By Profesor emeritus i književnik Matko Marušić, dugogodišnji predavač na Medicinskom fakultetu u Splitu i Zagrebu, svojedobno je uvršten i među najutjecajnije znanstvenike na svijetu, s više od 200 objavljenih radova u najrelevantnijim znanstvenim časopisima.
To je čovjek bez dlake na jeziku, uvijek britak, jasan i otvoren, uvijek spreman, ako treba, i na najžešće polemike.
Gostujući u jednoj tv emisiji na HRT-u rekao je uz ostalo i ovo:
– Ima ljudi koji ne slušaju, ne znaju, pa sam se ja desenzibilizirao sa svojim studentima. Uvijek ima onih koji slabo uče i kojima treba dobro objasniti i biti strpljiv. Ne volim kad mi dođu ljudi, koji su kao obrazovani, ali zapravo nisu svjesni da to dovoljno nisu. I onda mi oni drže lekciju. To stvarno nije fer. Tu se znam malo naljutiti, ali ne ljutim se na ljude koji ništa ne znaju, oni lijepo slušaju, kazao je.
Međutim, s obzirom da je prošao prvi krug izbora za predsjednika RH, podsjetili smo Marušića kako su svi kandidati, bez obzira na plasman, na kraju u svojim stožerima slavili, pa nas je zanimalo kakvi su to kandidati, tko ih je birao, i tko ih je na kraju plaćao?
Odgovorio je:
– Ispravno su odlučili da je bolje slaviti nego plakati. Točno pola ih se nije trebalo niti prijaviti. U njihove motive i motive onih koji su za njih glasovali nemam pravo ulaziti. O financiranju ne znam ništa, niti me zanima.
Nego, gospodine Marušiću, u cijeloj ovoj priči velike su kritike na predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića i njegov HDZ, odnosno mnogi su i te kako razočarani s njima, ali i njihovim bliskim kandidatom Draganom Primorcem. Međutim, ako se ne varamo, Vi ste ga u nekim svojim komentarima branili, pa su onda Vas napadali…
MM: Gospodina Andreja Plenkovića napadaju politički nezreli ljudi, a posebno oni s ljevice koji mrze slobodnu i demokratsku Hrvatsku; njima je Plenković posebno mrzak jer jako uspješno vodi državu. Ako sve uzmemo u obzir – gdje smo bili i što smo pretrpjeli, Hrvatska stoji sjajno i sjajno napreduje. Naravno da ima mnogo problema i nesavršenosti, ali danas smo uspješni i cijenjeni u društvu s najrazvijenijim i najkulturnijim državama svijeta. Još smo dobro iza najboljih trideset, ali puno smo napredovali i održavamo trend rasta i napretka.
Jako cijenim Dragana Primorca! Dobro poznajem njegov rad i rezultate. Podržavam ga jer znam da bi bio jako, jako dobar predsjednik, a ne zato što je moj učenik i prijatelj. Hrvatska dolazi prije svega i Primorac bi joj bio veliki dobitak. Oni koji su napadali i njega i mene moraju biti svjesni da su odabrali Zorana Milanovića. A onda neka se upitaju što je to što im je bilo važnije od Hrvatske.
Jedna Vaša uspješna knjiga nosi naslov „Mi Hrvati“. Pa, kakvi su po Vama Hrvati? Na to bi možebitno Matoš rekao: „Em smo Hrvati“!
MM: Knjiga Mi Hrvati ima 610 stranica i daje realnu sliku o Hrvatima. Da bi se to shvatilo treba ju cijelu pročitati, možda i više od jednom. Tada se Hrvate vidi u pravom svjetlu (barem ja tako mislim, ali do sada nisam susreo čitatelja koji bi rekao drukčije). Vide se sve naše mane, koje su opisane jasno i humoristično, i stradanja koja lome srce, ali nad svime nepokolebljivo stoji i sjaji naše tisućljetno domoljublje, vjera Kristova, hrabrost ratnika i ljubav za bližnje. Knjiga ima 115 pripovijedaka a ja ne mogu odlučiti koja mi je draža, koja je za spoznaju hrvatstva i upoznavanje Hrvata ljepša i važnija. Ispričavam se zbog samohvale, ali – Vi ste me pitali. Oni koje knjiga razočara neka se jave, vodit ću ih na piće i ispričat ću im se.
No, činjenica je da Vas relativno često napadaju, s lijeva i desna. Što je razlog tomu?
