By Tisuće vojnih obveznika u Srbiji dobili su ovih dana pozive za vojnu vježbu, ali, odziv je (unatoč visokim novčanim i zatvorskim kaznama koje su zaprijećene potencijalnim saboterima) više nego skroman. Što se to događa s “junačkom” nacijom? Jenjava li konačno, poslije toliko izgubljenih ratova i nacionalnih katastrofa kult junaštva i mučeništva i nestaje li tradicionalne sklonosti mladih srpskih naraštaja prema oružju, vojsci i ratovanju, ili je u pitanju samo kratkotrajni trend otklona od duboko uvriježene mitske, “ratničke” tradicije? Tko god iole poznaje mentalitet naših istočnih susjeda (Srba), zna kako su ratničke (i ratoborne) pjesme, oružje i pucnjava sastavnim dijelom njihova folklora, pa i života svakog “časnog i poštenog Srbina” koji drži do svojih korijena i to (doslovno), od kolijevke do groba. Nema krštenja na kojem se ne puca – dakako, iz svih raspoloživih oružja – a jednako tako je i na vjenčanjima, proslavama crkvenih blagdana i obiteljskih “slava” (jer svaka srpska obitelj koja drži do sebe ima svoga “porodičnog sveca” i svetkuje ga određenog dana u godini), da ne spominjemo narodne “zborove” i veselja, mitinge i prosvjede, slavljenje važnih obljetnica iz srpske povijesti.
Izostavimo li tradicionalne četničke pjesme (u slavu Draže Mihailovića i njegove koljačke družine) i one najvulgarnije i najprizemnije u izvođenju Baje Malog Knindže i sličnih likova koje kipte mržnjom prema “neprijateljskim nacijama”, “Marš na Drinu”, “Oj vojvodo Sinđeliću”, “Srpska se truba s Kosova čuje”, “Morem plovi jedna mala barka”, “U boj ustani, Srbine moj” i brojne druge prepune patriotskog naboja i veličanja srpske nacije i njezine ratničke tradicije, sastavnim su dijelom svakog masovnijeg skupa (pogotovu u manjim gradovima i ruralnim sredinama – gdje se, među ostalim, bez straha od kršenja javnog reda i mira može pucati do mile volje, pojedinačno, rafalno i plotunima, kako se komu prohtije i ovisno o tipu naoružanja i raspoloživoj džebani).
Do koje mjere su se Srbi “ufurali” u lažni mit o svome junaštvu i nepobjedivosti, pokazuje i ne tako davna prošlost; dok su imali uz sebe “JNA” i njezine resurse, dok su napadali nenaoružane Hrvate, muslimane, Albance, rušili njihova sela i gradove, pljačkali, silovali, ubijali i progonili, glumili su “heroje” uvjereni u konačnu pobjedu i dosezanje granica “Velike Srbije” – ali kad su žrtve agresije (koliko-toliko) došle do oružja i pružile otpor, to srpsko “junaštvo” se rasplinulo poput mjehura od sapunice i pokazalo u svoj svojoj bijedi – a “slavna srpska vojska” nakon serije teških poraza u bitkama diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske dala se u bijeg i od potpunog sloma i totalnog poraza spasila ih je (nažalost), administracija Bila Clintona.
Rado ide Srbin u vojnike / Dva ga tuku a trojica vuku…kaže jedna pjesma svojedobno vrlo popularna u Srbiji i među Srbima u ostatku Jugoslavije – skladana u rock maniri kao parodija na “srpsko junaštvo” što je u konačnici trebalo potvrditi “širinu” srpskog duha i sposobnost da se i na vlastiti račun zbijaju šale. Autor teksta vjerojatno nije ni bio svjestan koliko je blizu istine. No, ona prava verzija pjesme nastala je početkom četrdesetih godina XIX. stoljeća iz pera pančevačkog prote Vase Živkovića (nosi naziv “Graničarska pesma” – a u narodu je poznata kao “Rado ide Srbin u vojnike”) i prva strofa glasi:
Rado ide Srbin u vojnike, gdje zelene bere lovorike.
Borba njemu zabava je draga, još milije salomiti vraga.
Jer puščani prah, ne zadaje njemu strah.
Njega na boj mati, i nevjesta prati, prati,
Otac želi sijedi, da vraga pobjedi, pobjedi!
Pjesma završava stihom
Dok se naša snažna miče desna ruka,
Dopadnuće ljuti dušman trista muka.
Kad zaželi svetli car,
U smrt skače graničar.
Autor ju je posvetio svojim sunarodnjacima – graničarima koji su bili u službi Austro-Ugarske u tadašnjoj Vojnoj krajini kao plaćenici. Upamćena kao “mladalačka himna srpskih graničara”, bila je jako popularna među tadašnjim prečanskim Srbima (carevim podanicima), često je izvođena i desetljećima poslije (pa i od Vojnog orkestra Srpske kraljevske garde), a početkom XX. stoljeća snimljena je i na gramofonsku ploču za američku produkcijsku kuću Columbia Records (u izvedbi Tamburaškog orkestra “Banat”). U vrijeme kad su apetiti Srba za stvaranjem autonomne teritorijalne jedinice u južnoj Ugarskoj porasli, a budući da bečki dvor nije bio sklon takvom rješenju (privremena višenacionalna austrijska krunovina “Woiwodschaft Serbien und Temescher Banat” uspostavljena od Beča zbog slabljenja Ugarske ukinuta je nakon samo 11 godina postojanja – 1860.), kod njih se javlja masovno ogorčenje pa se Srbija i prečanski Srbi okreću Rusiji od koje traže potporu za ostvarenje svojih ciljeva.
Srpski graničar – bakrorez iz XVIII. stoljeća
(Adresa slike: https://www.ravnoplov.rs/wp-content/uploads/2019/08/m-3.jpg)
U toj novoj konstelaciji geostrateških odnosa i s promjenom srpske politike prema dojučerašnjim gospodarima, prota Živković je gorko zažalio zbog ispisanih stihova, a naročito onog dijela u pjesmi kojim se izražava bezuvjetna spremnost (srpskog) graničara da za austrijskog Cara skoči i u smrt. U pismu jednom prijatelju (1885. godine), on tako među ostalim piše:
“Danas se čisto stidim i prezam što u zanosu nekom pevah: da kad neko zaželi [svetli car] (ne znam krošto), u smrt skače graničar! A pesma nadahnuća s više treba da je večita istina, a ja se, eto, prevarih, pa i Vas i druge omanuh jer evo se pokazalo da nije tako.”
(Vidi: https://www.ravnoplov.rs/granicarska-pesma-rado-ide-srbin-u-vojnike-najpopularnija-pesma-vojvodjanskih-srba-u-19-veku/; stranica posjećena 20. 5. 2024.)
Nažalost, u ovom je slučaju bilo prekasno za “prekrajanje” prošlosti u čemu su inače Srbi kroz stoljeća zahvaljujući svojoj maštovitoj, sustavnoj i beskrupulozno vođenoj propagandi ne rijetko uspijevali – pa su se neovisno o povijesnoj istini i stvarnim događajima nakon svakog rata pojavljivali kao “pobjednici” čemu je u bitnoj mjeri doprinijela i “guslarska epoha” kao zamašnjak mitske matrice koja je spontano nastajala u vrijeme dok su kao porobljena turska raja čamili u mraku i zaostalosti i punih pet stoljeća sanjali slobodu. Kasnije izvedbe ove koračnice doživjele su izmjene u tekstu, pa su “svetli car” i graničar koji “u smrt skače” (na njegov mig) nestali s kraja stiha a ti su dijelovi pjesme zamijenjeni prihvatljivijim izričajima.
Nasuprot mitskim i mitomanskim pogledima na vlastitu povijest, pri čemu su Srbi sami sebe proglasili “izabranim” i “najstarijim” narodom na svijetu (što u nacionalnoj povjesnici kao narativ i danas uvelike prevladava), postoje među njima intelektualci čije je poimanje istine posve drugačije i spremni su bez zadrške izreći ono što misle. Jedna od takvih osoba je dr. sc. Nada Popović koja u recenziji jedne knjige, secirajući megalomaniju i mitomanski duh vlastitog naroda kaže:
“Istina je ‘ljuta rana’, ali je najefikasniji božiji lek. Popijmo ga danas, pre nego li bolest kao rak rana metastazira, zahvati nam celo telo, celu dušu i povede u nestanak.
Zbog te rane koju nam u duši ureza zaluđujući zvuk zlokobne uvoštene guslarske žice, kojom nas epski mitomani zadojiše, opiše, kroz istoriju, doživljavamo poraz do poraza. Sečemo glave jedni drugima u začaranom krugu srpske etno-nacionalne retardiranosti.
Izgubili smo gotovo sve svoje bitke. Opstajemo jer su nam geopolitičke realnosti tokom XIX i XX veka pogodovale više nego drugima. Naše protivnike porazili su drugi, a mi smo ‘jurišali’ iza, a nekad i ispred pobednika, kao vodiči francuskim, pa i nekim drugim generalima i njihovoj konjici.
