By Što grešku čini greškom? Ona je često dio ”plana’ na razini nesvjesnog; rezultat ishitrena, nepromišljena poteza, nepažnje ili pak nepravilne procjene i još koječeg drugog. Jasno, prema tome, činimo je i na tzv. svjesnoj razini, zahvaljujući svojim krivim prosudbama. Greške su, u svojoj osnovi zapravo, rekla bih, dio pripadajuće ‘sudbinske nenaklonosti’ svakoga čovjeka. Kao nezaobilazni dio svakodnevice, naprosto bi ih trebalo doživljavati kao nesmiljenu datost koju on podjednako ‘odrađuje’ s dobrim kao i s onim lošim što mu se događa. Premda ga ne određuju, na njemu zasigurno nerijetko ostavljaju neizbrisivog traga, naročito ako se pokažu kobnima. Dapače, jednom počinjena greška je nepopravljiva. Ona je poput već jednom učinjena koraka, izuzetna i neponovljiva u svojoj surovoj osobitosti, ma kako se taj korak doimao jednakim onom već poduzetom. Jer svakim sljedećim, mi iznova, u tek naizgled istoj polaznosti, prevaljujemo sasvim novi put, i ponovno bismo mogli napraviti uvijek jedinstvenu pogrešku. Greške su upravo zbog svoje česte nenamjernosti, poput kakvih vješto smišljenih i pomno ucrtanih pritajenih, zlokobnih pjega na nekoj imaginarnoj životnoj mapi, koje, koliko god nastojali, ne možemo izbjeći; pitanje je samo na koje ćemo naletjeti. Kojim god putem krenuli, golemi broj njih svakako će nas dopasti. Te gusto postavljene skrivene stupice, moguće su tu s ciljem da nas očvrsnu, da izbruse naše umijeće življenja. Možda na način da nas iskušavaju, te čovjek s vremenom nauči izmaknuti pokojoj klopki na toj zamišljenoj karti na kojoj su one uglavnom, ponavljam, neizbježne, jer, zaobiđe li jednu, neće uteći drugoj. Čovjekov ‘odabir’ greške nerijetko ovisi o njegovoj procjeni određene situacije, i mada može stradati jednako zbog svoga kao i zbog tuđega krivoga postupka, kako je ovdje riječ o vlastitim promašajima, navesti ću dva primjera koji otprilike ukazuju na dva osnovna tipa. Greška broj 1 na nesvjesnoj razini: zaboravili ste zaključati vrata stana i došlo je do provale. Greška broj 2, na tzv. svjesnoj razini: procijenivši da ćete se brzo vratiti niste zaključali vrata stana, i unatoč tome dogodila se provala. Međutim, izjednačuje li rezultat do kojeg dovode obje te greške, čovjekov osjećaj odgovornosti zbog onoga što se dogodilo, odnosno umanjuje li greška na nesvjesnoj razini, s emocionalnog stajališta, posljedicu te greške? Ne vjerujem. Štoviše mislim da je uvećava, jer držim da se odgovoran čovjek mnogo lakše miri s posljedicama svoje svjesne odluke, nego s onim što se dogodilo zbog njegova nemara ili površnosti. Njegova odluka da nešto učini onako kako je naumio, ne tereti ga u tolikoj mjeri, bez obzira na loš rezultat proistekao iz te odluke, jer premda je protiv onog, učinjenog nesvjesno, jednako nemoćan, on se je nerijetko ipak skloniji osuđivati zbog onoga što je učinio nenamjerno, nego zbog onog što je učinio s određenom nakanom, a što je dovelo do podjednako nemilog događaja. Njegov ga je osjećaj odgovornosti za njegov svjestan odabir (premda to na prvi pogled zvuči nelogično) u stanju, ne opravdati, već izmiriti u njemu samome. Zapravo je količina čovjekove odgovornosti ono što određuje kakav će odnos imati prema svojoj počinjenoj pogrešci. Što je odgovorniji, to će biti pomireniji s rezultatom svoje odluke, odnosno njenim neželjenim ishodom, ali ne i s onim do kojeg je došlo ‘slučajno’. Dakako, to se ne bi moglo reći za one ljude koje ni po čemu ne bismo mogli svrstati u kategoriju odgovornih. Oni vjerojatno svoje greške doživljavaju na bitno drukčiji način i drukčije se s njima mire i suočavaju. Tko zna, možda je njihov osjećaj odgovornosti manji, ali unatoč tome, ili upravo zbog toga, njihovo grizodušje veće, budući da je zaključak: „sam sam si kriv“ primjereniji i tipičan za one savjesne, dok pak onaj: „kako sam mogao dopustiti da mi se to dogodi?“ – za one koji to nisu, premda nema pravila, jer svatko je individua za sebe i sve doživljava na sebi svojstven način.
STANKA GJURIĆ