MM: Mislim da to nije točno. Napadaju me neki nesretnici kad su anonimni i kad znaju da ne mogu odgovoriti. Lijevi me se boje i zaobilaze me, iako ja čeznem da se javno suočimo. Desnica me poštuje pa se s njom prijateljski (a s moje strane i prividno žestoko) prepirem. Držim da desnica u Hrvatskoj nije dovoljno politički zrela za suvremenu europsku i svjetsku politiku, ali ja ju volim i pokušavam joj pomoći. Ona pomoć i zaslužuje jer svim srcem voli Hrvatsku. Dopustite mi jednu generalizaciju: još nikad nisam susreo ljevičara koji jest, ni desničara koji nije za pomirenje. Ja sam, po Tuđmanu, fanatičan zagovaratelj pomirenja. On ga je i ostvario – promislite, sjetite se (tko može) i razumjet ćete.
Svojedobno ste, gospodine Marušiću, među prvima skrenuli pozornost i na korupciju i druge nepoštene radnje u zdravstvu, gdje i sami pripadate, pa i te kako znate što se u tom segmentu događa…
MM: Budući da ste Vi desničar, dakle meni drag, a politički različit, preporučam Vam (i Vašim sumišljenicima) moju novu knjigu „Priručnik za hrvatsku politiku“. Tamo sam nabrojio 14 izvora (razloga) korupcije u hrvatskom društvu i predložio kako joj se oprijeti. Domoljubljem, naravno, tako da se taj osjećaj ljubavi i odanosti pretoči u poštenje i marljivost. Zašto bi veličanstveni hrvatski ratnik, koji je 1991. bio spreman poginuti, bio nepošten i svojoj ljubljenoj a ostvarenoj Hrvatskoj? Pa lakše je biti pošten nego poginuti kao mlad, zar ne? Kad bismo i danas svojemu svetom domoljublju dali i pola svetosti koje za njega imamo u srcima, korupcija bi brzo postala samo ružan san.
Međutim, u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata također ste bili aktivni…
MM: To je velika i lijepa priča koja se ovdje ne može prepričati. Ukupno govoreći, jako sam ponosan na doprinos koji smo moja supruga i ja (i naša djeca) dali u Domovinskom ratu. Stvaranje znanstvene elite, koje, usput rečeno, uključuje i slanje Dragana Primorca u SAD, i rad s liječnicima s bojišnica, promijenili su nabolje ukupnu kulturu znanstvenog publiciranja u hrvatskoj biomedicini. Osnovali smo i vodili časopis koji je nosio hrvatsko ime i boje, a on je, u osobi moje supruge Ane kao glavne su-urednice, dospio na vrh vrhova svijeta, među 12 najuglednijih časopisa na svijetu.
Dopustite da u ovoj prigodi kažem jedno naše iskustvo, a koje je proisteklo iz toga našega rada: na međunarodnoj razini nema diskriminacije Hrvata, samo treba biti dobar kako svjetski kriteriji očekuju i traže. Ne biste vjerovali što smo sve postigli – za Tuđmanovo „učvršćivanje međunarodnog položaja Hrvatske“.
S obzirom da ste pitali o Draganu Primorcu, dopustite da njega uzmem za primjer: od momka splitske ulice koji je tada još bos igrao nogomet na kamenjaru, postao je znanstvenik kojega navodi popis 2 % najboljih znanstvenika svijeta (za prošlu godinu ali i za cijelu karijeru), prijatelj s obitelji Bush, prijatelj s pokojnim izraelskim predsjednikom i dobitnikom Nobelove nagrade za mir Simonom Peresom, te jedan od devet nežidova koje su Židovi proglasili osobama koji su najviše učinili za Izrael… Nadalje Dragan je bio najbolji i najučinkovitiji ministar znanosti, obrazovanja i športa u povijesti slobodne Hrvatske (a i tada su ga ovako napadali). On je u Hrvatsku donio metodu i tehnologiju identifikacije posmrtnih ostataka s pomoću analize DNA i time omogućio neizmjerno važnu identifikaciju osoba nestalih u Domovinskom ratu; ona i danas služi toj svrsi. On je čovjek koji je ni iz čega, bez pomoći države, sagradio vjerojatno najmoderniju hrvatsku bolnicu, koji redovno organizira Hrvatsko-izraelski poslovni klub i svjetski kongres za personaliziranu medicinu (1000 sudionika, najvećih svjetskih autoriteta koji pritom rade sa studentima). Ovdje želim nešto reći gđi Ivani Kekin, da – Dragan je prijatelj s Benjaminom Netayahom, izraelskim premijerom. Je li to grijeh ili neupitan pokazatelj kakav bi hrvatski predsjednik bio? S druge strane, najjači politički prijatelj gđe Kekin (koja je time mislila Primorca osramotiti) je gđa Sandra Benčić, a Zorana Milanovića Dragan Kovačević i Milorad Dodik. Ljudi, otvorite oči, sve se vidi!
