PREDSTOJNIK…

Ima i oduvijek je bilo ljudi koji su ostvarili karijere koje su uvelike nadmašile njihove sposobnosti, ono što bi se reklo došli su do plafona svoje nesposobnosti. Bilo ih je i ima ih koji ne cijene svoj moralni integritet, voljni su biti otirač po kojem će gaziti njihovi nadređeni, krpa kojom će obrisati ruke i baciti je. Bilo ih je i ima ih koji će nedostatak samopoštovanje sebe kao ljudskog bića zamjeniti za topli ured, službeni mobitel, poslušnost bez prigovora u odnosu na one na vrhu i morbidno gaženje onih “ispod”. I naravno, za plaću…bog – novac stoluje ovdje i sada.

Školski primjer opisanog smo imali priliku gledati prije dva dana. Predstojnik Ureda predsjednika Vlade ( ne premijera kako ga vole pogrešno nazivati iako je taj uzurpirao premijerske ovlasti), dok mu šef kašlje na tavanu uzurpirao je ovlast da otkaže članstvo u vladinom Znanstvenom savjetu za borbu protiv Covida 19 petorici uglednih znanstvenika a samo zato što se protive politici Vlade i nedovoljnim mjerama zaštite građana. Vijest se proširila i javnost je bila skandalizirana pa je “onaj koji sve može” reterirao. Samo potpuni naivac može vjerovati da je predstojnik njegovog ureda otkazao daljnju suradnju znanstvenicima bez amenovanja s više pozicije a viša pozicija čući na tavanu i nikad, ali baš nikad neće priznati da je u nečemu pogriješio jer on je s predsjedničkom funkcijom dobio i aureolu nepogrešivoti. Naravno, šef nema muda da izađe pred javnost i kaže da je problem u njemu i da je odluka njegova pa šalje tog kukavca da se javno pospe pepelom ali na neviđen način. “Nije isto zahvaliti na suradnji” i “zahvaliti im se na suradnji” ispalio je predstojnik i sada bi građani ove nevoljne zemlje trebali povjerovati da je predstojnik iz samo njemu poznatog razloga nazvao baš to petoro ljudi koji kritiziraju i smatraju nedovoljnima mjere Vlade pa im zahvaljivao što tako sjajno surađuju. To je jednostavno takav jezični kalambur da čovjek zanijemi i zgrozi se nad takvim jadnikom i moralnom ništicom.

Urenebesni show predstojnika, monolog koji je trajao cijelih četrdeset minuta potakao me da malo pretražim biografiju tog vrijednog stvora i ostala sam zapanjena.

Te teške 1991, godine kada je Hrvatska gorjela i sigurno nije imala onoliko branitelja koliko ih danas ima evidentiranih ministar Medved, današnji dični predstojnik je pribavio liječničko uvjerenje o svojoj nesposobnosti za vojsku zbog, vidi vraga, bolesnog ramena. Kad je rame betežno ne može nasloniti pušku i odmah se diskvalificira za vojnu službu. Nisam pobornik ratovanja i sada sam čvrsto uvjerena da se rat mogao izbjeći i da se, ako nam nije bilo dobro u SFRJ moglo razići bez krvi, žrtava i razaranja zemlje. Rat nije “jer Bog to hoće” kako je izjavio bloagopočivši papa Urban II. Rat nije ni “nastavak politike drugim sredstvima” što je odavno napisao Makijaveli. Kad bi prihvatili tu definiciju rata morali bi shvatiti da je takva politika loša i uništavajuća. Rat je potpuni poraz ljudskosti i iz njega se izlazi osakaćen u svakom pogledu i ljudskom i materijalnom. Rat je strašno nazadovanje, buđenje najnižih strasti, buktanje mržnje. Rata, konačno i ne bi bilo da obje strane nisu zainteresirane da različite poglede na isti problem razriješe oružjem. Skoro da sam uvjerena da je tako te tegobne godine mislio i sadašnji predstojnik jer je spakovao svoje krpice i otisnuo se u svijet, sve tamo do Pariza kao i mnogo drugih Hrvata koji nam sada prodaju domoljublje i nazivaju nas jugonostalgičarima, komunjarama i crvenima. Na dan kad je pao Vukovar, kad je iz ruševina grada izašla sirotinja različitih nacionalnosti ali s zajedničkom falinkom: ili nisu imali sredstava da se sklone prije razaranja ili su jednostavno htjeli ostati u gradu kojeg vole unatoč strašnom riziku, naš sokol je animirao još pet, šest pripadnika Minken bojne pa su podzemnu postaju pariškog metroa iz “Staljingrad” preimenovali u “Vukovar”. Čin vrijedan svake pohvale, nema šta, veći od niskog stasa sadašnjeg predstojnika. Tako se borio u inozemstvu i naricao nad ranama Domovine sa sigurne udaljenosti. Nije jedini. Njegov aktualni šef je i opet zbog bolesti to vrijeme proveo po diplomatskim predstavništvima u inozemstvu.

