove nagradu“.
Bio je to i povod za razgovor na koji je laureatkinja vrlo rado pristala.
Gospođo Sekelez. Lani ste primili Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, a sada Vas je Gradska skupština Grada Zagreba proglasila Zagrepčankom godine za 2020. godinu. Tijekom svog bogatog umjetničkog rada primili ste i brojne druge nagrade i priznanja. Pa, što Vam znače sva ta priznanja, a ovo zadnje posebno?
- Ne želim biti lažno skromna i zato kažem da sam iznimno ponosna i počašćena što su dodijeljene mi nagrade dokaz da je moje djelovanje primijećeno i vrednovano. Iako je Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo vrh, dalje i više se ne može, ovogodišnja Nagrada Zagrepčanka godine mi je uljepšala život. Već više od 50 godina živim u voljenom gradu koji mi je sve dao i kojem sam na isti način uzvratila. A budući da je to priznanje za afirmaciju žena u kulturi tim mi je draža.
Rođena ste u Vukovaru. Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata često ste se javljali s domoljubnim projektima. To Vam branitelji, vjerujte, ne zaboravljaju!
- Da, rodila sam se u Vukovaru u kojem su se moji roditelji Dalmatinci zaljubili, nakon mjesec dana vjenčali i mene dobili. Mama je bila osjetljiva zdravlja i odselili su u Split iz kojeg sam se uputila na Akademiju dramske umjetnosti u Zagreb. U vrijeme Domovinskog rata ostvarila sam televizijski serijal „Dok nam živo srce bije“ koji je bio svojevrsni antiratni poetski glazbeni prosvjed i u kojem je nastupilo više od 400 glumaca, pjevača, pjesnika. Držim da je to moj skromni doprinos u najtežim danima našoj izdržljivosti, neposustajanju, i borbi za slobodu jedine nam Domovine.
Dugo ste u umjetničkim, odnosno glumačkim vodama. Kad danas sagledavate Vaš put, je li bilo teško, jel bi ponovno istim smjerom?
- Da, bilo je teško, mnogo puta i preteško, poglavito ako ste 30 godina slobodna dramska umjetnica, što znači da nikad nisam dobila plaću, već preživljavala i u najturbulentnijim vremenima od honorara, koji i nisu bili na vrijeme isplaćivani. No, zahvaljujući toj borbi za opstanak u sebi sam otkrila i neke druge talente, pa sam se upuštala u razne izazove i tako savladavala mnoge prepreke. Ponovno bih izabrala isti poziv, ali neke teškoće rado bih preskočila, da sam znala što me čeka.
Koje uloge su Vam se osobito urezale u sjećanje?
- Pamtim s radošću uloge heroine koje su obilježile svoju epohu, a to su Isadora Duncan, Maria Callas, Marina Cvetajeva…
A koje bi najradije zaboravili?
- Ni jednu ne bih željela zaboraviti, ali bih vrlo rado zaboravila rad na nekim predstavama, gdje sam surađivala s bahatim, sadističkim redateljima. Meni je često važniji proces rada od samog rezultata, no kad se sučelite s „pacijentima“ to zna biti jako bolno i traumatično.
Volite li više kazalište, film ili televiziju?
- Kazalište mi je apsolutno na prvom mjestu!
Mislite li da ste mogla više, mislite li da su Vas i sputavali?
- Sama sam se izborila za svoj prostor i ostvarila u danim okolnostima maksimum. Nisam razmišljala o preprekama, ja sam ih preskakala. Uvijek sam se morala izboriti za svoje snove i sučeliti se i s pobjedama i porazima.
Jeste li imali i neki svoj moto?
- Nikad ne odustati i usuditi se, to je bio moj životni moto.
Ima li jala i zlobe među glumcima?
- Jala i zlobe nema samo među glumcima, to je opći hrvatski specijalitet.
Osnovali ste i svoje kazalište…Malo tko se upušta u takve (nesigurne) projekte…
- Da, bila sam ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica 16 godina, što je bio nezamislivo težak podvig. Naime, od potpuno zapuštenog kazališta na rubu groblja, napraviti etablirano kazalište, koje je u mom mandatu posjetilo 750.000 djece, koje je dobilo 80 nagrada, gostovalo od Mongolije do Venezuele, pa od Pariza do Kaira, od Amerike do Izraela itd., itd. tražilo je nadljudski napor i potpuno predanje, iako mi je i zdravlje bilo ugroženo. Ali, hvala Bogu, to se uistinu i primijetilo. Prema ravnateljskom poslu, gluma je luksuz, užitak, i to se ne da usporediti.
Nakon Vašeg odlaska u mirovinu, što je ostalo od ovog teatra, odnosno tko će dalje Vašim putem?
- Žar pticu sam predala u dobre ruke, u ruke mog nasljednika Drage Utješanovića, koji je 13 godina bio glumac u ovom teatru i svjedok mog izgaranja i posvećenosti.
A kako ocjenjujete današnji kulturni trenutak…Naime, imamo sjajnih glumaca, redatelja, pa i kazališnih kuća…
- Zagreb je prije ove nesretne epidemije koronavirusa imao izvrsnu i raznoliku kako kazališnu, tako i ostalu kulturnu ponudu. Sada smo u strašnoj situaciji i vjerujte da ne vidim tako brzo svjetlo na kraju tunela, što me čini nesretnom.
Uz kazališna i ina događanja idu i kritičari i kritika. Neki kažu da toga zapravo više i „nema“?
- To ste dobro primijetili, kritika kao da je iščezla, postala je irelevantna. Nema više takvih autoriteta kao što su bili, Foretić, Bečić, Grgičević, Kudrijavcev…
O redateljima ste već nešto govorili. Međutim, kako gledate na plakate za pojedine predstave ili filmove, gdje uz naslov jedino piše o čemu se radi i ime redatelja…
- U cijelom svijetu na plakatima su prva imena glumaca, ali kod nas, kao što vidite, to se zaobilazi, iako su za dobru predstavu najpresudniji upravo odlični glumci.
Koja Vam je umjetnost uz kazalište ipak najbliža?
- Poslije glume, moja najveća strast je književnost. Zadnji novčić bih dala za knjigu.
Kako vidite mladu generaciju u umjetnosti, ali i nače?
- Mladi glumci, a kao ravnateljica sam ih mnogo upoznala, vrlo su daroviti, obrazovani, ali nažalost hiperprodukcija (svake godine ih završi na raznim Akademijama oko 60) mnoge od njih će osuditi na nerealiziranost, a samim tim i na neispunjen, da ne kažem, promašen život.
Je li Vam bilo teško kad ste odlazili u mirovinu, odnosno reći „zbogom“ poslu s kojim ste se čitav život bavili?
- Kad se čovjek naradi onoliko koliko sam se ja, onda s radošću odete u mirovinu i ponovno uživate biti –glumicom.
A kakve su glumačke mirovine?
I na kraju: što, gospođo Sekelez, od Vas još možemo očekivati: predstavu, knjigu sjećanja…
- Od kad sam u mirovini realizirala sam tri predstave i to Oscar i gospođa u ružičastom, Duga u crnini o Marini Cvetajevoj i Dvije Vesne ili Ljubav mi je najčudnije čudo. Pripremam predstavu Voljeti, prema stihovima Luke Paljetka. A o knjizi – o tom-potom!
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