Nego, je li Vas iznenadilo nedavno uhićenje ministra zdravstva?
MM: Žao mi je zbog toga. Nisam ga poznavao ali s televizije mi se sviđao i još se čudim. Moram napomenuti da njegovo uhićenje nije dokaz korumpiranosti HDZ-a nego dokaz da HDZ podržava borbu protiv korupcije. Plenkovićevi mrzitelji slabo računaju: budući da je u nas korupcija jako proširena, što više njegovih ministara bude optuženo to je on bolji borac protiv korupcije. Bolno je i neugodno, ali – mora se. I – mora se poći od sebe (v. rečeni Priručnik).
Nego, stvaranje hrvatske države, prvi hrvatski predsjednik, Domovinski rat, pa i sami branitelji, kako nam se čini, sve se više marginaliziraju, poglavito u tzv. nacionalnim medijima. Što je razlog tome?
MM: Prvo treba reći da je hrvatska država za branitelje učinila mnogo, gotovo sve što je mogla. Što se tiče medija, mislim da niste u pravu. Kad bolje pogledate vidjet ćete da hrvatski mediji (a napose HTV) dolično izvještavaju o braniteljima. Zabunu unosi nekolicina orjunaša koja zlorabi demokraciju za izražavanje mržnje prema Hrvatskoj – jer nju upravo hrvatski branitelji najbolje simboliziraju. U demokraciji se tim nesretnim orjunašima ne može zabraniti govorenje, koliko god ono bilo ružno. Treba ih ignorirati i ismijavati – sjetite se samo koliko su nesretni što moraju živjeti u državi koju mrze (a mi guštamo)!
Međutim, danas sve više ljudi poput Vas napuštaju svoju Domovinu. Vi ste ipak ostali tu…
MM: Budući da sam na usavršavanje u inozemstvo na najmanje dvije godine poslao ukupno 148 mladih znanstvenika (a na kraće još toliko, ali njih nisam brojio), tu temu dobro poznajem. Budući da sam ih jako volio i želio im uspjeh (ponovimo – prvo zato da Hrvatska bude bolja) znam o tome više od ikoga. Usprkos tom znanju, mogu reći samo ono što se već odavno zna: svuda je lijepo poći, a najljepše je doma doći. Vani se puno može naučiti, ali život je – od cijeloga svijeta – najbolji u Hrvatskoj. (Oprostite, a u Hrvatskoj, najbolji je u Splitu.)
Kod Vas je, kako nam se čini, zanimljivo i to, da svoje knjige uglavnom posvećujete članovima obitelji…
MM: Oni su mi sve. Sva slava ovoga svijeta nije vrijedna suze mojega djeteta. Svi novci ovoga svijeta ne mogu mi dati ljubav koju mi daje supruga. Grčevito se držim skuta Gospodinovih i nije me ostavio sama.
Želite još nešto reći, poručiti, dodati?
MM: Želim, naravno; vama domoljubima (i onim najmanjim): ljudi jeste li poludjeli – glasujte za Dragana Primorca! Što vam je, zar stvarno hoćete Zorana Milanovića za predsjednika?? U spomenutoj knjizi „Mi Hrvati“ opisao sam vas kao hrabre ljude koji bi život dali za Domovinu. Vjerujem da nisam pogriješio. Da, rekao sam i da ste pametni i da znate računati: shvatite da se radi o Hrvatskoj, a ne o Draganu Primorcu! Borili ste se u Vukovaru, na Korani, pred Čavoglavama, pjevali jurišajući na bajunete… ali i vješto ste švercali tenkove i streljivo i pleli rukavice za branitelje u rovovima… Priberite se: sve za Hrvatsku, a svetu i vječnu Hrvatsku ni za što.
Hrvatska, to smo mi. Bit će nam kako budemo radili. To nije rekao ni veliki Franjo Tuđman, ni mali ja – to je prirodni zakon. Stvorio ga je Gospodin, a ja sam ga pobožno predavao pedeset godina na najvišim školama i napravio lijepu karijeru. Znam prirodne zakone. Istiniti su, iznad politike i osjećaja. Oni najvažniji sadržani su u Deset zapovijedi Božjih. A ja najviše volim onaj termodinamički koji kaže da ne možeš dobiti više nego što uložiš.
Sjaji moja Hrvatska. I dok je i jedan od nas živ, bit će slobodna i uspješna. Kročimo u pobjedu, u mir, pomirenje u razlikama i dobar život. Bog i Hrvati, poručio je na kraju uvijek zanimljiv profesor emeritus Matko Marušić.
Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ
