By Već danima sam zarobljen i zatočen među četiri zida
u ovoj sobi, u nekoj zgradurini podno Sljemena.
Nit ja mogu komu, nit itko može meni.
Svi smo na samoću osuđeni,na strah i moguću smrt
od neke, Isuse, korone, koja dođe iz Kine.
Ide ta strašna nevidljiva kolona korona
diljem suzne dolin i stiže do moje postojbine.
Koliko je samo ta mala sila nemila prevalio
od Huana do Zagreba, do Mskve, Toronta, Melburna, Punta Arenasa, Berlina, Los Angelesa, Rima…
Oko mene kao da je sve zamrlo, nekama nestalo od kad se pojavila korona, ovaj strašni kineski virus,
ovaj mali gad, koji ljudima nanosi veliki jad.
Kao da su sva vrata zatvorena, svi odjeci mrtvi
u ovom ratu s malim, opakim gadom iz Kine.
Božji Sine, u ovoj zimu punoj poniženja i boli nepreboli,
u ovom nevremenu buljim prema Sljemenu
dok mi se priviđa moje malo selo Borčane,
ispod kamena brda Liba i visoka neba.
Kao da me neko doziva, ili se to meni pričinja,
da u mojoj staroj, rodnoj,napuštenoj, osamljenoj
i pustoj kući, neko tiho ječi, dok vjetar,
s Vrana i Čvrsnice smrtimice bičevima od studeni,
mlatara dvornim vratima i udara, gole, ozeble grane jasena o kojem odavno ne visi kosa kovanica, vodir i razapeta janjeca kožica.
Tu, na domak jasena prag je doma očeva.
Tu sam na u ganjku i uranku na ploču iz matere pao
one strašne zime, zadnje ratne 1945. godine.
Na kamenu zaživio, san usnio, vatre u snu kreso
i zore slobode kovo u svamuća nade umiruće,
i jedino sam na tom kamenu sretan bio.
Na kamenu se i moj san skamenio od teške spoznaje
o koroni i našoj sudbini dok se konačno ne zbude,
na nebeskoj galiji,u mraku i ljujdinjaku,
Božji Sine, korona napada samo ljude.
Neće lako obračunat s mojim,malim, žilavim životom.
Korona nije vlasnici topline zemne,
svježine zraka i bistrine voda.
Branit će me svaki grumen tla, svaki kamen,
oblutak na morskom žalu, zrno pijeska na vječnom sprudu, pramen magle u tami šume, kap rose na vlati trave, zrake sunca, blagost mjesečine,
plamen ognjišta, divotu života,
toplinu rodnog doma, hladni spokoj groba,
Što može naudit korona suzi i smijehu,
kiši, bjelini snijega, oblaku, stećku naproplanku
Vran planini, gorskom potoku, divoti ljeta,
nebo poljupca u oku djeteta,
dok ga majka u zagrljaju cjeliva?
I neka otac korona zna da ne zna:
Kamo god sam sam išao nosio samu sebi kamenu zipku, križ od krvi i kosti, kosu britku, kamene kuće ispod brda, osamljene stećke, orača u brazdi, kosca na livadi, polje u svatu i oblake iznad trudnih njiva.
Korona kosi u ovoj suznoj dolini.
Zaskočila je moje rođake, prijatelje i znance.
Živimo u straho od te male, nevidljive sile nemile.
Božji Sine, sve tako brzo mine što je negdar cvalo
i mirisalo, što se cvijetom i čovjekom zvalo.
Isuse, u ove teške dane i duge noći,
u ovo vrijeme boli i vele ljudskih jada
u meni se porobudilo dijete, koje se,
o veliki svijete, žali Isusu imoli Bogu.
Ništa drugo nije preostalo.
Ništa drugo i ne mogu.
Ante Matić