Meštar iz “Velog mista” u posljednjoj epizodi serije rekao je svom bivšem šegrtu a, po oslobođenju komandantu grada: “Moj Papundek, sad će vam se prikrpati svi gaštapani, sve mutrije”. Rekao je antologijsku istinu. Kad je napokon, nakon pet godina stigao mir u ovu zemlju gaštapani i mutrije su se vratili i brzo prilagodili napredujući u svim sferama društvenog života ove jadne zemlje. Evo ih! Oni određuju naše sudbine, dirigiraju našim životima, oni nam određuju mjeru domooljublja, oni oporbu za koju glasa nemali broj građana nazivaju neprijateljima i rušiteljima vlasti. Jadna li je vlast za kaju je na izborima palo 18% glasova biračkog tijela. Takvu vlast samo notorni Branko Bačić može proglasiti “vlašću koja je dobila nepodjeljeno povjerenje ogromnog dijela biračkog tijela.” Kao da je svoju, pametnu glavu uvukao u crnu torbu, istu onu u kojoj je mjesecima nosao novac i mučio se domišljajući što bi s time. Pa je, cijeneći da je velika opasnost od zadržavanja istog koliko god mu pogled na novčanice grijao srce, zajedno sa ženom koja je izjavila “kud Ivo tud i ja” odlučio da je najbolje sve to predati državi, nek se ona bakće s time. Zna on dobro da u prostorijama HDZ-a ni sefovi nisu sigurni i da svi ti novci mogu nestati na neki čudesan, neobjašnjiv način iako Ivo nije ni bio u blizini.

Predsjednik Vlade nam se prije koji dan obratio sa “Hrvatice i Hrvati” i nevoljko dodao “građani Hrvatske”. O majko moja! On koji za Hrvatsku nije slomio ni nokat na malom prstu sada nas nastoji homogenizirati u boju protiv Covida 19 kao da je 1991. a on sam naš mili pokojnik koji je uvelike unaprijedio kulturu zločina i općenito imao izuzetnu sklonost prema polusvijetu.

Isti taj predsjednik Vlade koji po svome položaju ima da brine o svim građanima ove države nije našao potrebnim da se oglasi prilikom komemoracije za djevojčicu Aleksandru Zec koja je zločinački smaknuta i bačena na smetlište samo zato što je bila Srpkinja. Da, samo zbog nacionalnosti je jedno dijete izgubilo priliku živjeti. Nije bilo riječi osude tog bestijalnog čina, mala djevojčica – građanka Hrvatske nije vrijedna njegove uzvišene pažnje. Jer mogao bi ga prekoriti vlastiti ministar a njega se boji kao žive vatre, toliko da ga imenuje šefom izvršne vlasti za svoje odsutnosti, iako dotični nije sposoban voditi ni svoje ministarstvo. Nikad nisam mislila da je nacionalnost nešto što određuje osobu i nikad neću misliti tako. Očito sam krivo nasađena u ovom vremenu kad je biti Hrvat ili Hrvatica unosno zanimanje. Kad sam 1991. shvatila da sam u manjini da je to što ja mislim potpuno nevažno a bogami i opasno nastojala sam se uljuljati u sanju kako ćemo za pet godina biti, ne Švicarska ni Njemačka ali kao Portugal. To je mala zemlja na Iberskom poluotoku o kojoj se ne piše puno, sada se nešto spominje jer preuzimlje predsjedanje EU. Ako sam mislila da će nadvladati ono što je dobro, humano i plemenito u mome narodu grdno sam se prevarila. Gaštapani i mutrije ne posjeduju ni zrnce dobrote, humanosti i plemenitosti oni djeluju po svojim pravilima vođeni interesima za vlastitim probitcima. Ništa više nije nejasno i tužna svakodnevica je pred nama kao otvoreni dlan. Svi smo u brizi kako preživjeti, hoće li nas ubiti bolest ili neimaština sada svjesni da je država zakazala u osnovnoj funkciji. Osim šačice na vlasti ostatak građana ove zemlje je nezadovoljan ali istodobno i bespomoćan. Šatori i kontejneri pred bolnicama za “stoku sitnog zuba” bolna su potvrda da trideset godina vlast nije našla potrebitim sagraditi jednu, jedinu bolnicu..da je zanemarila zdravlje naroda. Dok liječnici i medicinske sestre nastoje spasiti živote bolesnika kojima je dijagnosticiran Covid 19 umiru ljudi s drugim dijagnozama. Odlažu se operacije, otkazuju se kontrolni pregledi, ljudi nose glave doslovno u torbama. Ni mladost ni starost nemaju sreće ovdje.

Anna Kowalska