Ne možemo ni s kim u svome neposrednom okruženju, svi su nam krivi, samo mi kročimo ‘pravo po bespuću’ samo smo mi ‘nebeski’ i neće proći mnogo vremena, ako se pameti ne dozovemo, pa ćemo se svi tragično reducirani naći pod jednom šljivom na malom ostrvu usred uzburkane kosmičke kataklizme, kako to zloumno, maloumno, predvide voajer, srpski slikar Milić od Mačve.
Ova knjiga razara, ova knjiga secira poraženu srpsku mitomansku ideologiju. To je dobro, to je njeno poslanje. Ideologija koja je razarala svetlo svojim mračnjaštvom, mora biti razorena. Ali prije svega u svesti samih Srba.”
(Vidi: Zlatko Pinter, Krvavi tragovi velikosrpske ideologije na kraju XX. stoljeća, Zagreb, 2023., str. 670.; preuzeto iz: Srbi o Srbima. “Jesmo li čudovišta?”, CID, Sarajevo, 2001., str. 10.)
Čuje li tko u Srbiji i “srpskim zemljama” znanstvenicu Nadu Popović? Čitaju li Srbi ono što su na istu temu pisali dr. Latinka Perović, dr. Olivera Milosavljević, Mirko Kovač, Mirko Đorđević, Srđa Popović, dr. Dragiša Pavlović, Ivan Stambolić? Slušaju li i čitaju li ono što još uvijek danas govore i pišu dr. Branka Prpa, dr. Dubravka Stojanović, dr. Milivoj Bešlin, dr. Vesna Pešić i čitava plejada drugih slobodnomislećih ljudi čiji je cilj otrijezniti i osvijestiti svoj narod, “otvoriti” mu oči i izvući ga iz mraka srednjeg vijeka, iz kolopleta mitskih tlapnji i lažnih uvjerenja o vlastitoj “veličini”, “nadmoći” nad drugima i “posebnim pravima” što ih Srbi kao “Božji” i “izabrani” narod trebaju uživati (kao nijedan drugi na svijetu).
Najnovija događanja u Srbiji (pa i ova igra s vojnim vježbama koja ima svrhu provjeriti koji su kapaciteti za neku buduću mobilizaciju) uzrokovana su prije svega paničnim strahom Aleksandra Vučića i njegovih “reformiranih” radikala-četnika (čitaj: nacifašista – jer velikosrpska ideologija u svojoj srži jest hibrid nacizma i fašizma, a SNS je ideološka sljednica Šešeljeve SRS) od gubitka vlasti. I zato oni pod dirigentskom palicom svoga vođe nastavljaju starom stazom; jučer “Velika Srbija”, danas “Srpski svet”, a svesrpska “ugroženost” je opet jedna od glavnih tema u javnom prostoru Srbije i “Republike Srpske” koja se nameće kako od političkih, tako i od crkvenih i intelektualnih elita. Srbija i Srbi opet su “osuđeni” na to “da se brane”, pa ako nema neke realne opasnosti, nije nikakav problem izmisliti “krizu” i tvrditi kako narodi u okruženju (a prije svega Hrvati i Albanci) “imaju agresivne namere prema srpskom narodu”.
Sjetimo se samo histeričnih reakcija Aleksandra Vučića i njegovih trbuhozboraca na nabavu zrakoplova Rafale-a i najave moderniziranja svih rodova Hrvatske vojske – baš kao da smo kroz cijelu dosadašnju povijest mi njih napadali, a ne oni nas. U okviru propagandnih aktivnosti i sklapanja “političkih i strateških” saveza, čime Srbija nastoji sama sebi, susjedima i svijetu dokazati kako je i sama “velika” i “značajna” zemlja, Srbija sjedi na više stolica (Rusija, Kina, Europska unija). I nije u pitanju samo Kosovo koje Beograd opetovano ističe. Ono je samo sredstvo da se na Balkanu i neposrednom okruženju održi potreban stupanj napetosti. Da nije Kosova, bilo bi nešto drugo, kao što se to u prošlosti često događalo. Srbija osim na Kosovu, nastoji stvoriti klimu konflikta i u BiH, Crnoj Gori, pa u sve to uvući i Hrvatsku. Opet je “ugroženost Srba svih i svugdje” alibi za stvaranje nemira i nereda na Balkanu i u njegovu okruženju.
