By To je ona naša autentična, usmrdjela palanačka bijeda pod kapuljačama.
Gomila bezimenih nesretnika koji, nemajući u vlastitom duhu ni trunke svjetla ni stvaralačkog nemira, traže smisao postojanja u kolektivnom urlanju pod tuđim barjacima.
To je agonija jedne generacije koja je izrasla na deponiju povijesnih zabluda, nesposobna da stvori išta svoje, pa u svojoj impotenciji jedino zna rušiti, paliti i kaljati.
Zamislite taj tragikomični teatar apsurda!
Unuci i praunuci primorskih i dalmatinskih težaka, čiji su djedovi po gudurama ginuli od Hitlerovih i Mussolinijevih divizija, danas sa šalovima preko lica skandiraju ime tog istog Auschwitza!
To nije samo povijesni analfabetizam — to je moralno sljepilo najniže vrste.
To je shizofrenija krčme u kojoj se naizmjence pjeva o herojskoj prošlosti i kliče vlastitom krvniku, bez i najmanje svijesti o tome kakvu sramotnu ludost izgovaraju te njihove usijane, prazne glave.
Čim se ta bukačka gomila razbije, čim se ugase baklje i spuste maske, od te „strašne ulične vojske” ne ostaje ništa do sakate šačice uplašenih, preznojenih pojedinaca.
U masi — lavovi i suci koji presuđuju gradu; pred rešetkama i policijskim zapisnikom — cvileći soprančići koji preklinju za milost.
To je ta vječna psihologija uličnog čopora: hrabrost koja traje točno onoliko koliko traje mrak i kapuljača preko lica, a ruši se u prah pri prvom dodiru sa stvarnošću i vlastitom odgovornošću.
A naša nazovi inteligencija i sportski birokrati, ti konformistički kalkulanti u skupim odijelima, šute i klimaju glavom!
Gledaju kako im ulični lakrdijaši otimaju klub, grad i kulturu, pa nemušto mucaju isprike umjesto da te štetočine izmetu iz hrama.
To je potpuni slom građanskog morala — situacija u kojoj intelektualna i upravljačka elita postaje talac ulične neodgojene mase, pognute glave čekajući da oluja prođe, dok im se kuća ruši nad glavama.
Jer kada se grad počne bojati vlastite ulice, a njegove institucije vlastite odgovornosti, onda više nije riječ samo o huliganizmu.
Riječ je o kapitulaciji.
Gordan Sataić