Projekt “Srpskog sveta” strateška je odrednica srpske geopolitike i njima je sasvim svejedno s kime bi se taj bolesni plan mogao realizirati. Tu saveznike ne biraju. Jednako kako su u prošlosti služili Bugarima, Bizantu, Turcima, Ugarskoj, Austriji, nacizmu, fašizmu i komunizmu i u okviru svake te državne tvorevine ili režima (ideologije) čiji su podanici bili očekivali nagradu za to, tako se ponašaju i danas. Europska unija im dobro dođe kao “bankomat” i šarena laža za onaj dio javnosti koja je proeuropski orijentiran, Rusija i Kina su tu kao sredstvo ucjene same EU i jačanje unutarnje kohezije radikalnih velikosrpskih snaga, a tlapnje i planski smišljene laži o “zlim namjerama” okruženja služe kao opravdanje i priprema za moguću agresiju na susjede (ako Putin namigne). Dodika i njegovu genocidnu tvorevinu “Republiku Srpsku” Beograd i Moskva guraju u prvi plan, jer posve je jasno kako je BiH “bure baruta” i da je tamo najlakše izazvati konflikt, pa po potrebi i rat.
Što se Vojske Srbije tiče, njezina profesionalizacija je na niskim granama. Broj profesionalnih vojnika, časnika i dočasnika se zadnjih godina drastično smanjio i to (po mišljenju brojnih vojnih analitičara) najviše iz razloga masovnog nezadovoljstva uvjetima rada i tretmanom djelatnih vojnih osoba, ali i iz još jednog razloga koji u Srbiji nitko ne spominje a svakako bitno utječe na to: Naime, nakon svih turbulencija kroz koje su Srbija i Srbi na području bivše SFRJ prolazili zadnjih 40 i više godina (uključujući i izgubljene ratove 90-ih godina XX. stoljeća), sve je manje mladih ljudi koji su spremni staviti se u službu “Otadžbine” i za nju po potrebi dati život. To objašnjava činjenicu da Srbija ima jako nepovoljnu starosnu strukturu profesionalnog vojnog sastava, pa nije čudo da je zakonski dopuštena granica za aktivnu službu 53 godine starosti (dok je limit u NATO savezu, primjerice, 35 godina).
Iako se rasipaju izjavama o svojoj vojnoj moći, Vučić i njegovi suradnici su itekako svjesni toga da ne raspolažu potrebnim stručnim kadrovima, dovoljnim brojem obučenih i primjereno osposobljenih profesionalaca, niti tehnologijom kojom su ovladale suvremene vojske u Europi, pa nastoje kompenzirati te objektivne nedostatke pripremama za angažiranje pričuve, budući da u Ustavu nemaju oslonca za organizaciju redovitog služenja vojnog roka s oružjem (onako kako je to nekad bilo u bivšoj SFRJ). Štoviše, Ustav Srbije priznaje pravo “prigovora savjesti”, što je (kao i kod nas u Hrvatskoj, mada ne baš u tolikoj mjeri) još jedna od otegotnih okolnosti na putu militarizacije koja je na djelu i čija je isključiva svrha osigurati vlast Vučića i njegove vrhuške po bilo koju cijenu – pa ako treba i otvaranjem novih ratnih žarišta. Mladi ljudi, pogotovu studenti i oni obrazovaniji, radije će se pozvati na prigovor savjesti nego izložiti riziku u nekom od nepotrebnih budućih ratova.
Kako stvari stoje, oni koji zanemare “zov Otadžbine” i izostanu s vojne vježbe, mogu biti kažnjeni zatvorom do 60 dana i novčanom kaznom od 10.000 do 50.000 RSD, a prema Zakonu o vojnoj, radnoj i materijalnoj obvezi, vojni obveznici tijekom jedne kalendarske godine mogu provesti na vojnoj vježbi najviše 90 dana.
Pušu li to neki novi vjetrovi u Srbiji – barem kad su u pitanju ratnički zanos i entuzijazam vezano za osvajanja zemalja susjednih naroda – ili je u pitanju trenutna rezignacija i nespremnost mladih (i mahom obrazovanih) ljudi da se bez pogovora stave na raspolaganje državnoj vrhuški, žrtvuju za ostvarenje njezinih bolesnih ambicija i tako odreknu svoje budućnosti? Bilo bi dobro (i za Srbiju i za njezine susjede) da su posrijedi dublji (tektonski) procesi čija je krajnja konzekvenca odmak od “kulture ratova” i velikosrpske ideologije. Što je posrijedi, pokazat će vrijeme.
Zlatko Pinter
